CROPIX

Fašizam pod egidom antifašizma, ili vuk u janjećoj koži

Autor: Josip Jović / 7Dnevno

Silvije Strahimir Kranjčević pokopan je u Sarajevu. Prema pričanju Dragutina Tadijanovića, Ivo Andrić mu je za nekog njihova davnog susreta u tom gradu, misleći na Kranjčevićev grob, rekao: Nosite ga odavde dok je još vrijeme, inače mu se za grob neće znati. Na ovu anegdotu, u kojoj su likovi trojica velikih hrvatskih pisaca, podsjetili su me nedavni događaji oko održavanja svete mise za žrtve Bleiburga i “Križnog puta” u sarajevskoj katedrali, koju je predvodio kardinal Vinko Puljić. Kakvim li je strašnim, orkestriranim napadima bio izložen kardinal, a preko njega, dakako, i Katolička crkva u BiH!

Prvi su gnjevno graknuli, a tko će drugi, vrhunski političari, članovi Predsjedništva BiH iz sva tri naroda te čelnici svih bošnjačkih stranaka. Parola dana bila je “izjednačavanje žrtava i počinitelja”, pri čemu su počinitelji oni koji su na Bleiburgu stradali. Janjičar Komšić dometnuo je kako su na Bleiburgu stradali i “neki pripadnici zločinačkog ustaškog pokreta”. Sarajevska je štampa danima negativno pisala o misi koja se ipak održala, huškajući građane na prosvjede, koji će se također dogoditi. Na sam dan komemoracije okupilo se u crkvi dvadesetak vjernika, a na ulici, u prosvjednoj povorci, nekoliko tisuća građana Sarajeva koji samo što nisu uzvikivali “razapnimo ih”. Jedna je žena kričala: živjela Komunistička partija, drugi je mlađi muškarac Puljića nazvao svinjom, što je u muslimanskom svijetu posebno teška uvreda, a na Youtubeu se već pojavila i slika prijeteće sjekire iznad nadbiskupova vrata. Jake policijske snage morale su osiguravati katedralu. Jedini glas razuma u toj neviđenoj hajci bio je glas reis-ul-uleme Huseina Kavazovića koji je stao u obranu vjerskih sloboda i crkvene autonomije, uz dodatak kako moramo poštovati jedni druge i kako je nekom stalo da se muslimani i katolici svađaju, ipak prebacujući odgovornost na hrvatsku državu.

Takva količina krajnje netolerancije, otvorene mržnje, bešćutnosti, dijaboličnog moralnog idiotizma nije odavno viđena i vrijeme joj ništa ne pomaže. Naprotiv, kao da stalno ključa i proključa svako malo. Sarajevska čaršija nije u stanju razumjeti da se katoličke mise služe za spas svih duša, i pravednika i grešnika, da je i u genocidu u Srebrenici upotrijebljena ista metoda kao i na Bleiburgu, da je baš biskup Puljić i u ratu pokazivao veliku solidarnost s gradom koji je mjesecima razaran i da je bio bliži građanskom uređenju BiH nego nacionalnom, da se na blajburškim komemoracijama, kao i ove godine na onoj mirogojskoj, redovito pojavljuju predstavnici islamske vjerske zajednice, da muslimani u Hrvatskoj uživaju najviše vjerske slobode, da je u tim svibanjskim masovnim masakrima stradalo puno muslimana itd. itd. Nad svim tim obzirima ovaj je put trijumfiro jugokomunsitički odgoj pomiješan s muslimanskim  fundamentalizmom.

Potpora je stigla i iz sjedišta Vijeća Europe, iz ureda Dunje Mijatović, povjerenice za ljudska prava, za koju je komemoracija u Sarajevu “glorifikacija onih koji su podržavali ustaški režim i koji su odgovorni za smrt stotina tisuća” (opet mit o milijunima) te “težak udarac pomirenju”. “Žrtve nisu bile nevine”, poručuje teologinja Maria Gruenfelder. Dakle, zaslužili su metak u zatiljak.

Sarajevski su se mediji potrudili pronaći kooperativne Hrvate, uz, razumije se, samog Komšića. Tako je Josip Jurišić, liječnik i bivši dogradonačelnik Sarajeva, prispodobio kako je služenje mise u Sarajevu isto kao da se u Berlinu služi misa za pripadnike Wehrmachta. Vesna Pusić, koja se još ranije proslavila izjavom kako ubijeni nisu nedužni, samo im krivnja nije dokazana, uputila je razdragane pozdrave Sarajevu koji je “pokazao svoju veličinu oduprijevši se revizionizmu i suvremenom veličanju fašizma u svim njegovim izdanjima”. Tu je i neizostavni Stjepan Mesić, počasni građanin glavnoga grada BiH, sa svojim iskazom kako su na Bleiburgu poginula samo devetorica, praveći se blesav kao da ne zna kako je taj austrijski gradić samo simbol martirija koji je odatle počeo, te kako je cilj svih ovih sjećanja na žrtve, kojih prema njemu nije ni bilo, zapravo rehabilitacija ili čak restauracija NDH. Ivo Josipović, koji makar priznaje da su se 1945. dogodili zločini koji nemaju opravdanja, i dalje inzistira na “ustaškoj guji” i revizionizmu. Svojevrsno iznenađenje predstavlja nastup Krešimira Međerala Sučevića, aktivista Radničke fronte, poznatijeg kao “lovca” iz popularne emisije “Potjera”,  iznenađenje zato što je riječ o mlađem, naizgled obrazovanom čovjeku, koji zaključuje kako nitko nije bio nevin jer su svi oni bili pripadnici ili podržavatelji NDH!?

Ovaj se put naciji obratio Andrej Plenković, čitajući dobro pripremljenu izjavu u kojoj se kaže kako su svi pobijeni bez suda i zakopani bez groba. Ako je i u predizborne svrhe, dobro je rečeno. Nevjerojatna je ta logika opravdavanja jednog neviđenog, najmasovnijeg i najstravičnijeg zločina u cijeloj hrvatskoj povijesti. Opravdavanja koja idu od onoga o samo devet ubijenih, nasuprot tenkovskim rovovima s nabacanim kostima i tisuću jama, preko onoga da su i oni koji su podržavali NDH samim tim krivi, pa do onoga najstravičnijeg kako je među nevinima bilo i krivih pa po tome ispada kako, ako među stotinom nevinih ima deset krivih, treba ubiti sve itd. Teza o pomirenju i unošenju razdora, kako to čini Documenta, također se postavlja naglavačke. Pomirenje je moguće, kako je istaknuo i Vinko Puljić, samo na istini i na opraštanju, a ne na lažima, ne na prikrivanju zločina, na suosjećanju s onima drugima, a ne na njihovoj sotonizaciji.

Teze o ustašizaciji i fašizaciji Hrvatske posve su deplasirane. Takvo je nešto nemoguće i kad bi takvo što netko htio. Ako postoji fašistička svijest, onda se ona u najpotpunijoj mjeri krije pod egidom antifašizma, što se baš u ovim svibanjskim danima očitovalo i u Sarajevu i u Zagrebu. Takva količina krajnje netolerancije, otvorene mržnje, bešćutnosti, dijaboličnog moralnog idiotizma nije odavno viđena i vrijeme joj ništa ne pomaže. Naprotiv, kao da stalno ključa i proključa svako malo. Oni bi i danas ubijali i mrtve i žive. Antifašistička kampanja, kakvu gledamo posljednjih godina, kao da smo još u 1945. godini, ima barem trostruku funkciju. Pod tim naizgled prihvatljivim pojmom mlađi naraštaji žele opravdati i posvetiti zločine koje su počinili njihovi preci. Drugo, pobjednici iz Drugoga svjetskog rata i njihovi nasljednici polažu pravo na ekskluzivni položaj u društvu. I treće, “antifašizam” je samo racionalizacija odbacivanja, ne samo NDH, nego i suvremene i svake Hrvatske. Jer ova je država fašistička i sve je u njoj fašističko: i branitelji i crkva i političke stranke i Hercegovci. On je od otpora fašizmu pretvoren u svojevrsnu ideologiju, u zatvoren sustav stavova koji se doima kao prijetnja. Ni dandanas vođe SDP-a nisu u stanju položiti vijenac u znak pijeteta prema svim ratnim žrtvama, što im je oštro zamjerio čak i “lijevi” intelektualac Žarko Puhovski, što znači da ostaju na jugokomunističkim pozicijama. Svako istraživanje i utvrđivanje činjenica unaprijed proglašavaju revizionizmom jer se time ruše jednom utvrđene dogme.




A reagiranje sarajevske sredine, da se vratimo na početak, samo je još jedna ilustracija stanja i položaja Hrvata u susjednoj državi, koje se želi svim silama poniziti, omalovažiti i obespraviti uz svesrdnu pomoć “poštenih Hrvata”, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. I to stoji u temelju cijele afere.

Plenkovićeva Vlada radi protiv Hrvatske: Sprema vam se katastrofa, ali Bruxelles to ne zanima




Autor:Josip Jović / 7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.