fbpx
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Propast trogirske brodogradnje u režiji velikog biznismena

Autor: Josip Jović/7dnevno

Tristo radnika Brodotrogira izašlo je 20. ovoga mjeseca na ulicu da bi prosvjedovalo zbog stanja u kojemu su se našli. Naime, već mjesecima ne dobivaju plaću niti otpremninu ako se odluče otići u mirovinu. Iako je ovdje u principu riječ o ponovljenom slučaju Uljanik, samo u manjem razmjeru, prosvjed nije izazvao gotovo nikakvu pozornost medija ni političkih tijela i stranaka, izuzevši Radničku frontu i zastupnika Mira Bulja, koji je i obišao očajne zaposlenike. Nu i sami radnici predugo su šutjeli, iako je odavno jasno kako je vrag odnio šalu, a kola krenula nizbrdo. Danas u Brodotrogiru radi oko 250 radnika, a među njima je značajan broj dragovoljaca Domovinskog rata. Je li razlog takvom ignorantskom odnosu prema jednom nekad uspješnom poduzeću ugledni poduzetnik s “međunarodnom reputacijom” ili nešto drugo, teško je reći. Brodotrogir, jedan od simbola staroga grada, u velikim je dugovima, računi su mu blokirani, na navozima nema novih brodova, dužan je Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj blizu 300, a vjerovnicima 500 milijuna kuna. Prošle je  godine troje članova Nadzornog odbora podnijelo ostavke, svi mladi i stručni kadrovi otišli su kud koji mili moji u potrazi za kruhom.

Priča pada u travanj 2013. godine, kada Vlada RH i Kermas energija u vlasništvu Danka Končara zaključuju ugovor o prodaji brodogradilišta. Tim je ugovorom definirano kako će država uložiti 400 milijuna kuna za restrukturiranje, otpremnine, tranziciju i jamstva, dok se Kermas obvezao održati i unaprijediti proizvodnju, od zatečenih 1200 radnika zadržati njih osamsto te 730 milijuna kuna uložiti u tehnološku obnovu i u turističku djelatnost na pomorskom dobru od nekih 120 tisuća četvornih metara na koje brodogradilište ima koncesiju. Država je svoje ispoštovala, ali Konačar nije uložio ništa, ostala je samo petina zaposlenika, promet koji je prije preuzimanja iznosio 200 milijuna kuna prepolovljen je. Dio tih dogovora je i Konačarovo preuzimanje Nautičkog centra u sklopu kojega su dvije marine te velikog hotela Medena, a to zapravo i jest bio jedini njegov interes. Brodogradnja mu je bila tek izlika ili ulaznica da se dočepa ovih vrijednih nekretnina i visokoprofitabilnog biznisa.

Početak tragedije dogodio se u vrijeme kada je na čelu Vlade bio Zoran Milanović, a ministri gospodarstva najprije Radimir Čačić i nakon njega Ivan Vrdoljak, koji o svemu sada šute kao zaliveni. Čačić je sve smislio i pripremio, Milanović amenovao, a Vrdoljak potpisao. Potpisivanju ugovora u Trogiru nazočila je visoka delegacija predvođena tadašnjim premijerom, a bili su tu još Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova, i Branko Grčić, ministar regionalnog razvoja i europskih fondova uz, naravno, lokalne čelnike. Sve je izgledalo tako obećavajuće, tako spasonosno, tako idilično. Ivan Vrdoljak je rekao kako nešto što je bilo teret državi, koja je prethodno uložila tri milijarde kuna u to brodogradilište, postaje pozitivna priča, a problematična industrija se pretvara u pozitivan potencijal koji se stvara spojem brodogradnje i turizma. Ovo je, dometnuo je Milanović, početak jedne velike priče u kojoj se Končar pojavljuje kao budućnost hrvatske brodogradnje. Sve se te egzaltirane izjave danas doimaju kao dobra šala, izazivajući tek kiseli osmijeh. Velika to priča doista jest, ali nimalo, danas je to bjelodano, a razumni su ljudi poznajući samog Končara i njegove dotadašnje poslove i interese i tada upozoravali, pozitivna. I nakon svega HBOR je odobrio nova jamstva u visini od 31 milijun eura, što se ipak izgleda neće realizirati s obzirom na postojeće nepodmirene dugove.

Danko Končar proglašen je spasiteljem hrvatske brodogradnje. Pojavljuje se i kao mogući spasitelj pulskog Uljanika. On se u ožujku 2018. javlja sa svojim strateškim planom restrukturiranja, koji uprava ovoga sada propalog brodogradilišta odobrava. Odobrila bi ga i hrvatska Vlada, ali ga je, srećom, odbacila Europska komisija. Plan je bio sljedeći: on će, Končar, pozajmiti Uljaniku 12 milijuna eura, a pod hipoteku će staviti upravnu zgradu, koju je planirao pretvoriti u hotel sa 300 ležajeva. Poslije je ponudio i alternativni program koji se svodio na to da država preuzme sve troškove sanacije, a on će, je li, dalje upravljati kako zna i umije. Ovakav plan, međutim, ovaj put nije mogla prihvatiti Vlada. Ta veza Končara i Uljanika ima i nešto dulju povijest. Pirmjerice, Uljanik je 2015. pozajmio Adriadiselu u vlasništvu Dankova sina Nenada 1,3 milijun eura za kupnju nekih agregata iz Kine, ali taj novac nikada nije vraćen.

Svoj predatorski nagon Končar je počeo oplođivati u Istri, uz, naravno, velikodušnu pomoć Ivana Jakovčića, stvarnog vladara te županije, kojemu se odužio mjestima u raznim nadzornim odborima i tko zna čime još. Naš se poduzetnik upustio u unosnu trgovinu nekretninama. Kupovao je, a na to je uporno ukazivao možda najpošteniji hrvatski političar Damir Kajin, koji je zbog toga i nestao sa scene, po niskim cijenama poljoprivredno zamljište, koje je kasnije prodavao kao građevinsko. Upravo mu je ovih dana sud dosudio 20 milijuna kuna, za koliko su ga navodno zakinuli Vinka Cetinski, bivša direktorica Kermasa i ministrica turizma, te ostali njegovi posrednici u tom poslu. Možemo samo zamisliti koliko je bilo njegovo berivo.




Puno je tekstova ispisano o Danku Končaru, velikom prijatelju brijunskih vladara Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, tekstovi vrve raznim informacijama i poluinformacijama, neki su kritički, a ima puno i onih koji ga slave i hvale kao velikog i uspješnog čovjeka i poduzetnika. Ubrajaju ga među najbogatije ljude rođene u Hrvatskoj, čije bogatstvo teži više od 15 milijardi kuna s brojnim vilama, zemljištima i jahtama, čak i avionom. Njegov je put prilično tajnovit, on i izgleda pomalo misteriozno, pomalo cinično i lukavo. Jedino je neosporno da je još u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 1987. osuđen na dvanaest godina zatvora, od kojih je i izdržao osam godina, jer je kao šef jednog poslovnog odjela karlovačke Jugoturbine uzimao proviziju na uvozu i izvozu roba. Čovjek pada na ovome mjestu u iskušenje pomisliti kako je pravna država tada funkcionirala čak bolje nego ova današnja. Nije mu pomoglo ni herojsko prezime.

Nakon tog socijalističkog iskustva otisnuo se u međunarodne vode, proširio se i prema istoku i prema zapadu. Najprije se skrasio u majčici Rusiji, gdje je proveo ratnih i poratnih petnaest godina. To je bilo vrijeme ruskog bezvlađa, vrijeme Jeljcinove i predputinovske ere. U Rusiji se, kako se spekulira, povezao s ruskim poslovnim ljudima,  neki kažu ruskom mafijom, sam priznaje kako je bio povezan s ruskim tajnim službama. Ušao je u poslove iskorištavanja ruda, a nakon tog iskustva putovi su ga, kako sam kaže, sasvim slučajno odveli u Južnoafričku Republiku. Kao najveći dioničar Samacora, tvrtke koja se bavi eksploatacijom kroma, dobiva titulu “kralja kroma”. No taj međunarodni angažman praćen je i sudskim procesima. Upravni sud u Finskoj kaznio ga je sa 40 milijuna eura zato što nije podnio javnu ponudu za preuzimanje tvrtke koja se zove Afrak, u kojoj je spomenuti Jakovčić bio član Nadzornog odbora iako je u isto vrijeme bio i zastupnik u Europskom parlamentu. U Samacoru je sindikat takođet pokrenuo tužbu zbog nezakonitog izvlačenja novca na račune raznih off-shore kompanija.

Na TV-u je nedavno prikazan onaj Brešanov film, uglavnom, kao i svi noviji hrvatski filmovi, lišen svakog smisla, koji se zove “Koja je ovo država”. Ovo je hrvatska država, a pravo je pitanje kakva je ovo država. Kako je moguće da nakon svih sumnjivih poslova jedan čovjek o čijem se podrijetlu novca malo ili ništa ne zna, dobije takvo apsolutno povjerenje države. Još jednom se i na ovom primjeru očituje duboka povezanost špekulanata i probisvijeta i političkih struktura, koje ili same pripadaju istom svijetu ili jednostavno nisu dorasle problemima i zadacima. I još nešto: i ovaj primjer pokazuje kako su gospodarstvo, medije, kulturu i politiku preuzele one skupine koje su bile i ostale daleko od ideje samostalne i suverene države. Još je dobro da smo živi, makar životarimo na dnu EU-a.




Autor:Josip Jović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.