fbpx

OLIVER FRLJIĆ je najveći umjetnik u povijesti Hrvata!

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno / 14. kolovoza 2015.

O Frljićevoj umjetnosti malo se zna, ali se sve zna o njegovim političkim stavovima. Subvencioniran javnim novcem, on ima jakobinsku funkciju preodgoja naroda - izvodi ljude na pravi put! To je najbrutalnija smrt umjetnosti, baš kao u Mussolinijevom projektu podlaganja umjetnosti politici.

Prva Hitlerova ljubav nije bila politika, kako je poznato, već umjetnost. Žarko je želio postati slikarom. Podržan financijski od mame i tate, mladi je Adolf krenuo put Beča na prijamni ispit u Akademiju. I bio odbijen kao mediokritet… “Ovaj neuspjeh pogodio me kao udar groma”, napisao je kasnije. Frustriran odbijenicom, poput studenta nezadovoljnog ocjenom na ispitu, ucviljeni Adolf je počeo obilaziti profesore i žaliti se, došao je i do rektora, koji ga je otpilio izravnim odgovorom: “Momče, nije to za tebe!” Kako želja za umjetničkom karijerom nije jenjavala, Hitler je pokušao još jednom, 1908. godine, ali opet je prošao na isti način – odbijen je, tako da patnje mladog Adolfa postajahu sve sudbonosnije. Ali nije preispitivao sebe, već je tražio krivce u drugima. Tako će kasnije u Mein Kampfu s bijesom konstatirati: “Ima li svinjarije bilo koje vrste, posebno na području kulture, u kojoj ne sudjeluje barem jedan Židov?” I tako, ne uspjevši kao umjetnik, frustrirani Adolf dao se u politiku. Priču dalje znate…

Ali nije samo Hitler iz nacističke ekipe frustrirani, neostvareni umjetnik koji je poslije postao političarom. Jedan od glavnih arhitekata Hitlerovog zlotvorstva, notorni Göbbels, želio je biti dio kazališnog svijeta, režirati ili pisati komedije, ali kako nije imao talenta za kazalište, otišao je u politiku, režirati zločine propagandom. I to veoma uspješno.

Danas, s vremenskom distancom i svjesni razmjera frustracije ova dva neostvarena umjetnika, slikara i kazalištarca, kao i zločina i ludosti do koje ih je ova frustracija dovela, s pravom možemo biti ljuti bilo na bečku akademiju, bilo na njemačku kazališnu javnost, što ove bolesnike nije ranije prepoznala i ostavila ih ondje gdje bi napravili manje štete, u području umjetnosti, a ne politike.


Neostvareni ego – od Napoleona do Kim Jong-ila

Ovom tematikom diktatora i satrapa koji su svi odreda bili neostvareni umjetnici pozabavio se prije nekoliko godina Errico Buonanno, u knjizi pod naslovom “Neronov sindrom”. Proučavajući životopise najvećih diktatora i zločinaca bližega nam vremena, od Mussolinija do Kim Jong-ila, Buonanno nalazi jednu njihovu zajedničku nit: radilo se o osobama koje nisu uspjele u prvotnoj ljubavi, u umjetnosti, pa su potrebu za slavom i moći krenuli ostvariti uz pomoć politike, manijom veličine iz koje isijava neuspjeli, frustrirani umjetnik.

Napoleon, još k tome malen rastom, kao i svi spomenuti, karijeru je započeo kao pisac ljubića, mi bismo danas rekli sapunica, gdje je patetično veličao i ljubav prema domovini, pisao neke kičaste viteške romane koje je kritika onoga vremena ismijala kao rapsodiju netalenta, kao epifaniju neviđenog literarnog mediokriteta, autora tekstova koje ne bi mogla provariti ni rođena mu majka. Koja emocionalna rana, koji napad na ego! I što drugo preostaje mladom Napoleonu nego krenuti drugim putem i maniju veličine zadovoljiti u politici, na bojnom polju.

Mussolini, kao momak sramežljiv i neugledan, metar i žilet, svirao je violinu, želio je postati dio velike obitelji klasičnih glazbenika. I ovom fašistu umjetnost je bila prva ljubav, ali kako mu je talent bio otprilike jednak rastu, nije u tome uspio. Kasnije će, tipičnim psihičkim kompenzatornim mehanizmom, razvijati teoriju kako je najveće umjetničko djelo država, dati joj “pravedne zakone, čvrst ustroj i red”. Na otvaranju neke izložbe 1926. godine, ovo pišem po sjećanju jer davno čitah taj tekst, održao je govor gdje u prvom dijelu izjednačava političara i umjetnika, pri čemu jasno isijava da umjetnik mora biti podređen političaru, u čemu je i uspio, “izliječivši” svoju frustraciju, te je ipak postao, na drugi način, “prva violina”. Umjetnost u službi propagande i politike tako je u novije doba poprimila institucionalni okvir, pa su Leni Riefenstal, koja je služila Hitlerovoj politici, ili Picasso, koji se divio SSSR-u, postali opće mjesto. Do dana današnjeg…

I Staljin je dio te priče o satrapima, neostvarenim umjetnicima. Josif Visarjonovič Džugašvili Staljin bio je iznimno senzibilna, duboko romantična duša, humana i bogobojazna. Staljin je najprije želio postati pjesnik, na tragu ruskih velikana versa. Tako je već zarana počeo pisati pjesme u kojima dominira ljubavna tematika, a mladi pjesnik Josif posebno često u svojim pjesmama ponavlja motive kojima je bio opsjednut: Mjesečeva svjetlosti i ružin cvijet. Kako dražesno! Ismijan kao kičast i patetičan, ili pak ignoriran, svoju hlepnju za slavom i moći ubrzo je zamijenio rabotom u kojoj su na mjesto mjeseca i ruže došli srp i čekić, a pisanje pjesmica zamijenjeno pisanjem optužnica, izmišljajući fašiste i neprijatelje režima kojima je punio kazamate. Svaka umjetnost koja nije bila u “antifašističkoj funkciji”, bila je proglašena buržujskom i neprijateljskom. Prema Staljinu, slično kao i kod Mussolinija, umjetnik je onaj koji “služi idealima revolucije” i poretka.

I Gadafi i Saddam bili su “lirske duše” – do “revolucije”




Sjevernokorejski diktator Kim Jong-il bio je posebna vrsta kretena, kao i sin mu, neostvarenog umjetnika. Kim je sanjao da će postati režiser, snimati filmove. Posebno je obožavao one o Jamesu Bondu i Rambu, koje je pribavljao s trulog Zapada. O njima je čak napisao i jednu stručnu knjigu raspredajući tajne filmske umjetnosti i režije, ali kako sam nije imao talenta snimiti nasilje u fikciji, od svoje države napravio je horror film, krvavi reality show u kojem je sebe, doslovce, smatrao režiserom i scenaristom. Sin mu je nastavio istim tempom, pa posvuda vidi urote, ubija braću, ujake i stričeve, poput Ramba. U jednom, još jedan neostvareni umjetnik koji se uhvatio politike kao kompenzacije frustracije.

I Mesićev prijatelj Gadafi bio je prije “revolucije” lirska, umjetnička duša, kao i Saddam Hussein, pisali su poučne dječje priče. Diktatori koji su karijeru započeli ne kao političari, već kao ljubitelji i stvaratelji književnosti za djecu – može li zvučati dirljivije. No kako im to nije išlo, što je drugo preostalo nego u hlepnji za slavom i moći dohvatiti se puške. Manje dirljivo.

Buonannova knjiga zanimljiv je prinos i psihijatrijskoj literaturi o genezi velikog zla koje se rodi u ljudima, zla koje za sobom povuče u jame milijune, a koje izvire iz neostvarene umjetničke ambicije, iz frustracije i sukladne kompenzacije: “Niste me prepoznali kao (umjetničkog) genija, e sad ćete svi skupa dobiti svoje!” Politika tako postaje osveta masama i samoj historiji koja nije na vrijeme prepoznala njihovu artističku genijalnost. Ili se sama politika estetizira, kao u fašističkom idealu države kao umjetničkoj djela…




Neiživljena manija političke veličine kao “umjetnički performans”

Čemu ovaj prikaz u eseju koji se u naslovu bavi intendantom HNK u Rijeci Oliverom Frljićem? Ponajprije zbog toga što, kako vidjesmo, postoje neostvareni umjetnici koji su postali političari – diktatori, pa je razložno postaviti i obrnuto pitanje: Postoje li neostvareni političari koji su svoju potrebu za slavom i moći kompenzirali tako da su pobjegli u umjetnost, i svoju političku frustraciju sakrili iza “umjetničkog stvaralaštva”, svoju neiživljenu maniju političke veličine pretočili u “umjetničku formu” i (političku) “provokaciju”, svoje nutarnje psihičke zapetljanosti krenuli rješavati tako da su one postale problem cijelog društva, društva koje im služi kao pozornica za rješavanje vlastitih frustracija? Dakle, ako postoji “Neronov sindrom”, možemo li govoriti o “Frljićevom sindromu”? Ako nije na snazi verbalni delikt u RH, onda s dostatnom dozom vjerojatnosti mogu reći: Da! “Frljićev sindrom” jest sintagma koju bi u sociopsihološkoj literaturi trebalo usvojiti kao naziv za ono što se često krije pod “angažiranom umjetnošću”, a označava osobu koja, ne uspjevši postati političarom, kompenzaciju frustracije traži u “umjetnosti”. U tom smislu riječki HNK-a možemo smatrati klinikom za dječje bolesti.

Puno toga je napisano u povodu još jednog “umjetničkog performansa” koji je Oliver Frljić priredio u povodu proslave vojno-redarstvene akcije Oluja uz pomoć koje je slomljen Miloševićev fašizam. No, čini mi se, da se sav “slučaj Frljić” i njegov sindrom može svesti na neke osobne duševne zapetljanosti, frustraciju političara koji je spletom okolnosti završio u području umjetnosti. O Frljićevoj umjetnosti u javnosti se malo zna, gotovo ništa, ali se sve zna o njegovim političkim stavovima, na koje ima pravo, pa i javno ih iznositi. On je svakom političkom događaju postao kao loncu poklopac, on je dnevno-politički komentator koji se zove umjetnik. Subvencioniran javnim novcem, on novcem tog istog naroda ima jakobinsku funkciju preodgoja naroda, izvesti ljude na pravi put. No to je najbrutalnija smrt umjetnosti, baš kao u Mussolinijevom projektu podlaganja umjetnosti politici, odnosno sasvim određenim politikama koje takve umjetnike za to i plaćaju gdje umjetnost postaje “vođenje politike (i rata!) drugim sredstvima”. U novije vrijeme, kada je za Mussolinija započeo (točnije, radikalizirao) taj istočni grijeh umjetnosti koji gledamo danas u hrvatskoj i posvuda, a koji je Wilcock ovako sažeo: “Kada se počnu miješati umjetnost i politika, veoma brzo se dogodi da politika u cijelosti zamijeni umjetnost.” I eto vam Olivera Frljića, eto vam raznoraznih “angažiranih umjetnika i pisaca” koji su zapravo politički NGO aktivisti koji šire “prostore slobode i govora” do te mjere da su ubili umjetnost kako bi mogao živjeti Veljko Obersnel, kako nedavno napisah.

U takvoj situaciji subvencioniranog umjetnika “plaćenika” dolazimo da paradoksa da se umjetnici sve više prodaju, a njihova djela sve manje. Hrvatska financira filmove ili predstave, snažno politički obojene u kojoj se ista zemlja ismijava ili kriminalizira, a koje pogleda pet ljudi, financira mnoštvo Frljića kojima je umjetnost pokrivalo za političku propagandu koja izvrće činjenice u ime “slojevite hermeneutike” na tragu postmoderne papazjanije u kojoj ne postoje činjenice, samo interpretacije. U tom kontekstu Henri Meyers je definirao umjetnika: “Umjetnik je osoba koja nikada ne prostituira umjetnost, osim za novac.”

Da biste razumjeli Frljićevu “umjetnost”, uopće ne morate ići u kazalište, dovoljno je pročitati beogradsku štampu, ili neki hrvatski tisak. Takva “umjetnost” umjetnost čini suvišnom.

Megafon SDP-ove politike, a Obersnel ga još nije stavio na listu!

Zato smatram da Oliver Frljić ne zaslužuje kritiku, već sućut. Nije lako hodati u cipelama umjetnika koji je to postao jer nije uspio postati političarom. Po mom mišljenju, Frljić je, i ne samo on, obrnuta psihička inverzija političara (diktatora) koji su to postali jer se nisu ostvarili kao umjetnici. Bilo bi jednostavnije da Frljića Obersnel učlani u SDP, te ga stavi visoko na listu, pa da čovjek uđe u Sabor, i vrati se svojoj prvoj, istinskoj ljubavi – politici.

Ne smatram da umjetnost treba biti nadvremenska, asocijalna, nekakav “čista umjetnost” koju je s pravom kritizirao Edgar Wind u djelu “Umjetnost i anarhija”, no, kao u Platonovoj Državi, političari bi se trebali bojati umjetnika “svetim strahom” jer je prijetnja njihovom “redu” i opsjenama, pa ih potjerati iz polisa, a ne kao Obersnel i društvo Frljića dovesti u “polis” i platiti ga, uhljebiti, “pripitomiti” da bude megafon njihove politike. Takvog bi i Platon zadržao u polisu, “umjetnika” koji služi gradskoj vlasti, umjesto da ih plaši neizrecivim i nepredvidljivim, i drži budnima. Ovako, paradoksalno, u antifašističkoj Rijeci, u Obresnelovom “polisu”, imamo fašističku mussolinijevsku paradigmu sprege umjetnosti i politike, umjetnosti podređene politici, u kojoj je Frljić “prva violina”. Samo da ne oćelavi.

No, ipak, stvari treba gledati s vedrije strane i reći: Neka nama takvog Frljića, neostvarenog političara koji je postao umjetnik, i tako kompenzira svoju potrebu za slavom i moći, za društvenim važenjem. Puno gore za Hrvatsku bilo bi obrnuto, da Frljić nije uspio upisati akademiju… Zato ga treba prestati kritizirati, dapače, treba ga hvaliti. Izostanak divljenja, kako je pisao Cioran, stvara monstrume. Zato smatram da je Oliver Frljić najveći umjetnik u povijesti Hrvata! Dakle, Hrvatice i Hrvati, politički komentatori i kazališni kritičari, posebno Čadež, budite pragmatični: između Neronovog i Frljićevog sindroma ipak je za društvo i državu benigniji ovaj drugi.

Autor:Ivica Šola / 7Dnevno / 14. kolovoza 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.