Foto: Profimedia

Kad papa Franjo popravlja Sveto pismo: Za razliku od mudrog Ratzingera djeluje kao jeftini populist

Autor: Josip Jović / 7dnevno

Odmah su se nakon jedne papine izjave počeli kočoperiti naslovi u novinama i na televizijama kako je papa prvi put podržao istospolne bračne zajednice, iako on nigdje ne govori o braku već o civilnoj zajednici sličnoj onoj koju i Hrvatska već ima. Ipak, papa je Franjo, ostajući nedorečen, ovom izjavom, a i inače, odškrinuo vrata različitim tumačenjima. To je dalo povoda gunđanjima unutar Katoličke crkve i posebno među vjernicima.

Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota. Tako piše u Levitskom zakoniku. I još: “Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih”. A u Pavlovim poslanicama Rimljanima stoji kako je grešnike “Bog predao sramotim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, usplamtješe pohlepom jedan za drugim, vršeći, muškarci s muškarcima, sramotne stvari i na sebe primajući pravednu plaću (čitaj: kaznu, op. a.)  za svoje zablude”. I legenda o Sodomi i Gomori inspirirana je seksualnim zastranjenjima. Crkva o homoseksualnosti ima negativan stav cijelo vrijeme svog postojanja, smatrajući je nečistom i izopačenom. Kongregacija za nauk vjere (1986.) smatra kako ova pojava predstavlja “zlo ponašanje” i kako je “objektivno neuredna”.  A 2003. Kongregacija priopćava kako osobe homoorijentacije treba poštovati, ali se ne može prihvatiti njihovo ponašanje. Joseph Ratzinger reći će kako je homoseksualnost “iskorjenjenje ljudske osobe od svoje najdublje naravi”. Crkva, iako se sve više u novije doba zauzima za dostojanstvo i slobodu svakog čovjeka, polazi od racionalnog stajališta da oni ne mogu dati plod pa je njihov odnos izvan prirodnog tijeka stvari.

A što kaže recentni papa Franjo, koji za razliku od mudrog Ratzingera djeluje kao jeftini populist, u dokumentarnom filmu “Francesko” autora Jevgenija Afinevskog, Amerikanca ruskog podrijetla i homoseksualne orijentacije, nedavno prikazanom na Rimskom festivalu? On ovako zbori: “Homoseksualci su Božja djeca i imaju pravo na obitelj. Nitko ne bi trebao biti diskriminiran ili izbačen zbog toga. Ono što trebamo jest donijeti zakon o civilnoj uniji”. Njegov je stav očito mnogo liberalniji od onog tradicionalnog. LGBT udruge su ga dočekale s oduševljenjem, kao i lijevo-liberalni mediji u svijetu i u nas, koristeći ga kao argument protiv omrznute Crkve, ne prezajući od krivotvorina, intrerpretirajući taj stav u skladu sa svojim shvaćanjima prirode, društva i čovjeka u njima. Odmah su se počeli kočoperiti naslovi u novinama i na televizijama kako je papa prvi put podržao istospolne bračne zajednice, iako on nigdje ne govori o braku, već o civilnoj zajednici, sličnoj onoj koju i Hrvatska već ima. Uostalom, on je i prije više puta ponovio svoje protivljenje bračnoj zajednici istospolnih, osuđujući rodnu teoriju kao pokušaj nametanja neprirodnog svjetonazora cijelom društvu. Također, njegov stav o pravu na obitelj neki su odmah protumačili, ni manje ni više, kao pravo na usvajanje djece. Jasno je, međutim, kako je riječ o apelu na prihvaćanje unutar obitelji, a protiv odbacivanja, kao što treba prihvatiti bolesne osobe, narkomane i slično. Ipak je papa Franjo, ostajući nedorečen, odškrinuo vrata različitim tumačenjima, otvorio je vratašca ustave od koje svatko vuče vodu na svoj žrvanj. To je dalo povoda i gunđanjima unutar Katoličke crkve. Crkvena se hijerarhija ne usuđuje ništa javno govoriti, držeći se poštovanja autoriteta. Lako je prmijetiti kako su vjernici u najmanju ruku zbunjeni, nerijetko i ogorčeni. I nije prvi put da Franjo daje povoda ovakvim reakcijama. Zbunjujuće su za tradicionalne katolike djelovali neki njegovi stavovi o pobačajima, o sakramentima vjenčanja, o celibatu, pa i oni o promjeni teksta molitve “Oče naš”. A ako Crkvi i vjeri ukineš dogme, od nje neće ostati ni kamen na kamenu. Krizu Crkve umirovljeni papa Benedikt XVI. vidi upravo kao posljedicu gubljenja njezine veze s Pismom.

Cijelu stvar treba gledati u kontekstu sustavne kampanje protiv Katoličke crkve koja se pod motom sekularizacije vodi na “liberalnom” Zapadu. Nasuprot modernim, “progresivnim vrijednostima” profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, pornografije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička crkva i zato ona smeta. U upotrebi su perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje, otkrivaju se afere stare osamdeset i više godina, i to sinkronizirano od Amerike preko Europe do Australije. Masoni su stari neprijatelji Crkve. Nije tajna da ih ima i u politici i u medijima i u samoj Crkvi i u Vatikanu. Bilo bi hrabro reći da je “progresivni” papa, kako mu tepaju od samog početka, jedan od njih, ali radi kao da jest. U Vatikanu je krajem prošle godine održan flagelantski skup biskupa iz cijelog svijeta, čija je jedina tema bila zlostavljanje djece od svećenika. Stvara se dojam o općoj pošasti i proizvodi porast općeg nepovjerenja u Crkvu. Namjerno ili ne? U Vatikanu su o svojim traumama ovom prilikom govorile i neke žrtve, obično sada već u poodmaklim godinama. Govorila je i jedna žena iz Afrike koju je svećenik silovao trinaest godina, a ona je svejedno smjerno odlazila k njemu na nove porcije. I u nas je objavljena jedna zanimljiva priča koju je, osjetivši opći trend, prije dvije godine novinama ispričao slikar Marin Sovar, kojega je prije deset godina, kako on tvrdi, pokušao silovati kaptolski prebender Zvonimir Kurečec, i to tako što ga je pogledao duboko u oči dodirnuvši mu struk. “Žrtva” je tada imala 31, a “nasilnik” 57 godina i bio je pola metra niži!  Policija je odbacila kaznenu prijavu, ali epilog potresne priče u medijima nije zabilježen. Knjiga francuskog novinara i sociologa Frederica Martela, bivšeg kulturnog atašea u SAD-u i savjetnika premijera Michela Rocarda pod naslovom “Sodoma, istraga u središtu Vatikana”, odmah je prevedena na osam jezika i objavljena u dvadeset zemalja. Teza je da ne postoje samo slučajevi homoseksualnosti nego i da je cijeli sustav Katoličke crkve homoseksualiziran! Još je veće zanimanje javnosti izazvala knjiga Davida Browna “Da Vincijev kod” iz 2003. koja je prodana u osamadeset milijuna primjeraka i prevedena na 44 jezika. Riječ je o fantastičnom romanu, ali su njegove poruke prihvaćene gotovo kao činjenice. U njemu je Marija Magdalena opisana kao Isusova žena s kojom je imao čak i dijete. A kao temelj ove fantazije Brownu, koji je ovih dana uz veliku pompu gostovao u Zagrebu, poslužila je čuvena Da Vincijeva “Posljednja večera” na kojoj desno od Isusa, kako to vidi autor romana, navodno sjedi žena, i to baš Magdalena, a ne jedan od apostola. Kao da je Da Vinci, rođen četiri stoljeća poslije Isusa, uživo, na licu mjesta portretirao likove za stolom.

U nas je animozitet prema Crkvi i katoličkoj vjeri sve veći i poprimio je bolesne razmjere. Opet je u čestoj uporabi pojam klerofašizam, čime se svećenstvo, uključujući i Alojzija Stepinca,  izravno povezuje s fašizmom, a za privrženike katoličke vjere i njezinih vrijednosti zna se upotrijebiti izraz “katolibani”. Iz određenih krugova i političkih stranaka ne prestaju zahtjevi za raskidanjem Vatikanskih ugovora, prestankom financiranja Crkve, izbacivanjem vjeronauka iz škola itd. Na Filozofskom fakultetu izbila je žestoka pobuna zbog odluke Sveučilišta da se studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta dopusti upisati još jedan studij na tom fakultetu. Ovo je protucrkveno raspoloženje dijelom uvjetovano vjetrovima koji pušu na Zapadu kao eho tih vjetrova. Jer sve što dolazi iz tog velikog svijeta automatski je moderno, napredno, slobodarsko. Osmišljeni “kulturni imperijalizam” uvijek će ovdje naći masu obezglavljenih podanika. Taj liberalni utjecaj ovdje se povezuje i pothranjuje ostacima komunističkog mentaliteta. U komunističkim su zemljama, a u nas nije bilo ništa bolje, vjera i Crkva doživljavani kao klasni neprijatelji izopćeni iz društva. I to iz dva razloga. Komunizam kao novu religiju sa svojim prorocima i apostolima valjalo je izgraditi na ruševinama starih religija. Crkva je iz puno razloga, specijalno među Hrvatima, povezivana s nacionalnom sviješću i nacionalnim težnjama, a u jugoslavenskoj zajednici pod srpskom dominacijom hrvatski je nacionalizam doživljavan kao glavna opasnost, a borba protiv njega, uključujući i fizičke likvidacije, predstavljana je kao glavni zadatak.




*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Josip Jović / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.