Josko Supic / CROPIX

PUŠTAMO DA VELIKA SRBIJA GALOPIRA: ‘Tek tu i tamo predsjednik Zoran Milanović odvali nešto od srca’! Srbija bi mogla dobiti pola BiH

Autor: 7dnevno/Josip Jović

Nedavno održani izbori u Crnoj Gori neobično su važni za nju samu, ali i za sve njezine susjede, uključujući i Hrvatsku, nerazmjerno važniji od veličine te države sa samo šesto tisuća stanovnika. Ovaj su put tijesnu, ali veliku pobjedu iznijele tri tzv. prosrpske koalicije. Analitičari predviđaju kako će se sada Crna Gora ponovno početi okretati prema pravoslavnoj braći Srbima i Rusima, čiji je, uostalom, kapital značajno prisutan na crnogorskom primorju. A to bi onda moglo značiti čak i napuštanje NATO-saveza i vezivanje vlastitog uznapredovalog puta prema Europskoj uniji s putem Srbije prema toj asocijaciji država na europskom kontinentu. Srbija i Rusija bile su snažno angažirane u (podzemnim) izbornim kampanjama, a da ne govorimo o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i podgrijavanju starog mita o Vasiliju Ostroškom. Ipak, valja zadržati određenu rezervu. Netočno je misliti kako su i svi birači spomenutih koalicija automatski prosrpski orijentirani jer treba imati u vidu činjenicu da je na čelu “suverenističke” stranke predsjednik države Milo Đukanović, čovjek koji je predugo na vlasti i kojega godinama prate korupcionaške afere pa je i to vjerojatno bio važan razlog što mu je dio birača okrenuo palac dolje. Vlada, to su još neke rezerve, još nije složena, tri spomenute koalicije nisu baš u svemu jednodušne, posebice kad je riječ o odnosu prema EU-u i manjinama, a i Đukanović je još tri godine šef države.

Crna je Gora dobar primjer kako se povijest sporo ili nikako mijenja jer ona živi u najdubljim slojevima kolektivnog pamćenja i u mitovima prošlosti. Ta podvojenost Crnogoraca nije ništa novo, ona traje desetljećima i često se prevaga okreće čas na jednu, čas na drugu stranu. Srpska struja u dvije Jugoslavije ojačala je doseljavanjem srpskog stanovništva i naročito aktivnom ulogom Srpske pravoslavne crkve koja se svugdje (Makedonija, Hrvatska) pa tako i ovdje protivi idejama autokefalnosti, stavljajući se posve svjesno u funkciju velikodržavlja. Sukobi će se pojačavati ako nova vlast počne naglo okretati kotač povijesti unatrag u odnosu na onaj smjer koji smo gledali posljednjih godina. U Podgorici, na Cetinju i u drugim gradovima već se organiziraju snažni prosvjedi, koje dio hrvatskog tiska, začudo, naziva desničarskima i nacionalističkima, rukovodeći se valjda refleksom kako je sve što je nacionalno automatski negativno i ekstremno, a sve što potire tu samobitnost i što je jugofilsko progresivno je i moderno. Na prosvjedima su se, na zaprepaštenje naših medijskih pregalaca, pjevale Škorine i Thompsonove pjesme (čak i “Čavoglave”), što je vjerojatno bio i dodatni razlog za doživljaj crnogorskih prosvjeda kao desničarskih.

U Washingtonu se na poziv Donalda Trumpa susretoše Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, i Avdullah Hoti, premijer Kosova. Trump to, nakon sporazuma UAE-a i Izraela pod vlastitim pokroviteljstvom, želi prikazati kao još jedan svoj veliki prilog sređivanju stanja u svijetu. No, de facto, potpisano nije ništa jer je izostalo planirano međusobno priznanje. U odvojene sporazume Trumpa i ovih dviju strana najviše su ugrađeni trgovinski i politički interesi SAD-a i Izraela, koji nije sudjelovao u razgovorima!? Optimistički gledajući, ovo bi ipak mogao biti početak jednog procesa koji će neminovno završiti tako što će Srbija morati priznati faktično stanje kosovske nezavisnosti, računajući na dio teritorija Kosova i na neke druge dobitke.

A taj drugi dobitak zove se polovica Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik svako malo prijeti odcjepljenjem. Parlament Republike Srpske usvojio je još jednu rezoluciju kojom se poziva na pravo na samoopredjeljenje. Vučić tobože priznaje cjelovitost BiH, ali usput najvaljuje jačanje veza s Republikom. Šefik Džaferović, član tročlanog Predsjedništva BiH, u kojemu sjedi Dodik i onaj treći čije ime nije vrijedno spomena, uzvraća kako Vučić ne priznaje granice, ne poštuje presude Haškoga suda, uključuje RS u obrambenu strategiju Srbije. Iskre optužbi i nepovjerenja frcaju sa svih strana, a jedina je prava istina da BiH ne funkcinira kao država. Američki veleposlanik zagovara promjenu Daytona u smjeru veće funkcionalnosti, tj. centralizacije, ali to neće ići, takav pristup samo pogoršava stanje stvari.

Nešto južnije, Grčka i Turska, iako su obje članice Sjevernoatlantskog saveza, nalaze se na rubu rata. Ni Makedonija, kojoj su reducirali ime, ne može biti spokojna. I njoj prijete ambiciozni susjedi sa sve četiri strane svijeta. Isto vrijedi i za Hrvatsku, koja ima i svoju petu kolonu. Srbija se nikako ne želi ispričati za agresiju, optužuje napadnutu zemlju za etničko čišćenje, opet je u optjecaju parola “Srbi svi na okup“, čuju se česte poruke kako se Oluja više neće ponoviti ili “drugi put moramo biti pametniji” i slično. Određeno je jamstvo sigurnosti članstvo u euroatlantskim integracijama, iako ni to ne mora ništa značiti. Srbija ozbiljno gomila oružje, njezin (veliko)srpski nacionalizam uperen je prema svima na Balkanu.

Sve u svemu, Balkan i nadalje ostaje bačva iliti “bure baruta” ne zna se gdje će planuti. Ništa još nije riješeno, ostaje niz otvorenih pitanja. Nitko ne zna kako će ovo područje jugoistočne Europe izgledati za deset ili pedeset godina. Moguće je, pa čak dijelom i izgledno, da će se Kosovo pripojiti Albaniji, da se Bosna i Hercegovina raspadne na dva ili tri dijela, da Makedonija nestane s karte svijeta, da Crna Gora postane tek mala Srbija, da se Hrvatska, za početak, vrati na plan Z4, da se Sandžak izdvoji iz Srbije. Reći će netko, netko tko se boji ovakvih scenarija i tko ne želi za njih čuti, kako sve to ne bi prošlo bez novih krvavih ratova. Da, kad bi se rasplet prepustio samo balkanskim državama, vladama i narodima. Ali tu je tzv. međunarodna zajednica, prije svih velike sile SAD i Rusija koje su ionako uspostavile sadašnji provizorij i stanje ni rata ni mira i koje svojom aktivnom ulogom mogu pronaći nova logičnija rješenja, uključujući i promjenu granica, koja bi u najvećoj mjeri zadovoljila ambicije svih i otvorila put trajnom miru, suradnji i povjerenju. Velika je iluzija da će svi problemi međunarodnih odnosa pasti u vodu integracijom cijelog područja u EU i NATO. Pa imali smo jednu propalu integraciju koja nije neutralizirala, već, naprotiv, izazvala sukobe.

Ne zna se ima li Hrvatska ikakvu strategiju, ikakvu projekciju tih odnosa i stanja u balkanskom susjedstvu i u vlastitoj zemlji. Ne zna se jer se o svemu tome uglavnom šuti i ništa se ne poduzima. Uzmimo baš primjer Crne Gore. Ni razdoblje dobrih odnosa nije iskorišteno za konačno rješenje granice na moru, već ono privremeno rješenje, koje je krajnje nepovoljno za našu zemlju, pomalo postaje trajnim rješenjem.

Na vijest da je Dodik uputio svoju notu o Bosni i o samoopredjeljenju Vladi RH, Vlada odgovara kako je ona za cjelovitu i nedjeljivu državu triju ravnopravnih konstitutivnih naroda, nastavljajući tako guslati svoju već epsku pjesmu bez stvarnog interesa za položaj Hrvata u susjednoj državi. Jer ta država niti je cjelovita niti nedjeljiva niti u njoj postoji ravnopravnost sva tri naroda. Kad je u pitanju Srbija, više nitko iz Vlade ne spominje uvjete potpore toj državi na njezinu putu u EU. Tek vapaji za nestalima, što i nije političko, već humanitarno pitanje. Ništa o granicama na Dunavu, otetom blagu, ratnoj odšteti, isprici itd. Hrvatska ne koristi svoje članstvo u NATO-savezu i EU-u, ne za nešto što joj ne pripada po pravdi i istini. Ona samo slijedi politike koje ne postoje, preuzimajući ulogu misije privođenja cijelog “regiona” u europsko carstvo kao svoj glavni zadatak. Tek tu i tamo, onako u svom stilu, predsjednik Zoran Milanović odvali nešto od srca.

MILANOVIĆEVA SUPRUGA U RATU S CAPAKOM: Trese li prva dama fotelju svog šefa? Kažu da je kompetentnija od njega

 

Autor:7dnevno/Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.