Foto: Josko Supic / CROPIX

Je li glas za Plenkovića glas za Milorada Pupovca?

Autor: Josip Jović/7dnevno

Gornjim bi se naslovom mogla ironizirati izjava Andreja Plenkovića koji je rekao kako je glas za Miroslava Škoru, odnosno za Domovinski pokret, glas za SDP. Ta tvrdnja ima propagandističku namjenu, djeluje isprazno i neuvjerljivo i stoga ima slabe učinke. Glas za Domovinski pokret glas je za Domovinski pokret i ni za koga drugoga, a svi akteri u igri moraju računati s postizbornim koalicijama, jer čak da tog pokreta i nema, HDZ ne bi mogao ostvariti apsolutnu većinu. Škorina lista, štoviše, može aktivirati obeshrabrene simpatizere HDZ-a, koji više ne žele glasati za tu stranku, a za onu drugu, naravno, ne bi ni u ludilu.

Plenković i nije bio posebno originalan rekavši to što je rekao. Godine 2007. Ivo Sanader je rekao kako je glas za HSP glas za SDP. Pokazalo se da je glas za Sanadera bio glas za odustajanje od gospodarskog pojasa, glas za razbijanje HDZ-a u Bosni i Hercegovini, glas za jačanje lijevo-liberalnog medijskog carstva, glas za ustupanje naftne industrije stranoj firmi, glas za nevjerojatne ustupke stranci koja je inspirirala oružanu pobunu protiv države, glas za blefera i kriminalca, glas za sve ono što ne valja, za sve ono što je Hrvatsku vratilo veliki korak unatrag u političkom, moralnom i gospodarskom smislu.

U odnosu na Domovinski pokret, HDZ očito igra na dvije karte. S jedne strane namiguje Škori ublažavajući kritičke tonove i dopuštajući mogućnost suradnje s njim, ali bez nekih ljudi koji su s njim u vezi. S druge strane, Plenkovićeva se poruka može shvatiti kao zbunjivanje Škorinih birača. Jer, ako ćemo nakon izbora ići skupa, zašto biste onda glasali za Škoru. HDZ je porukama kako bi sa Škorom, ali ne bi s nekima iz njegova društva pokušavao razbiti široku desnu koaliciju i u tome je djelomice uspio. Most je očito nasjeo na ovu trapulu ili mu je ona samo poslužila kao izgovor za odustajanje od koalicije s Domovinskim pokretom radi nekih sasvim drugih, ponajprije osobnih ambicija.

 

Organizirane su posebne emisije na lokalnim televizijama koje se bave gotovo isključivo Miroslavom Škorom s ciljem njegove kompromitacije. Pa će tako u jednoj od njih Davor Domazet Lošo, nadmašujući samog Homera u maštovitosti, zaključiti kako je Škoro “trojanski konj”, ne zna se točno čiji. Nakon njega pojavio se na istoj televiziji Krunislav Olujić, svojevremeno državni tužitelj smijenjen zbog veza s kriminalnim miljeom. On ponavlja jednom već izrečenu tvrdnju kako je devedesetih protiv Škorina imenovanja za konzula u SAD-u prosvjedovala Hrvatska bratska zajednica. Tu raniju tvrdnju, izrečenu u Večernjem listu, HBZ je odlučno demantirao uz napomenu kako se ta organizacija, koja se bavi životnim osiguranjima i u kojoj se svira tamburica, nikada nije miješala u politiku, osobito ne u kadrovsku. Ali Olujić je uporan.

 

S kim bi uopće HDZ koalirao ako dođe u situaciju relativnog pobjednika, odnosno u situaciju formiranja novog sastava Vlade? Najradije bi s postojećim partnerima, ali to su samo puste želje s obzirom na to da sve ankete predviđaju izrazito loš rezultat HNS-a, kao i stranke Milana Bandića. Preostaju samo predstavnici nacionalnih manjina. Druga je mogućnost “velika koalicija”, ali s obzirom na obostrano odbijanje takve mogućnosti, ona izgleda nevjerojatnom, premda je u politici sve moguće. Uvijek je na raspolaganju, dakako, i kupovanje pojedinaca iz svih stranaka. S Domovinskim pokretom Plenković bi koalirao samo ako ne bude drugog izbora, odnosno ako mu sva druga vrata budu zatvorena. No, pitanje je bi li Škoro koalirao s HDZ-om, jer je on, iako vrlo blizak običnom članstvu, dosta udaljen od vrha te stranke. U svakom slučaju, Domovinski pokret ne bi u tim pregovorima i dogovorima žrtvovao neka svoja polazna i bitna načela.

 

Vladajuća stranka izlazi pred birače s određenim uspjesima od kojih su neki stvarni, a neki prenapuhani. Ona se hvali suzbijanjem zaraze, ali to se ipak mora pripisati struci, stanovništvu i nekim objektivnim okolnostima. Ta samohvala podsjeća na scene primanja sportskih momčadi nakon njihovih dobrih rezultata, kada u prvi plan iskaču premijeri i predsjednici, kao da su oni postizali pogotke. Vlada je pomogla gospodarstvu i zaposlenima, ali po cijenu zaduživanja koje će narod dugo plaćati. Istina je da je proračun prije izbijanja epidemije uravnotežen, da se smanjivao javni dug itd., ali sada je to nestalo kao voda povrh pijeska. Spašen je navodno Agrokor, ali uz sumnjiva pogodovanja i odlazak poljoprivrednog zemljišta u ruske ili bogtepitaj čije ruke. Vlada nekim sitnim trikovima pokušava kupiti naklonost građana, vraća preplaćeni porez već u lipnju umjesto u kolovozu, dijeli 800 kuna ugroženim građanima u obliku nacionalne mirovine, dijeli gradovima EU-projekte… Velike se nade polažu u famozni Schengen i euro, što bi nas trebalo veseliti kao dokaz velikog međunarodnog uspjeha i ugleda premijera i njegova tima. Ne može se Vlada baš pohvaliti gradnjom energetskih objekata, rastom izvoza, demografskom slikom zemlje, izravnim proizvodnim stranim ulaganjima, unapređenjem poljoprivredne proizvodnje i slično.

 

Najozbiljniji udarac HDZ-u je zadao vukovarski gradonačelnik. Ali ne samo on, iako se cijeli problem nastoji na njega svesti. Stranku su napustili svi gradski vijećnici i temeljni ogranci, praktički cijela stranka u tom gradu. Da vodstvu stranke nipošto nije svejedno, pokazala je njegova žustra reakcija. Imenovan je novi povjerenik, praktički isti dan, u Vukovaru se obreo ministar branitelja Tomo Medved koji je vidno nervozan pročitao svoj govor. Penavin se potez nastoji na različite načine, ponajprije moralizatorski, relativizirati. Medved kaže da to nije domoljublje nego sebeljublje. U pomoć je priskočio i Bojan Glavašević, koji je Penavino ponašanje ocijenio kao “etnomafijaško i naiconalističko parazitiranje, i to licemjerno i ne naročito bistro”. Za Penavu se kaže kako je sve što je postigao postigao zahvaljujući HDZ-u, što znači da bi mu morao vječno ostati vjeran, bez obzira na to kakvu politiku vodi i bez obzira na to tko ga vodi. Hoće se reći kako su njegovi motivi sebični, kao da ne bi prije mogao zadovoljiti svoje osobne interese da je ostao u HDZ-u, umjesto što ga je napustio.

 

Penavini razlozi nisu površni, nisu osobni i nisu od jučer. On se nije oprostio od HDZ-a zato što nije, kako neki misle, uspio na unutarstranačkim izborima, nego je ušao u unutarstranačku utrku upravo zbog nezadovoljstva ukupnom politikom. Penava živi među sugrađanima koji gledaju svoje silovatelje i ubojice kako slobodno šetaju gradom. Iritira ga i dogovor HDZ-a i SDSS-a da na sljedećem popisu pučanstva Srbe popisuju Srbi, što je izraz nepovjerenja u državne institucije ili pak “mutna posla” jednog etnobiznismena. S tog gledišta, glas za Plenkovića zaista bi mogao biti glas za Pupovca, ovaj put bez ironije.
P. S. Evo i Putin uvodi elektroničko i dopisno glasanje. Za hrvatsku i desnu i lijevu elitu, u strahu od dijaspore, to nije prihvatljivo.

Autor:Josip Jović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.