fbpx

Samo idioti u cenzuri vide isključivo negativan fenomen!

Autor: Ivica Šola / 7 Dnevno / 22. svibnja 2015.

U svijetu prepunom idiota koji nemaju nikakve osjećaje, pa si umišljaju da imaju vjerske, u svijetu u kojem "sloboda izražavanja" sve više postaje izlika mediokriteta oskudne mašte koji nemaju što reći osim provocirati, cenzura ponekad postaje jedino utočište razuma.

Budala govori ono što zna, pametan čovjek zna što govori. Prema ovoj narodnoj poslovici (auto)cenzura i pamet su dvije strane iste medalje, dočim je odsutnost (auto)cenzure skopčana s ludošću, bezumljem. Balkanski pak primitivizam i nekultura također su našli odraz u onoj narodnoj – “što na umu, to na drumu”. Nakon što su s programa Dubrovačkih ljetnih igara skinute Houellebecqove “Elementarne čestice”, “ljubavni roman” u kojem je sperma sinonim za ljubav, jer je autor došao u nemilost islamista, digla se cijela slobodarska hrvatska kulturna i ina javnost: Cenzura, cenzura, cenzura! Da, cenzura, i što onda? U svijetu prepunom idiota koji nemaju nikakve osjećaje, pa si umišljaju da imaju vjerske, u svijetu u kojem “sloboda izražavanja” sve više postaje izlika mediokriteta oskudne mašte koji nemaju što reći osim provocirati, cenzura ponekad postaje jedino utočište razuma u provali kuruze, kiča, zlosilja i kretenluka umotanog čas u religiju, čas u umjetnost, čas u “poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.”

Borgesov prijatelj, kazališni i književni kritičar Rudolf Wilcock, koji je najviše pljeska dobio za recenzije predstava koje nikada nije gledao (dobro se čovjek zabavljao sa snobovima), napisao je sedamdesetih godina prošlog stoljeća u eseju “U iščekivanju cenzure” zanimljivu misao: “Prijetnja cenzurom je noćna mora samo za one umjetnike koji raspolažu s par ideja.”

Instant uspješnice u EPH-ovoj tvornici “hodajućih klasika”


Kako je većina slobodarskih umjetnika koje je poznavao imala uglavnom jednu opsesivnu ideju (kao Frljić i slični antifašisti kod nas), kao i intelektualci s kojima se družio, pravi problem za njih nije bila cenzura već – nedostatak mašte! Veliki pisci i umjetnici kroz povijest, za razliku od mediokriteta, u cenzuri su vidjeli nepresušno vrelo inspiracije za razvoj imaginacije. Tako Borges, u skladu s Wilcockovom dijagnostikom, na jednom mjestu veli: “Moja su djela toliko oskudna, da ih svaki policajac ili tužitelj može poboljšati.” Ništa, dakle, ne raspiruje toliko maštu i inventivnost koliko cenzura. Najbolje svjedočanstvo tome su remek djela nastala iza “željezne zavjese” kao što, paradoksalno, nijedan roman na postjugoslavenskom prostoru neće nadmašiti remek djela nastala u vrijeme jugoslavenskog totalitarnog režima. Imamo li danas, nakon devedesete, u vrijeme slobode i bez partijske cenzure, na vidiku nekog novog Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka, Danila Kiša… Uglavnom ne, prevladavaju ljudi oskudne mašte koji u slobodi, bez cenzure, fiksirani na jednu ideju, proizvode instant uspješnice u EPH-ovoj tvornici “hodajućih klasika”. Oni se upravo zato bore protiv cenzure jer, kada vam se, kao Anti Tomiću, cjelokupni književni opus svede na jedan ključ zvan “red popova, red Vlaja i eto ti veselja”, onda cenzura samo raskrinkava oskudnu maštu pisca, te govori manje o cenzoru, a više o “geniju” koji od svih mogućih cigareta dim nadahnuća crpi jedino iz sarajevskog Marlbora.

Kada je Husserl “optužio” zapadnu filozofiju da je zanemarila “Lebenswelt” (svijet života), onda ga je Kundera korigirao tvrdeći kako je “Lebenswelt” sačuvao rađajući europski roman. Od Cervantesa do Rabelaisa, “oci” romana odreda živjehu u autoritarnim društvima kojima je cenzura bila jedan od stupova stabilnosti poretka. Upravo u takvom ambijentu nastaju najveća, klasična djela ne samo europske već i svjetske literature, a ne u slobodarskom Amsterdamu današnjice. Wilcock u spomenutom eseju analizira Rabelaisa, koji je veoma uvažavao svoje cenzore, i njegovo djelo Gargantua i Pantagruel. Ova satira u kojoj Rabelais šiba po svima, od kralja do popova sve do sorbonskih profesora, zanimljiva je u svojoj genezi pod više vidika. Prvo izdanje izišlo je 1533. godine gdje udara po monarhiji: “Strani narodi se čude gluposti francuskih kraljeva…” Zanimljivost cenzure toga doba je da nakon toga Rabelaisa nije išao cenzurirati francuski kralj (on ga je štitio), niti pariški nadbiskup, već – sorbonski profesori, “toganoidi”, “sorbonići”, kako ih je krstio Rabelais, u njihovoj smjesi taštine, ispraznosti i umišljene učenosti koja se uglavnom svodila na ponavljanje općih mjesta za režimsku uporabu i beskrupulozni karijerizam. Kada je vidio da je vrag odnio šalu, da su “sorbonoidi” krenuli na njega (a ne, kralj i vlast!), da mu je egzistencija došla u pitanje, suočen s cenzurom Rabelais je1542. godine pristao na cenzorske sugestije. Wilcock se ovdje pita: “Je li ovo podlaganje cenzuri nanijelo štetu djelu? Je li ih možda čitatelj primijetio? Ne! Genij autora je velik kao more, ni tri stotine izbrisanih riječi i fraza ne mogu mu naškoditi”, tek dodatno potaknuti maštu i kreativnost.

Što je, dakle, napravio Rabelais da bi smirio bijes “sorbonića”? To najbolje može prispodobiti onaj vic kada je jedan momak, novinar, neku gospođu glumicu s pravom nazvao kravetinom. Nakon što ga je tužila, sud je tražio da se ispriča i povuče ovu kvalifikaciju. Momak se nije pozvao na “slobodu govora” već pristao na “cenzuru” upitavši suca: “Gospon sudac, a jel’ mogu ja reć’ kravetini da je gospođa.” Sudac kaže: “Pa naravno da možete.” Na to će novinar gledajući u nju reći: “Gospođo, onda oprostite.” Tako se i Rabelais ispričao “gospođama” sa Sorbone. Mašta može svašta, a ništa tako dobro ne razvija maštu kao zabrana, kao što ništa tako dobro ne potiče (stvaralački) libido kao tabu.

“Umjetničko izražavanje” utjelovljeno u genitalnoj erudiciji

Za razliku od Rabelaisa, mladi Joyce u prvoj fazi bio je toliko osjetljiv na svoju “slobodu izražavanja” da izdavaču nije dopuštao da promijeni niti jednu spornu riječ, a komoli rečenicu, kao da se nije radilo o riječima, rečenicama, već o draguljima bez premca. Pa i da se radilo o draguljima, kritizira Wilcock tada mladog i nadobudnog Joycea, ako je bio takav genij, kako to da te dragulje nije bio u stanju zamijeniti s još dragocjenijim? Problem je bio u Joyceovoj političkoj zadrtosti (bijaše još mlad), pa mu je bilo nebeski bitno da kraljicu Viktoriju nazove “pijanom babetinom”, što je za cjelinu djela sasvim nebitno. No Joyce nije pristao. I tada je započeo istočni grijeh umjetnosti koji gledamo danas u hrvatskoj i posvuda, a koji je Wilcock ovako sažeo: “Kada se počnu miješati umjetnost i politika, veoma brzo se dogodi da politika u cijelosti zamijeni umjetnost.” I eto vam Olivera Frljića, eto vam raznoraznih “angažiranih umjetnika i pisaca” koji su zapravo politički NGO aktivisti koji šire “prostore slobode i govora” do te mjere da su ubili umjetnost kako bi mogao živjeti Veljko Obersnel. Zato, metaforički zboreći, šteta što Joyce nije prihvatio cenzuru, danas bismo bili lišeni Jasmile Žbanić i tisuća njenih klonova koji su Shakespearea odavno poslali u tri pičke materine (vidite u što se pretvori tekst kada autor nema autocenzure) i na njegovo mjesto instalirali sebe i “slobodu umjetničkog izražavanja”, utjelovljenu u Vedrani Rudan i njenoj genitalnoj erudiciji.

Ustanovama vlasti uskraćuju pravo na “slobodno izražavanje”!




U cijeloj ovoj trakavici oko postavljanja na kazališne fosne Houellebecqovih “Elementarnih čestica”, kojeg ne smatram “ljubavnim romanom”, već psihijatrijskim manualom za studente medicine u kontekstu postmodernog stanja, mislim da su gospoda iz hrvatskog kulturnog mainstreama pokazala nevjerojatnu nemaštovitost za ljude kojima bi imaginacija trebala biti prvi prerogativ pa, za razliku od Rabelaisa, Pasternaka, Kundere…, na političke procjene i preporuke te “cenzure”, umjesto umjetničkom imaginacijom odgovaraju jednakim načinom, političkim argumentima i cenzurom, uskraćujući pravo institucijama vlasti da se “slobodno izražavaju” o onome što im je posao, a to su među inim i “sigurnosne procjene”.

Tako je u Večernjaku u svom političkom govoru protiv cenzure Dražen Katunarić išao cenzurirati ministra Ostojića, osporavajući mu da radi svoj posao, rekavši: “Preporuka MUP-a da se na Dubrovačkim ljetnim igrama ne igra predstava po romanu ‘Elementarne čestice’ najviše govori o samovoljnoj iracionalnosti i paranoičnoj neslobodi hrvatskih institucija. Dok smo u doba komunizma doživljavali da se zabranjuju domaći autori, sada je u demokratskoj državi došao red na strane pisce. MUP se ponaša kao da je dobio instrukcije od Islamske države koje predstave se smiju igrati, a koje ne.”

Iz ove političke lekcije ministru Ostojiću jasno je da je Katunarić osporio ministru policije da se bavi policijskim poslom, odnosno, osporio mu je jedno od temeljnih građanskih prava: pravo na rad. Kao što je posao umjetnika, redatelja i glumaca da kreiraju teatar, tako je posao ministra policije da se bavi sigurnosnim pitanjima. Tko će ministrovu preporuku shvatiti kao cenzuru, to je njegovo pravo, ja je shvaćam kao “kazneno djelo” prikrivenog oglašavanja, jer bez njegove sigurnosne preporuke za ovaj “milenijski pothvat” Dubrovačkih ljetnih igara, postavljanja Houellebecqovog “ljubavnog romana” na daske, dok s one strane Srđa mudžahedini upravo rade “performanse” u policijskim postajama, nikada ne bi dobili takav publicitet.




“Čestice” – rezime šezdesetosmaške epohe koja je skončala u besmislu

Šalu na stranu, no kada o cenzuri u konkretnom, dubrovačkom slučaju govorimo, onda ne možemo zaobići ironiju koju nameće baš Francuzovo cenzurirano djelo. Naime, “Elementarne čestice” su u svojoj srži rezime slobodarske šezdesetosmaške epohe koja je skončala u besmislu, u nemogućnosti da se ljubi, gdje su konzumerizam i hedonizam u deliriju slobode skončali u jedinom “ljudskom pravu” danas – pravu na kolektivnu nesreću i patologiju; epohe u kojoj se život pretvorio u razdoblje dosade između dva orgazma. Ironija se sastoji u tome da je cjelokupna patologija Houellebecqovih “junaka” posljedica šezdesetosmaške krilatice “zabranjeno zabranjivati”, dakle, odbacivanje svake cenzure. “Elementarne čestice” su, ukratko, psihosocijalna patološka bilanca “društva bez cenzure”! To nije, stoga, “ljubavni roman”, već psihijatrijska dijagnoza neograničene slobode započete sa šezdesetosmaškim anticenzorskim idealima sažetim u geslu “zabranjeno zabranjivati!”

U cijeloj toj halabuci nemaštovite, na mjestima i priglupe, kritike cenzure Houellebecqa u Dubrovniku, netko je primijetio, mislim, neupitni genij Ino Bešker u Jutarnjem, kako je takva cenzura “pobjeda terorista” nad “slobodom”. Veoma plitko. U najboljoj tradiciji Zapada, od Platona do Levinasa, dobro ima prednost pred slobodom. Ili, kako veli “moj” Pareyson, vrhunski čin slobode je onaj kada je ona u stanju dokinuti samu sebe, pa je cenzura u tom pogledu dokaz same slobode u svoju korist kada to zahtijevaju razlozi dobra. Za razliku od takve slobode koja je toliko slobodna i sigurna u sebe da se ne boji samoj sebi ponekad reći ne, šezdesetosmaška sloboda koju i sam Houellebcq implicitno kritizira baš u “Elementarnim česticama”, je kukavička, nesigurna sloboda koja je tek izlika za egoizam i narcisizam, sloboda koja osim same sebe ne vidi ništa i nikoga drugoga, što je temeljno svojstvo Houellbecqovih “junaka”. Zato je i njegov najnoviji njegov roman “Podložnost” (ili “Pokornost”, kako ga prevode naši) konačni rezime, u samom naslovu, tako shvaćene slobode, kojoj ne preostaje drugo nego pobjeći od same sebe i podložiti se “mrskom” islamu (riječ islam znači podložnost). U tom kontekstu, zar nisu upravo islamisti, teroristi, najveći heroji “anticenzorskog držanja” danas? Što je, naime, njima, ući u redakciju satiričkog lista i masakrirati desetine nevinih novinara, što je njima sjesti u avion, zabiti se u dva nebodera i pobiti tisuće ljudi, što je njima omotati se eksplozivom i raznijeti se u središtu Jeruzalema? To je savršena sloboda, savršeni “performans”, savršena umjetnost! Nema kod terorista nikakve (auto)cenzure! Upravo sposobnost (auto)cenzure razlikuje nas i njih, kao i civilizaciju od barbarstva.

Smatram baš stoga, da na Zapadu, pa i na Dubrovačkim ljetnim igrama, cenzura uopće nije pravi problem našega kulturnoga kruga, već nešto drugo. Naime, na sličan se način kao i Wilcock, o cenzuri na Zapadu izjasnio i Solženjicin: “Zapad ne poznaje cenzuru, no razvija perfidnu selekciju odvajajući ideje koje su u modi od onih koje to nisu, pa premda ove potonje nisu objektom nikakve zabrane, one se nikako ne mogu izraziti.” Cenzura je malo dijete u odnosu na aktualnu diktaturu pomodnosti, misaone pomodnosti, estetske pomodnosti, političke…, pomodnosti koja je Zapad pretvorila u tvornicu sustavne proizvodnje smeća i zaborava. Houellbecq, dakako, nije smeće, dapače, on je samo svjedok što je zaborav učinio od Europe, zaborav u kojem je, kao “svjedok pokajnik”, i sam sudjelovao s geslom “zabranjeno zabranjivati”. Je li, dakle, cenzura problem? Ne, njen jedini problem je što nije u modi. Pardon, jest, ali samo kada se u Francuskoj cenzurira kip svetog Ivana Pavla Drugog te, kako je naložio sud u Rennesu, on mora biti uklonjen s javnog prostora u francuskom gradu Ploermelu, miljama udaljenom od Dubrovnika.

Autor:Ivica Šola / 7 Dnevno / 22. svibnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.