Foto: Josko Supic / CROPIX

Predsjednikovi incidenti kao desetka pod HDZ-ova keca

Autor: Josip Jović / Dnevno.hr

Predsjednik Republike Zoran Milanović prokockao je svoje izglede da bude predsjednikom svih građana, kako je najavljivao, i to već u prvim minutama igre. Umjesto svih građana, može računati tek na simpatije ideološki zadrtih “antifašista” koji su jedan humani pokret iz Drugoga svjetskog rata pretvorili u isključivu ideologiju. Za sve koji su poznavali Milanovićev rad kao predsjednika SDP-a i premijera morale su farsično djelovati propagandne predizborne parole o čovjeku nade, tolerancije, solidarnosti, iskrenosti, pravde, jednakosti, odgovornosti i normalnosti. Jer on nije nov, on je svoj karakter, svoj politički kredo, jasno oslikao za četverogodišnjeg premijerskog mandata.

Nikada se ne zna što će Milanović izlanuti, nepredvidljiv je, nekonzistentan, govori u natuknicama bez zaokružene misli. Nastupajući u kampanji koja će ga neočekivano izbaciti na vrh piramide, konstatirao je kako se HDZ od 2012. do 2015. digao na ustašluku! Ovom je tezom teško, u stilu neprijateljske propagande, oklevetao sam narod koji je tada HDZ-u poklonio povjerenje. U političku ga borbu, rekao je, “tjera bijes”, jedna, kako sam naslućuje, “opasna emocija”. Ovu je utakmicu, nakon trogodišnjeg bavljenja lobističkim biznisom (dugo se nije znalo za koga je radio), najavio kao “fenomenalno uzbudljivu avanturu”. Već s takvom motivacijom predsjednik nije obećavao puno.

S primjerske je funkcije otišao pod općom ocjenom o najgoroj vladi i najgorem premijeru novije nacionalne povijesti. Sam Slavko Linić, njegov ministar financija, upozoravao je kako bi njegov izbor za predsjednika države bio prava katastrofa. Nije baš da nije znao svome petku post. Od Hrvoja Vojkovića, predsjednika Uprave Croatia osiguranja, dok je ovaj bio u (još državnoj) Croatiji, a on u Vladi, kupio je ogroman stan, a Vojković je dobio višemilijunsku otpremninu. Zamjenika predsjednika uprave Erste & Steiermarkische banke Tomislava Vuića, koji mu je omogućio astronomski kredit, postavio je na čelno mjesto Hrvatske poštanske banke. Nakon odlaska iz Banskih dvora radio je za veliku kinesku kampanju Global Alliance of Sharing Economy pod vodstvom milijardera Toyoya Lu Junqinga, koja se služi bivšim visokim političarima (između ostalih i Borisom Tadićem) za širenje svog utjecaja u svijetu. U hohštaplerskom je stilu poslao svog sina na (humanističko) školovanje u Nizozemsku. Ostalo je nejasno u onoj nedavnoj masonskoj aferi oko glavnog državnog odvjetnika je li i Milanoviću, kako sam kaže, nuđena masonska loža, ili se, kako kažu neki drugi svjedoci, sam nudio loži.

Njegov doprinos demokratizaciji medija bilo je totalno podržavljenje HRT-a. Nakon preuzimanja vlasti jedan od prvih poteza bilo je ukidanje komemoracije blajburškim žrtvama. U političkom smislu znao je koketirati i s desnicom onom svojom “šakom jada” i “beogradskom čaršijom”. Tito mu je bliži nego Tuđman, možda i zato što i sam dolazi iz crvenog establišmenta, koji je i nakon velikih promjena za sebe i za svoju djecu zadržao unosne pozicije. Znao je prkositi europskoj birokraciji, nastojao je opstruirati europski uhidbeni nalog.

Ništa od svega toga nije omelo Zorana Milanovića da zasjedne u fotelju Kolinde Grabar-Kitarović. Krenuo je dobrohotno spram Andreja Plenkovića, za kojega se vjeruje kako je inače bio skloniji njemu nego svojoj formalnoj kandidatkinji, izjavivši kako se ne misli miješati u rad Vlade. Ta je dobrohotnost potvrđena i lakim dogovorima o nekim kadrovskim rješenjima u sigurnosnim službama i u diplomaciji. Odmah je, međutim, opstruirao Inicijativu triju mora, okomio se na Viktora Orbana i narugao spremnosti SAD-a da i financijski pomogne spomenutu srednjoeuropsku inicijativu, čime je još jednom demonstrirao svoju sklonost destrukciji, dovodeći u pitanje vjerodostojnost i dosljednost hrvatske vanjske politike.

A onda je u ovim danima sjećanja na totalitarne režime i na njihove žrtve pokazao svoje pravo lice, nastavljajući tamo gdje su stali Stipe Mesić, koji smatra kako je masakr zarobljenih civila i vojnika na Bleiburgu bio opravdan, te Ivo Josipović, čovjek koji pod svakim kamenom nađe neku ustašku zmiju i koji misli da su širokobriješki franjevci 1945., kao legitiman vojni cilj, ubijeni u vatrenom obračunu s dalmatinskim divizijama. Najprije je rezolutno izjavio kako neće položiti vijenac u znak pijeteta prema žrtvama Bleiburga i Križnog puta, onda je u Jasenovcu ničim izazvan kazao kako spomen-ploču poginulim braniteljima iz HOS-ovih postrojbi na kojoj je ispisan slogan “Za dom spremni” treba “negdje baciti”. U Okučanima je demonstrativno napustio svečanost obilježavanja 25. obljetnice Bljeska jer se, vjerojatno isprovociran onim “negdje baciti”, u njegovoj blizini našao čovjek s majicom i grbom HOS-a. I u jednom i u drugom slučaju pokazuje se kako Milanović ne razumije da je ovim činovima povrijedio sve branitelje i omalovažio Domovinski rat. Zar je, naime, važniji taj jedan pozdrav pod kojim su ljudi branili zemlju od samih tih ljudi i njihovih žrtava? On, izvan svake normalne pameti, misli kako su se oni pod tim pozdravom borili za restauraciju NDH, a ne protiv agresora. Neobuzdanost karaktera i temperamenta te nesposobnost razlučivanja krušaka od jabuka spojili su se u ovm čovjeku kao dvije pogubne osobine za svakoga, a osobito za političkog vođu naroda. Milanovićevo okretanje leđa Okučanima zdušno su pozdravili SDP, Milorad Pupovac, Zoran Pusić, Hrvoje Klasić, Ivan Vrdoljak, Tomislav Jakić, Snježana Kordić, Dražen Lalić, Mira Šuvar, Jovan Vejnović i još stotinjak javnih ličnosti kojima ne smeta samo “Za dom spremni” nego i sam Bljesak i Oluja i ono do čega su oni doveli.

I sada HDZ u osvit parlamentarnih izbora dolazi na svoje. Oni koji su jednom maknuli spomenutu ploču i kroz zaključak Vijeća za suočavanje s prošlošću zaključili kako “Za dom spremni” treba zabraniti, oni koji i ove godine financiraju proslavu četničkog ustanka u Srbu, sada žestoko napadaju Milanovića, njegove postupke nazivaju neprimjerenima i sramotnima, govore kako oni to nikada ne bi učinili ni rekli to što je Milanović rekao, poučavaju ga kako ZDS 1991. nije isto što i ZDS 1941., kako nema zakonskog uporišta za zabranu HOS-ova znakovlja itd. A Jandrokoviću, evo, prijete smrću i čeka ga gotovo sudbina hrvatskih branitelja. Kako sve skupa naivno i kako prozirno, u toj mjeri da su mnogi skloni misliti kako su Milanović i Plenković odigrali dogovoreni dupli pas. Ja ću odigrati desetku, a ti odigraj keca. I zato Milanović njih “razumije” jer oni “tako moraju”. Nije isključeno da su HDZ-ovi PR stručnjaci, računajući na predsjednikovu naglu i nagu narav, naprosto podmetnuli čovjeka s crnom majicom, točno procijenivši kako će predsjednik reagirati.

Autor:Josip Jović / Dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.