Predsjednika kakvog nemamo

Autor: Josip Jović

Nasušna je potreba imati na čelu države čovjeka koji je u stanju izdići se iznad podjela, biti otvoren prema činjenicama, razumjeti sve strane u građanskim sukobima iz prošlosti, okrenuti se budućnosti, imati dovoljno samosvijesti, čovjeka koji će poštivati narod koji ga je izabrao i njegove moralne vrijednosti, a ne biti guverner ili namjesnik stranih centara moći

Po nekim teorijama i tumačenjima predsjednik države i nije neka važna funkcija, jer su mu ovlasti ograničene i to djelomice više manje na vanjsku politiku, obranu i sigurnosne službe, dok se u onim najvažnijim, gospodarsko-socijalnim pitanjima, njega ništa i ne pita. Sukladno takvim razmišljanjima mnogi su skloni mijenjati način izbora, koji ne bi bio izravan nego putem nekog predstavničkog tijela, recimo Sabora proširenog još predstavnicima renomiranih i važnih društvenih institucija (Akademije, Matice hrvatske, Sveučilišta, vjerskih zajednica, nevladinih udruga…), nešto slično kako se to prakticira, primjerice, u Njemačkoj ili Italiji.

Ipak, predsjednik ima određenu simboličku važnost koja se ne smije podcjenjivati, a ovisno o svom osobnom autoritetu može presudno utjecati na opći politički smjer. To je tim važnije što se Hrvatska kao država i Hrvati kao narod još uvijek traže u nekom, još jednom, povijesnom raspuću, progonjeni demonima prošlosti, opterećeni starim vezama, sjećanjima i sentimentima, formalno u euroatlantskim integracijama, u kojima još uvijek tražimo svoje pravo i stvarno mjesto.

Glavni problem hrvatskog društva, osim ekonomske krize, reći će bez dvoumljenja većina mogućih ispitanika nekog mogućeg istraživanja, jest ideološka podjela i to ona koja svoje korijene vuče još iz Drugog svjetskog rata. Ta je podjela devedesetih bila prevladana pod vanjskom opasnošću i jedinstvo se, kao što smo se nedavno osvjedočili, opet lako uspostavlja čim se ta opasnost kao neki recidiv pojavi za lošeg grmljavinskog vremena, u vidu, recimo, Vojislava Šešelja. Nažalost, podjelama su doprinosili posljednjih petnaestak godina ponajviše baš ljudi s vrha svojim svrstavanjem uz jednu stranu, svojim isključivim i tendencioznim tumačenjem povijesti, opravdavanjem zločina koje je jedna strana počinila, optužbama na račun cijelog naroda, podcjenjivanjem Domovinskog rata i branitelja.
Dakle, nasušna je potreba imati na čelu države čovjeka koji je u stanju izdići se iznad toga, biti otvoren prema činjenicama, razumjeti sve strane u građanskim sukobima iz prošlosti, okrenuti se budućnosti. U novije vrijeme na djelu su i druge vrste podjela poput ove krajnje nepotrebne i umjetno inducirane na sjever i jug, ali i one koje nije teško riješiti u okviru liberalno-kapitalističkog sustava za kojega smo se opredijelili, a to je podjela na odveć bogate i odveć siromašne. U odnosu na ovo posljednje, predsjednik bi morao ponuditi takav koncept razvoja koji se neće temeljiti na krupnim kapitalistima, trgovcima, bankarima i varalicama, nego na širokom krugu malih poduzetnika i obiteljskom gospodarstvu, uz visok stupanj solidarnosti i zaštite radničkih prava.

Bez obzira na članstvo u raznim europskim i svjetskim institucijama, uz određene ohrabrujuće iznimke, hrvatski predstavnici se drže uglavnom rezervirano kao drugorazredni reprezentanti drugorazredne zemlje, uvijek spremni na slušanje i popuštanje. Voljeli bismo tamo za tim okruglim stolovima i u velikim, blještavim dvoranama vidjeti samosvjesnog predsjednika koji se neće sramiti svoje zemlje i svog jezika, koji će htjeti i znati zastupati interese naroda i zemlje u čije ime nastupa i koji će biti primjer cijeloj diplomaciji. Kompleks manje vrijednosti je jedan od većih mentalnih problema nacije, što je vjerojatno rezultat dijelom objektivne političke snage i utjecaja, ali još više povijesnog naslijeđa i polukolonijalne ovisnosti. Naši su politički prvaci nerijetko djelovali kao postavljeni guverneri ili namjesnici stranih država, a ne kao izabrani zastupnici nacije.

Jugokomunizam je definitivno teška trauma na kolektivnoj svijesti naroda, ili barem njegova velikog dijela, i čovjek koji se nađe na čelu države morao bi uvažavati tu svijest i okaniti se pokušaja obnavljanja propale zajednice i njegovih simbola, te, opet po tuđim zamislima i nagovorima, njegovanja nekih naročitih odnosa, naročitog prijateljstva i zajedništva u formi “regiona”, “naših prostora” i sl., kao da nismo susjedi i nekim drugim još važnijim zemljama i regijama i kao da nismo dijelom europske zajednice država. Podrška istočnim susjedima na njihovu putu prema Europskoj uniji morala bi biti uvjetovana ispunjavanjem “dugova” iz prošlosti i rješavanjem nekih još otvorenih pitanja. Poklisarima u stranim zemljama ne bi smjeli više biti ljudi iz jugoslavenske diplomacije koji, primjerice, drže Titove slike u svojim uredima.

Predsjednik države ne može kazati kako su neke strateške odluke koje se tiču gospodarenja nacionalnim bogatstvima, prirodnih i energetskim resursa, granica na moru i na kopnu i slično tome, nešto što se njega ne tiče i čime se nije dužan baviti. Naprotiv, on je prvi čovjek koji će stati u obranu nacionalnog integriteta te gospodarskog i političkog suvereniteta.

Za hrvatsko stoljećima otvoreno nacionalno pitanje ne može se reći kako je riješeno unatoč ostvarenoj državnoj neovisnosti dok god su Hrvati u Bosni i Hercegovini izvrgnuti diskriminaciji i sustavnom nestajanju. Zadnjih smo godina počesto slušali kako je to problem druge države i kako se Hrvatska ne bi smjela miješati u to. Ali ne, to je i ustavno i geopolitičko i povijesno, pa i moralno pitanje od prvorazrednog značenja. Hrvatska u liku svog prvog čovjeka mora jasno, bez suvišnog taktiziranja u dogovoru s tamošnjim Hrvatima, jasno kazati što traži i što očekuje prije nego BiH dođe na prag EU-a. A najmanje što se može tražiti jest ravnopravna federalna jedinica u sklopu federacije triju naroda.
I velika tema hrvatskog iseljeništva također je posljednjih godina zaboravljena, kao što je izgleda ostala pomalo po strani i u dosadašnjem dijelu kampanje. Zastupljenost iseljenika u političkom i gospodarskom životu nakon velikih najava i očekivanja nije niti simbolična i nipošto ne odgovara realnoj potencijalnoj važnosti ovoga dijela naroda, niti onome što je on dao u održanju političke svijesti i borbi za slobodu.




Na kraju, ali ne manje važno, Hrvatskoj ne treba predsjednik koji će slijediti pomodarske, pseudoliberalne, ekskluzivističke, svjetske trendove kad su u pitanju određena moralna načela poput braka, obitelji, pobačaja, itd. Treba joj predsjednik koji je ukorijenjen, a što ne znači zatvoren, u tradiciji, u povijesti vlastitog naroda i u kršćanskom vrijednostima.

Doduše, puno je lakše kazati kakvog predsjednika ne bismo željeli, nego kakvog bismo željeli. U prvom je pitanju, naime, moguća personalizacija, a u drugom nam preostaje tek idealizacija. Imali smo dvojicu predsjednika koji se nikako ne uklapaju u ovaj model i još su jako zadovoljni onim što su učinili. Novi mogući predsjednici su nam ipak dužni u vrijeme promidžbe odgovoriti na još neodgovorena pitanja i dvojbe koje muče naciju. Dojam je kako baš ona najosjetljivija pitanja svi nastoje zaobići, sklanjajući se iza općih mjesta i definicija…




Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.