Marko Prpic/PIXSELL

Spasonosni grčki recept vraćanja duga

Autor: Josip Jović / 7Dnevno / 24. travnja 2015.

Neke zemlje jugoistoka Europe dosjetili su se upravo genijalnog načina kako vratiti 300 milijardi eura duga. Oni su s nešto manjim iznosom ispostavili račun NNeke zemlje jugoistočne Europe dosjetile su se genijalnog načina povratka 300 milijardi eura duga.Ispostavili smo račun Njemačkoj na ime ratnih odšteta iz Drugog svjetskog rata. Evo rješenja i za Hrvatsku.U nas na čelu države antifašisti, koji na spomenutu odštetu imaju posebno moralno pravo

Ministri su s prvim danima proljeća javnost obasuli vrlo optimističkim vijestima. Gordan Maras nas je izvijestio kako smo po njegovom „dubokom uvjerenju“ već izišli iz recesije. A osim “dubokog uvjerenja” ponudio je još dva argumenta. BDP već drugi kvartal zaredom raste, doduše malo, ali raste. Dobit poduzetnika (nije rekao poduzeća) porasla je za impozantnih dvjesto posto. Rastu, blaženi koji vjerovahu a ne vidješe, izvoz i industrijska proizvodnja. Branko Grčić je čak pjesnički nadahnuto ustanovio kako se gospodarski kotač počeo nezaustavljivo okretati. Nije rekao da li u ruckwarts ili vorwarts. Sve je prisnažio u posljednje vrijeme neobično aktivni i nasmiješeni Zoran Milanović, na čijem se licu vide plodonosni učinci američkog PR stručnjaka. Stanje, kaže on, nikada nije bilo bolje. I što je najvažnije, idemo gore. Doduše, nije bilo baš razvidno stoji li iznad ove riječi gore kratkosilazni ili kratkouzlazni naglasak, što samoj riječi daje posve suprotna značenja.

Optimizam nije dugo potrajao. Razbio se o neumoljive brojke. Pa smo tako ovih dana obaviješteni kako je deficit tzv. opće države 19 milijardi kuna ili 5,7 posto BDP-a, a dug 280 milijardi ili 85 posto. Dežurni pesimisti, kako se naziva skupina ekonomista (Lovrenović, Lovrinčević, Jakovčević, Jurčić) govore, posve suprotno od ministarskih najava, o putu u bankrot. Neugodne podatke zatečeni dužnosnici Vlade pokušavaju objasniti na stotinu raznih načina. Jedanput je kriv Državni ured za statistiku zbog svoje „šlampavosti“, kako se izrazio ljutiti Mihael Zmajlović, drugi put promjena metodologija obračuna, treći put zatečeno stanje od prije preuzimanja vlasti i tako redom. Rekao bi Antun Vrdoljak, citirajući svoju omiljenu i odavno pokojnu babu Lončarušu, „varala baba đavla“. Babe su u ovoj narodnoj izreci, naravno, vodeći ljudi ove zemlje, a đavo je prilično crna gospodarska i socijalna stvarnost.

Kao sanacijski odgovor na financijski slom s kojim se suočila država opet je ponuđeno već sto puta viđeno. S jedne strane rezanje izdataka za oko milijardu, a s druge povećanje prihoda za isto toliko putem novih poreza, trošarina i sličnih mehanizama. I onako usput, kao pravo rješenje svi spominju potrebu strukturnih reformi, a da zapravo nitko nije još objasnio što bi te strukturne reforme imale značiti, ako uopće netko ima neku suvislu ideju na tu temu. Slavko Linić, dojučerašnji potpredsjednik Vlade, koji, poput Ratimira Čačića, nastupa kao da tamo nikada nije bio, s pravom ističe kako se ne može govoriti o izlasku iz krize dok se smanjuje broj zaposlenih, sugerirajući tako, u čemu nije usamljen, da je jedini ispravni put podizanje proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje i izvoza. Od statističkih podataka o deficitu i dugu, o stanju u gospodarstvu zemlje još rječitije govore podaci, primjerice u poljoprivredi. Hrvatska uvozi tri milijarde kuna vrijednih poljoprivrednih proizvoda, ili i tri puta više nego što izvozi, hvalimo se dalmatinskim i istarskim pršutima, a butove uvozimo iz Mađarske i Austrije, luka se kupi u Kini za tristo milijuna kuna, proizvodnja svinjskog mesa u samo nekoliko godina je prepolovljena, od nekadašnjih pedeset tisuća proizvođača mlijeka sada ih je samo deset tisuća. I tako redom i sve to u zemlji koja bi, kako je izračunao Ljubo Jurčić, mogla proizvoditi svinjetine za 40 milijuna ljudi, mlijeka za dvadeset milijuna, a energije za deset milijuna, umjesto što sada ne proizvodimo, čak ni približno, niti za vlastito stanovništvo, koje u sve većem broju odlazi iz „obećane zemlje“.

Lakše je, naravno, govoriti o strukturnim reformama nego ih provesti. Osim što zahtijevaju veliki intelektualni i stručni napor i politički konsenzus, one podrazumijevaju zamjeranje dijelu biračkog tijela i još više međunarodnim čimbenicima u čije ruke je prepuštena sudbina države i društva. Istinske reforme, ako hoćete strukturne, morale bi zahvati baš ono na što malo tko u ovoj zemlji i pomišlja, a naročito ne aktualna vlada, a to je reforma monetarnog i bankarskog sustava koji bi morali biti u funkciji ove države, ovih građana i domaće proizvodnje, a ne multinacionalnih kompanija i stranih bankara. Neminovna bi bila i racionalnija organizacija lokalne samouprave, u što se također nitko ne želi upuštati.

Boris Lalovac, državni financijaš se čudi kako su u recesiji i država i poduzeća i građani, samo banke nisu, kao da žive, veli on, na Marsu. Konstatacija je nesumnjivo točna, ali tko će to promijeniti? Nije li baš Vlada ona koja bi ih trebala spustiti na Zemlju? Kako je moguće da su kamate u zemljama Europske unije između dva i tri posto, a u nas kod istih banaka oko osam posto? Zašto su cijene uvezene hrane niže od cijena hrane proizvedene na domaćim njivama i kakvu ulogu u tome igra precijenjeni tečaj domaće valute? Na mjere kojima Vlada pokušava olakšati položaj zaduženima u švicarskim francima stiglo je brzo upozorenje i opomena iz MMF-a: budite oprezni sa spašavanjem zaduženih! Ovih dana objavljen je i podatak kako je 20 javnih poduzeća ostvarilo dobit od 3,8 milijardi kuna, što demantira tezu kako je država nužno loš vlasnik. Pitanje je sad, zašto ih onda žele pošto poto prodati umjesto da neke strateške firme vrate u državne ruke.

Grčki političari i financijski stručnjaci dosjetili su se upravo genijalnog načina kako vratiti 300 milijardi eura duga. Oni su s nešto manjim iznosom ispostavili račun Njemačkoj na ime ratnih odšteta iz Drugog svjetskog rata. To bi zaista moglo biti sjajno rješenje i za Hrvatsku, tim više što su u nas na čelu države antifašisti, koji na spomenutu odštetu imaju posebno moralno pravo. Sadašnja, kao uostalom i prošla vlast podsjeća na mačku koja grize vlastiti rep, razapeta između iluzija i stvarnosti, između očekivanja građana i zahtjeva europske birokracije, ostavljena bez stvarnih poluga vladanja i upravljanja zemljom, oslonjena isključivo na strane interese, u vječnom čekanju Godota, odnosno euro-fondova iz kojih novac samo što nije počeo curiti, te bez elementarnog povjerenja u potencijale i znanje zemlje kojom vladaju. Trenutno zaokupljena silnom željom da zadrži vlast, već je uveliko angažirana u predizbornoj kampanji. Milanović poput Josipovića prije predsjedničkih izbora bjesomučno obilazi gradove i sela, otvara i zatvara javne radove, predbacujući oporbi kako je očajna, frustrirana i nezajažljiva i kako dijeli narod na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku. I ne žive samo banke na Marsu, već u nekom paralelnom svijetu žive i brojni rastrošni ministri sa svojim provizijama, karticama, putovanjima i iznajmljenim skupim kancelarijama.

Autor:Josip Jović / 7Dnevno / 24. travnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.