Photo: Igor Kralj/PIXSELL

REKAO JE DA BI SE HRVATSKA MOGLA RASPASTI: Ipak, Hrvatska se znatno razlikuje od Jugoslavije! To se neće dogoditi i sada se pokazalo zašto!

Autor: Josip Jović

I oni najtvrđeg srca morali su u ovim danima strašnih potresa zaplakati barem dva puta. Jednom gledajući ljude koji su se bespomoćni našli na cesti i drugi put gledajući nevjerojatnu reakciju hrvatskih građana koji su sa svih strana, iz svih mjesta i gradova, skočili pomoći, nesebično darujući sve što mogu i ne mogu dati. Jednom nas je ganula tuga, drugi put ponos.

Nikada ni jedna pjesma nastala u ratnim okolnostima nije bila primjerenija trenutku od, ovih dana, pjesme Doris Dragović koja pjeva: “Dajem ti srce, zemljo moja,/ I bit ću s tobom i u dobru i u zlu“, iako će se neki odmah narugati i pjesmi i zemlji za koju bi najradije da se zauvijek propunta. Točno tako osjećao se svaki građanin ove zemlje; i oni slavni i anonimni, i bogati i siromašni, i oni u domovini i u dijaspori.

Nikada nije bila tako duga kolona davatelja krvi kao ovih dana. Slijevale su se kolone automobila, stizao je novac na račune, slale su se kamp-prikolice, odjeća i hrana, pohrlili su radnici s lopatama i bagerima. Ujedinile su se skupine nogometnih navijača iz četiri grada. Ništa zato što su Severina i Doris Pinčić, i ne samo one, iskoristile i ovu priliku za vlastitu selfie promociju.

A teška bijaše cijela prošla godina, najprije epidemija pa zagrebački potres pa onda ovaj oko Siska, Petrinje i Gline i na koncu strašna tragedija u Tribistovu i gubitak osam mladih života. Niz uglednih javnih osoba iz različitih područja života otišao je na drugi svijet. Kao da je netko na ovu zemlju i narod bacio kletvu. A možda u tim žrtvovanjima ima i nekog dubljeg smisla. Možda nam ona pomažu da budemo manje sebični, da se okrenemo drugima, da shvatimo ograničenost svog trajanja, da se vratimo onom biblijskom: čovječe, prah si i u prah ćeš se opet vratiti.

Kaže narodna poslovica kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog. A što bi to dobro moglo biti u ovom strašnom času? Čisto pragmatično gledajući, barem će građevinske firme imati posla. Država će više pozornosti posvetiti Banovini koja je nekako svih ovih godina nakon rata ostala u zapećku njezina interesa. Stići će i novac iz Europske unije, većina europskih zemalja pokazala je makar simboličnu solidarnost. Solidarizirali su se i susjedi, pa i onaj koji nam je nanio više zla i nevolja nego ova trešnja. Recimo dobronamjerno da bi to u čemu ima i podsvjesne isprike mogao biti zalog pomirenja. Nekako se po iskrenosti i dobronamjernosti izdvaja izjava košarkaškog trenera Duška Vujoševića, koji je ovu situaciju ocijenio kao “test ljudskosti”, pozivajući svoje sugrađane: “Reagirajmo ljudski i prijateljski, što bi moglo biti ljekovito za naše odnose koje opterećuje duga i teška mržnja”.




No, kako rekosmo, iznad svega i prije svega došla je do izražaja jednodušnost hrvatskog naroda koja uvijek ispliva kad smo nesretni i kad smo sretni, kad gubimo i kad dobivamo, jednodušnost koja je trijumfirala kad je Hrvatska bila napadnuta teškim oružjem, kad su razarani Vukovar i Dubrovnik, Osijek i Gospić, kad je potopljena Gunja, ili kad su se hrvatski nogometaši vratili iz Rusije nakon osvojene srebrne medalje.

Teza o “duboko podijeljenom narodu” pokazala se kao predrasuda, baš kao i uporne tvrdnje kako u ovoj propaloj državi ništa ne valja, kako institucije ne funkcioniraju. Pa pokazalo se kako, uza sve naše zamjerke i kritike, funkcionira i Vlada i vatrogasci i vojska i policija i Crveni križ i građevinski fakulteti i Gorska služba spašavanja i liječničke službe.

No kao i ono što izaziva potrese, ispod površine stalno vriju tektonski poremećaji. Baš kao i u ratu, kad se naveliko s ciljem demoraliziranja obrane pisalo o izdaji i prodaji Vukovara, tako i sada, nije prošlo dugo nakon nemilog događaja, suprotno od službenih političkih izvještaja, počinje serija članaka o zluopotrebama humanitarne pomoći i novčanih donacija, o pljačkanju kuća, o nestalim robnim rezervama, o kaosu na terenu, o sukobima navijača, o nekvalitetno obnovljenim kućama porušenima u ratu, što može bti istina, ali ovo nije baš trenutak za preispitivanja te vrste. Da stvar bude gora, u tu kampanju destrukcije, svjesno ili nesvjesno, uključio se i gradonačelnik Darinko Dumbović kojemu jest teško kao i svima na tom pogođenom području, ali to ne opravdava vraćanje novca državi, kao da je njemu osobno namijenjen, zato što je nezadovoljan raspodjelom novca, aludirajući, bez ikakva temelja, na stranačke kriterije pomoći.




Buru negativnih reakcija izazvala je izjava Milorada Pupovca koji ne propušta nijednu priliku da potvrdi svoj veliki renome etnobiznismena i zaštitnika “ugrožene manjine” (u stvari, praveći joj medvjeđu uslugu), koji je odmah počeo prebrojavati stradale Srbe, porušene srpske kuće i pravoslavne crkve, čak pronašavši da je poginula djevojčica iz “miješanog braka”, što bi, valjda, trebala biti olakšavajuća okolnost.

Ostao je zadovoljan činjenicom da su iz parohijske kuće spašene matične knjige. Sve to u trenutku kad doista nikomu nije bilo ni na kraj pameti gledati tko je među stradalima koje nacionalnosti i koje vjere, nitko nije pitao čija je koja kuća. Začudo, i dio novina i novinara krenuo je istim putem pa su tako Jutarnji list i Slobodona Dalmacija objavili udarnu, veliku reportažu iz Majskih Poljana, gdje su pronašli Milenu, Gojka i Vasilja, dok je Aca Stanković ugostio Branku Bakšić Mitić, zamjenicu gradonačelnika Gline iz reda srpske nacionalne manjine, posebno se zanimajući za položaj njezinih pripadnika. I dio tih mainstream medija skočio je spremno u Pupovčevu obranu ne nalazeći u njegovu nastupu ništa sporno. Sporne su bile samo uvrede koje je Pupovcu, kad se pojavio na mjestu potresa, uputio jedan ogorčeni zadarski volonter, koji je odmah uhićen ko opasni kriminalac. Pupovac je pribjegao iskušanoj metodi, odmah je sve svoje kritičare na društvenim mrežama nazvao “onima koji pozdravljaju sa ‘Za dom spremni’ i uzvikuju ubij Srbina”.

U svakom društvu, pa i u našemu, postoje podjele, koje će se opet, nakon što se tlo smiri, aktivirati. Doduše, nemaju sve istu snagu niti su iste kvalitete. Neke su rezultat društvenih i ekonomskih zakonitosti, a neke su politikantski sračunato proizvedene. Postoji podjela između superbogatih, koji žive u nekom svom svijetu, pa se baš nisu iskazali ni u pomaganju i čija je domovina novac, te siromašnih, ali se tu malo što može učiniti. Ta je podjela jednostavno nužna posljedica kapitalističkog načina proizvodnje. Razlike između sjevera i juga gotovo da i ne postoje, osim navijačkih prepucavanja. Samo malo dobre volje i državničke mudrosti treba kako bi se premostio stari i još postojeći jaz između domovinske i iseljene Hrvatske. Razlike u nekim gospodarskim, socijalnim i moralnim pitanjima koja se koncentriraju oko političkih stranaka nešto su sasvim prirodno.

Postoje, međutim, i one ideološke podjele koje vuku korijenje iz prošlih ratova, kao i podjele s obzirom na narodnosno-vjersku pripadnost, ali njih može vrijeme izliječiti, kao i malo više poštenja spram činjenica i međusobnog poštovanja i razumijevanja, iako očito te ideološke podjele odgovaraju određenim uskim strukturama koje na njima i od njih žive i koje je većina naroda zapravo zaboravila. Inzistiranje na tzv. antifašizmu ili pak lustraciji bez jasnih kriterija primjeri su bilo smišljenog, bilo besmislenog produciranja podjela, čiji je učinak perpetuiranje nacionalnih podjela umjesto njihova prevladavanja.




Ali, unatoč svim tim diobama, počesto konfliktnima, Hrvatska kao ideja i kao stvarnost stoji iznad svega. Jednom je redatelj Rajko Grlić primijetio, a vjerojatno i poželio, i u tome uopće nije usamljen, kako bi se Hrvatska mogla raspasti kao što se raspala i Jugoslavija jer “države nastaju i nestaju”. Ona se, međutim, ne može raspasti kao što se raspala Jugoslavija jer ona nije interesna i nasilna, nego emotivna zajednica koju povezuje zajednički jezik, povijest, kultura, vjera, tlo na kojemu njezin narod živi, plemenski i obiteljski osjećaji i odnosi itd., zajednica koja je održala svoje zajedništvo kroz stoljeća, kao i osjećaj međusobne pripadnosti i onda kad je bila rascjepkana između nekoliko okupacijskih sila. Kad je jedinstven, narod je jači i od prirode i od agresije i od zlonamjernika.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.