fbpx

Može li Atena za Europu POSTATI ONO ŠTO JE BILO SARAJEVO 1914.?

Autor: Ivica Šola / 7dnevno / 10. srpnja 2015.

Ili će neki novi rat "resetirati" sustav, kako se plaši Romano Prodi, ili ćemo to učiniti korekcijom samog sustava "beskonačnog duga" dok ne bude prekasno? Uostalom, ovo što rade Syriza, Podemos i slični demagozi posvuda po Europi, već je objava neke vrste rata...

“Iracionalnost povijesti često je skrivena, pritajena. I prvi svjetski rat je buknuo zbog jednog nevelikog incidenta. Zato se nadam da Atena neće postati naše Sarajevo.” Ove riječi nije izgovorio David Icke, niti neki drugi teoretičar urote ili dežurni katastrofičar, nije ih izgovorila ni baba Vanga, proročica iz Zakavkazja, već bivši šef Europske komisije i talijanski premijer Romano Prodi. Za to mu daje za pravo povijest, jer su dugovi, dužničke krize i dužničko ropstvo često bili povod ratovima i svim drugim vrstama nasilja kroz povijest. U tom smislu, od koristi su istraživanja bivšeg profesora s Yalea, neki bi rekli “kontroverznog”, antropologa Davida Graebera. U knjizi pod naslovom “Dug. Prvih pet tisuća godina” koja je prije nekog vremena podigla dosta prašine, no u prezaduženoj Hrvatskoj ostala nezamijećena, autor iznosi snažnu tezu da je naša kultura nastala ne na nekom “društvenom ugovoru”, već na dužničkom ropstvu. Obarajući tezu Adama Smitha, ekonomsku dogmu, kako je među ljudima najprije postojala trampa, a onda tek novac i “krediti”, te dužničko ropstvo, Graeber na temelju etnoloških istraživanja tvrdi obrnuto: “U početku bijaše dug”.

Cijelo društvo konstituiralo se oko fenomena duga

U praskozorje naše civilizacije su neki Pero i Đuro napravili sljedeće. Pero je uzgajao koke, a Đuro krave. Budući da je Peri trebala krava a Đuri kokoš, Pero je Đuri dao pedeset kokošiju za jednu kravu. No kako su i Pero i Đuro imali krave i kokoši, za kojima jedan treći, Štef, koji je pravio sijekuća oruđa, nije imao potrebe, Štef bi im dao oruđe, oni bi mu se odužili kada nabave ono što Štefu treba. Drugim riječima Štef ih je “kreditirao”, zadužio. Da su primitivni ljudi trampili robu, notorna je činjenica, to čine i danas (kompenzacija), puno je važnije da se cijelo društvo i njegove institucije, pa i religijske, konstituiralo oko fenomena duga i njegovog reguliranja. Tako je jedan od prvih pisanih dokumenata čovječanstva, glinene pločice pronađene u Mezopotamiji od prije pet tisuća godina, na kojoj su, u hramu, svećenici bilježili dugove seljaka. Količina duga mjerila se prvim “novcem” (novac je društvena konvencija, kao i godine, metri ili kilometri) u obliku vreća žita ili nekoga metala. Sve to je, kao i danas u bankama, bilo u funkciji kontrole i(li) kažnjavanja dužnika. Pojam i stvarnost duga je ključan za razvoj ljudskih institucija i civilizacije, jer ustrojava prve institucije i hijerarhijske odnose. Naime, nakon što je Štef kreditirao Peru i Đuru, od hramova do carskih dvorova formiraju se (religijski) zakoni i institucije koje ravnaju odnosima u društvu među kojima je temelj u ekonomiji, pa se u tom smislu može reći da mnoga religijska terminologija vuče podrijetlo iz primitivnog ekonomskog (“bankarskog”) leksikona. Kada molimo očenaš, molimo Svevišnjeg da “nam otpusti duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim.” U teologiji i danas govorimo o “ekonomiji spasenja”. Otkupljenje i “otpuštanje grijeha” proizlazi iz našeg duga prema božanstvu, kojem i poslije smrti moramo “položiti račun”, kako kažu sveti spisi mnogih religija. Nije stoga slučajno, piše Graeber, kako je prva riječ u povijest kojom se nazivala sloboda sumerski termin “amargi” koji je značio “slobodu od dugova”, a bukvalno preveden znači “povratak majci”, odnosno u izvornu slobodu nakon ropstva nastalog zapadanjem u dug.


Žene i djeca kao “moneta” za otplatu duga

Zalog za dug prije toga bila je zemlja ili štogod drugo, a jednako tako i žena i djeca koji bi se potom “ovršila” i povukla u roblje da otplaćuju dug.

Još u srednjevjekovnoj Irskoj (12. stoljeće) žena je bila “moneta” kojom bi se plaćali dugovi. Povijesna literatura i nalazi tako svjedoče da su dugovi, koji su bili temelj društvenih odnosa i ustroja, kada bi narasli do neotplativosti, bili rješavani na dva načina: ili odvođenjem u roblje, ili (masovnim) oprostom dugova putem ustanove “jubilarnih godina”. Tako kod Graebera nalazimo svjedočanstvo s još jedne glinene pločice: “Bijaše neki babilonski kralj koji, vidjevši strašne patnje koje trpe njegovi podređeni porobljeni dugom, nezaštićeni i poniženi, odlučio je ustanoviti Jubilej, obred u kojem su se brisali svi dugovi, kao i kazne zbog neplaćanja dugova. Događaj je tako ugodio porobljenom mu narodu da su ga njegovi nasljednici nastavili primjenjivati”. U staroj Mezopotamiji ta institucija zvala se “Hubullum masa’um” (brisanje dugova) kada su se u obredu razbijale glinene pločice na kojima su dugovi bili zapisani, a dužnici se konačno “vratili materi”, slobodi (amargi). Isti religijski običaj ušao je u gotovo sve religije, pa i u judeokršćansku. Tako u Bibliji, Knjizi ponovljenog zakona (15, 1 – 2) piše: “Na završetku sedme godine opraštaj dugove. Ovako neka bude opraštanje: neka svatko oprosti dužniku svoje potraživanje; neka se ne utjeruje duga od svoga bližnjega ni od svoga brata, kad se jednom proglasi Jahvino otpuštanje dugova.”

Nakon ovog nužnog povijesnog izleta koji kaže “U početku bijaše dug” kao faktor nastanka društva i njegovih institucija, kao i nasilja zvano “dužničko ropstvo”, vratimo se bivšem šefu Europske komisije Romanu Prodiju i njegovom strahu da bi Atena mogla postati isto ono što je za Europu i svijet bilo Sarajevo 1914. godine. Naime, je li ovo etičko i religijski motivirano opraštanje dugova ipak nešto drugo, a ne tek moral i religija, već i neka vrsta pragmatizma? Nesumnjivo, da.

Oprost duga kako bi se izbjegli kaos, nasilje i ratovi

Naime, mnoge osobe, klanovi i obitelji koji nisu mogli plaćati dugove, i to ne samo zbog svoje neodgovornosti, jer ih je pogodila suša ili kakva bolest te pobila stoku, kao i našem Peri i Đuri kojima je Štef dao sjekač, umjesto da odu u “dužničko ropstvo” uslijed apsolutne nemogućnosti vraćanja nagomilanog duga, znali su se odmetnuti i formirati bande koje bi pljačkale karavane, upadale u gradove, ubijali te postali prijetnja stabilnosti sustava. K tome, uslijed dužničkog ropstva izbijale su masovne bune naroda i ratovi. Dakle, a svaka sličnost s današnjicom je “slučajna”, dužničko ropstvo, beskonačnost i neotplativost duga bila je prijetnja društvenoj koheziji i stabilnosti države i društva, pa su oprosti dugova bili i pragmatična odluka, poslije uobličena religijskim činom i obredom, kako bi se izbjegao društveni kaos, nasilje i ratovi. Tako Graeber zaključuje (opet, svaka sličnost s današnjicom je “slučajna”): “Već u prastaro doba se smatralo kako je najgori scenarij koji može voditi rastakanju društva upravo dužnička kriza; dok je većinu bogatstva držalo jedan do dva posto ljudi, ostali, obični narod, njih 98 posto došlo je u situaciju da moraju dati u ropstvo svoju ženu i djecu dok ne vrate dug, pa i sebe.” Eto, razboritost vladara stoga je shvatila da je bolje oprostiti dugove nego društvo odvesti u kaos, proglasiti bankrot, rečeno današnjim rječnikom, kako bi ljudi mogli ponovno krenuti od nule. U tom smislu, zakoni (religijski) nisu štitili samo “kreditore”, već i dužnike, uz pomoć institucije jubilarne godine.




Igra antikapitalista s tuđim kapitalom

A što se događa danas, pogotovo kada se govori o grčkoj krizi, o ljudima koji žive iznad svojih mogućnosti, o lijenim i neodgovornim narodima, gdje se dug povezuje s nemoralnim ponašanjem? Odmah ću reći, današnje dužničko ropstvo puno je okrutnije od antičkog, banke su puno nehumanije od starih tirana. Da se ogradim, ovdje ne govorim pod pravnim ili ekonomski vidom (Pacta sunt servanda! Slažem se!), već pod etičkim i antropološkim, a nisam ni socijalist ni komunist, već pišem kao čovjek koji ni u grčkoj krizi ne želi slušati samo jednu stranu, premda su mi Tsipras, Varufakis i ta Syriza s vojskom blefera koji bi se igrali antikapitalista s tuđim kapitalom, jednako “simpatični” kao hrvatski PDV od 25 posto.

Kada kažem da je današnje dužničko ropstvo puno nehumanije od antičkog, onda to temeljim na činjenici da u našoj kulturi cijeli sustav, na čelu s Međunarodnim monetarnim fondom i agencijama tipa Standard & Poor’s, u dužničkim krizama štiti samo jednu stranu, vjerovnika. O “primitivnim” praksama iz starih civilizacija rješavanja dužničkog ropstva “jubilarnom godinom”, koji su imali ne samo religijsko, već i praktično-političko opravdanje, jer su tretirani i kao “sigurnosno pitanje”, a ne samo pravno i ekonomsko, gdje se prezaduženim masama omogućilo povratak dostojanstva i novi početak, danas možemo samo sanjati. Netko bi rekao da bi se time otvorio širok prostor društveno neodgovornom ponašanju. Slažem se, no jesu li prosječni Grci, Talijani, Hrvati, Španjolci, Slovenci… već dovoljno kažnjeni? Zapravo, većina duga koji danas imaju države uopće realno nije naplativ, a ne samo grčki. Globalni dug broji se s toliko nula da ga ne mogu napisati jer bih probio dopuštene znakove u tekstu. Čemu onda služi dug danas? Stvaranju još većeg duga, u svijetu u kojem jedan posto ljudi drži devedeset posto ukupnog bogatstva.




“Dužan sam, dakle, postojim”

Mi smo prvi naraštaj u povijesti u kojem je dug beskonačan, a ni za svemir to još nismo sigurni. Naša djeca rađaju se (pre)zadužena, a da još nisu ni jednu kakicu obavili u ovoj “dolini suza”, mi i umiremo (pre)zaduženi, i tako proces ide, kako bi Hegel rekao, u lošu beskonačnost. K tome, i banke dižu kredite da bi mogle davati kredite, pa, k vragu, tko je uopće u tom svijetu stvarno kreditor kada su svi dužnici!? Descartesovo “Mislim, dakle, postojim”, danas treba zvučati “Dužan sam, dakle, postojim.”

Zato je licemjerno, pa i odurno, moralno stigmatiziranje dužnika, bili oni Grci ili Hrvati. Jer onda treba moralno stigmatizirati i kreditora koji pijancu daje alkohol. Naime cijeli sustav počiva na paradoksu. S jedne se strane potiče kompulzivni konzumerizam koji, proklamirajući kolektivnu nedužnost i infantilizam, oralnu regresiju, tjera ljude da što više troše kako bi se sustav održao i rastao, pa se te nevine potom optužuje od istog toga sustava i kreditora da “troše iznad svojih mogućnosti”, da nisu nevini gutači šarenih artikala, već da su krivi, neodgovorni. Pa i banke kreditiraju i troše, kako je ova kriza pokazala, “iznad vlastitih mogućnosti”. To je ono što je Frankfurtska škola nazvala totalitarizmom proizvodnje i potrošnje. Tu se neodgovornost sustavno potiče od istih onih koji ju potom kažnjavaju.

Čim uzmeš kreditnu karticu – vlasnik si duga

Cijeli paradoks ovog nakaradnog sustava u par riječi iznijela je Donatella di Cesare: “Otkada je uvedena kreditna kartica njen je vlasnik zapravo dužnik, nikakav ‘vlasnik’, već vlasnik duga. Ona je otvoreni poziv ljudima da troše više nego što zarađuju. A što reći o državama? Javni dug je drastično promijenio politički pejzaž posljednjih desetljeća, iako u povijesti ima sličnih primjera. I stara je Atena zbog javnog duga kolabirala. No novost u Grčkoj danas je figura zaduženog građanina. Čak i onaj tko je siromašan i nema uvjeta za osobni kredit dužan je plaćati kredite države. Također, i oni koji se još nisu rodili morat će preuzeti javni dug, kao da se radi o istočnom grijehu, kriv si već činom začeća… Hiperbolične cifre koje vise nad glavama europskih građana, ne samo Grka, nalik su kazni bez oprosta, na jedan beskonačni dug, na vječito ropstvo. U tom smislu ekonomski bankrot je jednako takao i moralni i ljudski bankrot. Čemu se čuditi kada Biblija, koja jasno razlikuje dug od obveze, predviđa svakih sedam godina brisanje dugova (ali ne i obveza, tj. odgovornog ponašanja I.Š). Trebamo li i mi razmišljati o nekom jubileju kako bismo prekinuli planetarni dug?”

Grčki referendum je prošao kako je prošao, o grčkom dugu i njegovoj genezi ispričano je sve. Zato on ovdje nije tema, on je tek najistaknutiji tumor jednog sustava, sustava beskonačnog duga, koji ni jedna civilizacija prije nas nije poznavala. Dok se ne pozabavimo ovim neodrživim sustavom, grčke će stalno nicati na sve strane. I što nam onda preostaje? Ili će neki novi rat “resetirati” sustav, kako se plaši Romano Prodi, ili imamo snage to učiniti korekcijom samog sustava “beskonačnog duga” dok ne bude prekasno? Uostalom, ovo što rade Syriza, Podemos, i slični demagozi posvuda po Europi već je objava neke vrste rata, kao i rezultati grčkog referenduma. On se, za sada, vodi na način pregovaranja, referenduma i uličnih prosvjeda, ideološkom demagogijom raznih siriza i zlatnih zora. U kojima već sada čuči pritajeno mnogo gavrila principa koji jedva čekaju da prijeđu “s riječi na djela”, i na pakete pomoći odgovore paketima TNT-a.

Autor:Ivica Šola / 7dnevno / 10. srpnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.