Je li Isus privatno uskrsnuo?

Autor: Josip Milić

Da je Isus šutio i molio, zasigurno mu ni dlaka s glave ne bi falila. Dirnuo je u osinje gnijezdo i to ga je stajalo života. Ali njegova smrt je žrtva pomirnica za sve nas grješnike. A mi, ako se nazivamo kršćanima, tj. nasljedovateljima Isusa Krista i njegovih učenika ne smijemo prihvatiti ideologiju sekularizma da je vjeri mjesto u sakristiji, tj. u Crkvi.

Je li Uskrs Isusova privatna stvar? Je li smrt na križu njegova privatna stvar? Temeljna su to pitanja naše vjere. Bivši komunisti, a današnji sekularisti i agnostici sasvim sigurno bi odgovorili potvrdno. Svaki vjernik, međutim, zna kako Isusova smrt i uskrsnuće nisu njegova privatna stvar. Ni mučeničke smrti njegovih učenika – apostola, od Petra preko Jakova i ostalih, nisu njihove privatne mučeničke smrti. Ni masovna stradanja stotina tisuća kršćana iz prvih stoljeća nisu i ne mogu biti njihova privatna stvar. Mi vjernici jako dobro znamo da Isusa nisu razapeli jer se predstavljao za Božjega Sina, iako im je to bio povod, nego jer je razobličavao negativnosti onodobnih političkih moćnika i crkvenih dostojanstvenika. Jer ih je izravno prozivao. Da je Isus šutio i molio, zasigurno mu ni dlaka s glave ne bi falila. Dirnuo je u osinje gnijezdo i to ga je stajalo života. Ali njegova smrt je žrtva pomirnica za sve nas grješnike. A mi, ako se nazivamo kršćanima, tj. nasljedovateljima Isusa Krista i njegovih učenika ne smijemo prihvatiti ideologiju sekularizma da je vjeri mjesto u sakristiji, tj. u Crkvi. Vjernik ne može biti vjernik nedjeljom od 10 do 11 sati, a poslije toga kao i svatko drugi. Vjernik mora biti vjernik 24 sata svjedočeći i živeći Kristov nauk. Oni koji govore kako je vjera privatna stvar, ustvari žele reći kako je vjera sporedna stvar. Pravi vjernik na to ne smije nikada pristati. Vjera istinskom vjerniku mora biti prva i najvažnija stvar u životu. No, je li to tako u praksi? Vidimo da nije. Mnoštvo je „polovičnih vjernika“. Crkve su nedjeljom prepune ljudi, a korupcija i kriminal cvjetaju.

O korupciji u našim krajevima u zadnjem broju Crkve na kamenu I. Šarac u članku pod naslovom Korijeni naše korupcije napisao je slijedeće: „Problem s korupcijom je to što je ona lutajući termin, sposoban da se u različitim situacijama i društvima manifestira na različite načine. Nije to krađa ili otimačina obične, jednostavne izvedbe. Ona čovječju glad za pohlepom varljivo utažuje na vrlo sofisticirane načine (ili kako bi rekao B. Brecht: „što je pljačka banke prema osnivanju banke!?“). Ne radi se samo o tome da se korupcija u različitim sredinama manifestira na različite načine, nego je i odnos prema koruptivnim radnjama različit od sredine do sredine. Uzmimo za primjer prosječnog Hrvata, katolika, u Hercegovini i njegov odnos prema koruptivnim radnjama. Podmićivanja, kupovanja (diploma, ocjena, radnih mjesta, sudskih presuda), traženja „veza“ itd. postala je toliko uobičajena praksa da se to drži normalnim društvenim ponašanjem („Pa svi tako rade, to je normalno, ne možeš mimo svita.“). Premda se naše društvo ubraja u najkorumpiranije u Europi (za što, dakako, nisu odgovorni samo Hrvati), dojam je da još uvijek velika većina ovdašnjeg pučanstva nije svjesna da se radi o nečemu što bi bilo ne samo razorno društveno zlo nego i teško moralno zlo.“ – piše između ostaloga u svom članku dr. Šarac. Postavljam pitanje i sebi i vama kako je moguće da Hrvati – katolici ni nakon 13 stoljeća kršćanstva nisu izgradili temeljnu vjersku pismenost razlikovanja moralnoga zla od dobra?

U tomislavgradskom katoličkom mjesečniku Naša ognjišta od ožujka mjeseca objavljen je članak fra Mate Logara: Vjera – privatna ili proročka, koji me u ovo uskrsno vrijeme i potaknuo na promišljanje je li Isus razapet i uskrsnuo za sebe ili za nas. Fra Mate između ostaloga piše sljedeće: „Božju volju ne vrši onaj tko se zatvorio u samoga sebe, nego onaj tko ne samo da ne sudjeluju, nego se i suprotstavlja nepravdi, rasizmu, siromaštvu, potlačenosti, bezuvjetnoj težnji za užitkom koja se ne obazire na moral, suprotstavlja se rasprodaji svoje baštine i povijesti, suprotstavlja se ubijanju nerođenih i starih pod izlikom prava. Zato je proročka riječ neugodna. Para uši, zastrašuje i opominje, ali u konačnici oslobađa. Mjerilo toga proročkoga naviještanja nije moda i moderno, nego vjernost Bogu“ – piše ovaj mladi hercegovački franjevac. On na jako lijep način objašnjava kako naša vjera jest osobna, ali nije privatna. Osobna jest jer je na našu izgradnju i spasenje, ali je i za opće dobro i za dobro cijeloga svijeta. Isus nije radi sebe otišao na križ, niti je radi sebe uskrsnuo. Njegova smrt na križu je žrtva za nas. Uskrsnućem je opet nama pokazao da smrću život ne završava, nego počinje.

U mjesečniku Book od ožujka pročitah zgodan članak pod naslovom Pismo unucima u kojem američki književnik James Flanagan u svojoj 72. godini, niti pola godine prije smrti, unucima ostavlja oproštajno pismo koje je uz dopuštenje njegove kćeri objavljeno. U pismu stoji: „Ne bojte se… nikoga i ničega, i uvijek živite punim plućima. Slijedite svoje želje i svoje snove bez obzira koliko se oni činili neizvedivima i neispunjivima, ili se razlikovali od tuđih. Previše ljudi ne čini što bi htjeli, ili što bi trebali jer stalno razmišljaju o tome što će drugi reći ili misliti… Izbjegavajte pesimiste koji čuvši vaše snove kažu: 'Da, ali što ako?' Zaboravite: 'Što, ako.' Učinite to. Najgora stvar u životu je gledati unatrag i govoriti: 'Htio sam; Mogao sam; Trebao sam.' Riskirajte, činite pogrješke.“ – savjetuje stari i iskusni pisac svoje unuke.

Stoga nam je dužnost izaći iz privatnosti i u ime Krista raspetoga i uskrsloga usprotiviti se svim vidovima zla i opačine. Svaki naš čin vjere mora biti u cilju našega spasenja, ali i izgradnje boljega i pravednijega društva što rezultira kršćanskim ovozemaljskim idealom – ostvarajem dostojanstva ljudske osobe. No da bi se to postiglo potrebna je hrabrost u borbi protiv privatnosti kao sinonima sebičnosti. Privatnost (sebičnost) ne poznaje žrtvu za druge. Kristov nauk propagira altruizam, žrtvovanje za drugoga. Stoga, ako smo uistinu Kristovi, kao što volimo reći, moramo se odvažiti i napraviti odlučujući iskorak. Život u vjeri jest mukotrpan i težak, pun odricanja. Ali onome tko ima viziju, za njega je slastan i ugodan jer je nagrada za ustrajnost najveća od svih mogućih. Nagrada nad nagradama.

Autor:Josip Milić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.