Tuđman između mitova i mržnje

Autor: Josip Jović

Prvi je predsjednik i za života i svih ovih godina poslije smrti predmetom ili totalne negacije ili pak divinizacije. I jedna i druga krajnost onemogućuju objektivan pristup, jer je objektivnost iz kuta krajnosti protjerana i osumnjičena, svrstana u one druge. Jedno je sigurno: "detuđmanizacija" je doživjela svoj krah, o čemu govori i činjenica da je nitko od predsjedničkih kandidata više ne spominje. Naprotiv!

U jeku predsjedničke kampanje primjetno je kako se svi kandidati više ili manje, iskrenije ili manje iskreno, pozivaju na Franju Tuđmana. Ne bez razloga. U narodu je, pokazale su to i sve ankete, prevladao pozitivan stav o prvom hrvatskom predsjedniku. Milan Kujundžić i Kolinda Grabar Kitarović, koji dolaze iz HDZ-ova miljea, visoko su izdigli Tuđmanov stijeg, pa čak i aktualni predsjednik, esdepeovac, “ljevičar” i jugofil, pokazuje prema Franji Tuđmanu određeno poštovanje iz uvjerenja, kurtoazije ili zbog sviđanja biračima. Akademik i politički publicist Josip Pečarić napisao je knjigu “Trijumf tuđmanizma” u vrijeme baš najjačih napora za tzv. detuđmanizacijom. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko sada čak predlaže da se pojam “tuđmanizam” ugradi u Ustav, što je ipak malo pretjerano, nepotrebno i neodređeno, djeluje i kao instrumentalizacija jednog imena i povijesne ličnosti za stranačke probitke. Biskup Vlado Košić je prigodom ovogodišnjeg obilježavanja godišnjice smrti nazvao Tuđmana “Božjim izabranikom” koji nam je omogućio “biti svoj na svome”. U progodnim izjavama uz polaganje vijenaca na grob većina političara uvrstila je dr. Tuđmana među najveće naše političke ličnosti dvadesetoga, pa i svih ranijih stoljeća. Samo Vesna Pusić nije željela ništa komentirati.

Prvi je predsjednik i za života i svih ovih godina poslije smrti bio predmetom ili totalne negacije, kao diktator i šovinist, pri čemu dobro dođe i ono komunist i Titov general, što je dolazilo redovito baš od onih kojima je Tito svetac, ili pak divinizacije, kao vitez bez mane i bez premca, netko bez čega ništa ne bi bilo moguće i bez koga Hrvatska nikada ne bi ostvarila svoju slobodu. I jedna i druga krajnost onemogućavala je objektivan pristup, jer je objektivnost iz kuta krajnosti protjerana i osumnjičena, svrstana u one druge. U najnovije vrijeme stvari polako ipak dolaze na svoje.

Temeljni pojam svih politika nakon dvijetisućite godine, odnosno nakon smrti dr. Franje Tuđmana, bio je pojam detuđmanizacije, koji je naciju pogodio kao grom iz vedra neba i koji je očito smišljen u nekom spin-laboratoriju političkih manipulacija, da bi doživio svoju masovnu primjenu u državnim i nedržavnim institucijama i u političkim strankama, pa čak i u onoj koju je sam Tuđman utemeljio i pokrenuo. U stanovitim interpretacijama taj je pojam izjednačen s denacifikacijom! Dva su čovjeka, dva njegova nasljednika, u tome igrala ključnu ulogu. Onaj koji ga je naslijedio na mjestu predsjednika države i onaj koji ga je naslijedio na mjestu šefa stranke.

Tuđmanu se najviše predbacivalo šest teških, smrtnih grijeha, pogrješaka, propusta ili krivih usmjerenja: izjednačavanje sukobljenih strana iz Drugog svjetskog rata i njihovo postmortalno pomirenje, ili “miješanje kostiju”, “zločinački pothvat” u Domovinskom ratu, “izolacionizam” u odnosu na međunarodnu zajednicu, “podjela BiH i dogovoreni rat”, “dvjesto bogatih obitelji”, te “autoritarno” vođenje države. No, kako stvari iz današnje perspektive zaista stoje?

Tuđman nikada nije govorio o izjednačavanju ustaša i partizana, osobito ne o izjednačavanju dviju nepomirljivih ideologija, nego o pomirenju danas živućih ljudi bez obzira na prošlost radi zajedničkog otpora agresiji i stvaranja budućnosti u znaku slobode i nezavisnosti, što je narod u golemoj većini prihvatio i pozdravio. Uopće, ta nacionalna pomirbe bila je najbolja moguća ideja u projektu osamostaljenja, ali upravo zato i kost u grlu protivnika tog projekta. Iz njegove teze kako je NDH, osim što je bio kvislinški i zločinački, bio u samom svom nastanku i izrazom težnji naroda, što je povijesna činjenica, majstori promidžbe redovito su izvlačili samo polovicu cijele rečenice.

Brižljivo pripremna politička i sudska optužnica za etničko čišćenje i zločinački pothvat u odnosu na Srbe u Hrvatskoj koja je teretila dvojcu generala, ali koja je u krajnjoj liniji smjerala na sam vrh države i vojske, konačnom presudom Haaškoga suda rastopila se kao gruda snijega na suncu i toj se presudi nema što dodati. Činjenica jest da na posljednji ispraćaj nije došao nijedan strani državnik, osim hrvatskog člana Predsjedništva BiH i turskog predsjednika. Ali to više govori o njihovom negativnom odnosu prema državnoj suverenosti izraženoj u stavu da Hrvati moraju ubuduće sami odlučivati o svojoj sudbini, nego o nekakvoj izolacionističkoj Tuđmanovoj politici. Nije li pod njegovim vodstvom Hrvatska postala članicom UN-a i Vijeća Europe, nije li i on na sva usta zagovarao euroatlantske integracije? Eksplozija zaduživanja, rasprodaja nacionalnog bogatstva, gubitak kontrole financijskih tijekova, nametanje zapadnobalkanske, regionalne orijentacije, što je sve uslijedilo poslije Tuđmana i čemu se on protivio, jasno pokazuje o čemu se zapravo radilo.

Tvrdnje bez ijednog dokaza i bez ikakve logike o agresiji na susjednu državu i o dogovorima s Miloševićem o podjeli te države, kao i uopće spekulacije o dogovorenom cijelom ratu, čak i na našem prostoru, primjer su pukih podmetanja u funkciji diskreditiranja ne samo Tuđmana, nego i države kao takve. Onaj tko je otvoren spram činjenica jasno će zaključiti kako je i na vojnom i na političkom planu Hrvatska sačuvala BiH, a ne je razbijala. Tuđman jest zagovarao (kon)federalno uređenje te države, od čega je, na žalost, na koncu odustao ili morao odustati, ali se cjelokupna stvarnost ove zemlje vraća na tu ideju koja je jedina alternativa njezinom potpunom raspadu.




Prigovori, međutim, o autoritarnom vođenju države i o pljačkaškoj privatizaciji, zloupotrebama vlasti, o pohlepnim i sebičnim karijeristima s udbaškim pedigreom koji su ga okružili i slično nisu bez temelja. Među vrlo rijetkima sam na samim počecima pisao o tim pojavama i osjetio gnjev na svojoj koži. Opravdanje bi se moglo, eventualno, tražiti u ratnom vremenu i velikim promjenama samog sustava, kao i u činjenici da ni četrnaest godina nije bilo dovoljno da se sve te disfunkcije Tuđmanova doba otklone. Naprotiv, sve ono loše postalo je još lošije, a sve dobro dovedeno je u pitanje. Iza sebe Tuđman je ostavio državu u kojoj su njegove pogrješke bile i još uvijek jesu popravljive, a zasluge, nadajmo se, neprolazne. Sve ono što je u proteklih četrnaest godina bilo pripisivano prvom predsjedniku države kao njegov veliki grijeh uglavnom se rasplinulo kao plod kleveta i izmišljotina, pretjerivanja, jednostranosti, poluistina i mržnje, izvor čega je nemirenje s Tuđmanovom baštinom koja se zove nezavisna država, ili pak neki sasvim osobni razlozi, dok su glavni protagonisti tog razdoblja završili na “smetlištu historije”, koja se ne može reciklirati. Jedan je otišao s novcem punih džepova, a sjetimo ga se kad se usvaja proračun s troškovima njegova nikome potrebnog ureda, a drugi nas podsjeti na svoje postojanje otužnim slikama iz sudnice u kojoj teškim optužbama nema kraja ni konca.

Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.