commons.wikimedia.org

Nije samo Vulinov govor u Jadovnom bio skandalozan

Autor: Josip Jović/ 7 Dnevno/ 26.lipnja 2015.

Ministar Berislav Šipuš, službeno utvrđenim činjenicama unatoč, licitirao je o četrdeset tisuća kostura u Šaranovoj jami, Ognjen Kraus ne bi da predsjednica Republike položi vijenac žrtvama Bleiburga, koje i sam naziva nevinima, dok je Milorad Pupovac nešto trabunjao o neofašizmu - i tako redom

Opća je ocjena i vlasti i oporbe i Crkve i dvojice bivših predsjednika i jedne bivše premijerke i svekoliko javnosti, osim onih koju su zamukli, kako je govor Aleksandra Vulina, srbijanskog ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u Jadovnom, u sklopu komemoracije žrtvama ustaškog logora, bio sramotan, skandalozan, neprimjeren, uvredljiv, et.cet. Mnogi su se natjecali u težini kvalifikacije, ali nitko, ili malo tko, nije otišao malo dalje u potrazi za kontekstom u kojemu je jedan takav govor bio moguć. Da podsjetimo, Vulin je blaženog kardinala Alojzija Stepinca nazvao „vikarom ustaške vojske“, udijelivši packe svima koji su ga predložili za sveca, što je već na faktografskoj razini pogrešna konstatacija, jer takva funkcija jednostavno nije postojala u NDH. „Ako je Stepinac svet“, rekao je Vulin, „što je s onima koji su ubijeni zbog vjerske, nacionalne i političke pripadnosti“, kao da je sam Stepinac ubijao, a ne mnoge spašavao. Egzaltirano je u duhu poznate srpske mitologije zavapio da “hoće li se svetac u raju susresti s četrnaest hiljada ubijene djece”! I još je, aludirajući na predsjednicu Republike, kazao kako ista ruka ne može nositi vijence u Jasenovac i u Bleiburg. Ponio se, nedvojbeno, primitivno i divljački, ne uvažavajući zemlju u koju je došao, njezinu predsjednicu, kao ni njezine vjernike i građane. Ponio se kao da još postoji Jugoslavija i nekakav beogradski centralni komitet koji Hrvate drži pod paskom.

Ali, nije samo Vulinov govor bio skandalozan. Berislav Šipuš, ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske, neupućen ili zlonamjeran, svejedno, ponovio je veliku laž, rekavši kako „ispod naših nogu u Šaranovoj jami“ leži, po Slavku Goldsteinu 24 tisuće, a po Đuri Zatezalu 40 tisuća žrtava. Već i u tom rasponu krije se silna vjerodostojnost. Pozvao se na dokazano neobjektivne i tendenciozne „povjesničare“, koji to i nisu, ali ga uopće ne zanima činjenica da se je posebna skupina speleologa potkraj devedesetih, koju je uputila Komisija za istraživanje ratnih i poratnih žrtava Sabora RH, spustila baš u tu jamu, u kojoj nije pronašla niti jedan kostur, o čemu je napisano i službeno izvješće, koje ministru nije bilo teško pronaći. Hrvatske političare, kako nekad tako i sada, uopće ne zanimaju činjenice, oni ponavljaju ono što im je naređeno, što se od njih očekuje, obično na štetu vlastitog naroda, na čemu se grade bijedne političke karijere. Nitko se još nije iz političkih struktura osvrnuo, a tko bi se usudio, niti na kolosalnu krivotvorinu koju je ustanovio i u Hrvatskom tjedniku objavio dr. Stjepan Razum, a radi se o četrnaest tisuća izmišljenih žrtava Jasenovca, što je posredno potvrdila i sama Uprava Spomen područja, uklonivši preko noći ta imena s popisa žrtava.

I Ognjen Kraus je dao svoj vrijedan doprinos. On se osvrnuo na Tezno i Macelj, priznavši doduše kako su „nevini stradali za zločinačku slobodu“. Ali ne bi on odavao počast ni tim nevinima. Franjo Tuđman nikada nije, kaže on, bio u Bleiburgu, jer je to znao, za razliku od Kolinde Grabar Kitarović, koja je obezvrijedila stav prvog hrvatskog predsjednika. (O kako se sada pozivaju i na Tuđmana kad im zatreba). Nije propustio spomenuti ni „poljudsku svastiku“, koja, ne dvoji Kraus, znači povratak u nacističku prošlost, zbog koje „organiziramo ovakve komemoracije“. Milorad Pupovac, čije je Srpsko narodno vijeće uz Savez antifašističkih boraca, Srpsku pravoslavnu crkvu i Koordinaciju židovskih općina, bilo glavnim organizatorom skupa, također je nešto trabunjao o neofašizmu. Uostalom, on je zajedno s drugim predstavnicima manjina nedavno i objavio deklaraciju u ugroženosti ljudskih i manjinskih prava od nadirućeg nacionalizma i šovinizma, deklaraciju koja je, nimalo slučajno, gotovo istovjetna s deklaracijama Komisije za ljudska prava UN-a i Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federecije. Pa zaista, Pupovac je kao predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Sabora baš u dobroj poziciji na svoj, srpski način informirati strane sile i međunarodne organizacije.

Skandalozno je da je baš Aleksandar Vulin poslan i pozvan na komemoraciju, buduću da se već ranije jako zamjerio čak i hrvatskoj javnosti, kao i političkoj vrhuški, prozvavši generala Antu Gotovinu ustaškim generalom, Freda Matića čovjekom kome ni logori ne mogu pomoći. Oluju je praktički okvalificirao kao genocid. Izgleda, međutim, kako je on pozvan i poslan baš zbog takvih stavova. I sada su kao svi iznenađeni. Domaćini koji drže do sebe na jedan izazivački, uvredljivi i nepristojni govor reagirali bi odmah na mjestu događaja, ali se ništa nije dogodilo. Ni do danas Vlada Republike Hrvatske nije izdala nikakvo priopćenje, prosvjednu notu ili nešto slično. Srpsko narodno vijeće puno je razumijevanja za svog gosta, dok je Aleksandar Vučić, srbijanski premijer, ponovio kako Stepinac ne može biti svetac, povezujući ga izravno s ustaškim režimom.

Cjelokupni ton i sadržaj dviju komemoracija, one u Jasenovcu i ove u Jadovnu, bio je daleko od spomena na same žrtve, daleko od vremena u kojemu su žrtve stradale, i čak daleko od režima od čijih su ruku stradale. Ti davni događaji poslužili su samo kao povod da se današnju Hrvatsku iznova stavi na optuženičku kupu kao državu koja se vraća u prošlost i koja obnavlja fašizam, s krajnjim ciljem zaustavljanja političkih promjena koje su počele promjenom na Pantovčaku, a možda i s ciljem poništavanja njezine samostalnosti. Optužnicu zajednički potpisuju dijelovi aktualne vlasti, srpski „prijatelji“ i lažni tzv. „antifašisti“. Sam Vulin je, povrativši se u Beograd, izjavio kako je on ustvari htio pomoći Hrvatskoj u zajedničkoj borbi protiv fašizma. Neće valjda biti da je i rehabilitacija Draže Mihailovića i četničkog pokreta dio te zajedničke borbe. Baš će biti zanimljivo pratiti kako će četnički ustanak u Srbu 1941., gdje je Hrvatska obnovila spomenik ustanicima, ove godine biti obilježen.

Vesna Pusić u Vulinovu nastupu vidi tek nedostatak kućnog odgoja, a ne bilateralno pitanje dviju zemalja, dok predsjednica Kolinda Grabar Kitarović veli kako je Vulin Vučićev problem, jer smo mi tobože nadišli tu razinu provokacija. I jedno i drugo djeluje kao pokušaj smirivanja ili ublažavanja situacije. Vučićeva reakcija, koja je došla nakon ovih izjava, demantirala je i jedan i drugi stav dviju političarki. Nije, naime, u pitanju kućni odgoj, već dominantni smjer srpske politike prema Hrvatskoj koji je u znaku nepoštivanja i političko-vojno-mentalne agresije koja je započela 1918. i nije Vulin Vučićev problem, već „rješenje“. Problem je pak Hrvatske hoće li takvu Srbiju i nadalje bezuvjetno pomagati u njezinim europskim integracijama, ili će ipak malo zategnuti uzde. Vrijeme je da se preispita politika Hrvatske prema Srbiji, kao i prema Srbima u Hrvatskoj. Pružanje ruke prijateljstva, srdačnosti i zbližavanja prema Beogradu tamo se doživljava kao znak slabosti i uvijek se vrati kao prijetnja. Srbi u Hrvatskoj, odnosno njihovi politički korifeji, uživaju pozitivnu diskriminaciju, ali ipak nikad im nije pravo i uvijek im je srce s onu stanu Drine. Što im se više ugađa, više kleveću.

Autor:Josip Jović/ 7 Dnevno/ 26.lipnja 2015.
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.