fbpx

LGBT aktivisti Europu vraćaju u vrli novi svijet srednjega vijeka!

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno / 5. lipnja 2015.

Više od 700 tisuća Iraca ostalo je bez svojih političkih predstavnika - a sada su stigmatizirani mračnjaci! Pobjedom opijeni novi puritanci na njih gledaju kao na "sramotni dio irskog naroda". Oni su sada prava manjina u Irskoj – a homoseksualci su statistička manjina, ali svjetonazorska većina!

Nakon referenduma u Irskoj sada, kada se prašina slegla, možemo napraviti rezime onoga što se dogodilo. Jedan od “sugovornika” svakako bi trebao biti francuski filozof, bojovni ateist, mrzitelj religije i libertinac, Michel Onfray. Druga je kolumnistica The Irisch Timesa, Breda O’Brian.

Michel Onfray, kritizirajući rodnu ideologiju, koja je temelj zakonskog inzistiranja homoseksualca na statusu braka i obitelji, naziva je “novim puritanizmom” i “trijumfom kršćanstva” i to od strane onih koji se, paradoksalno, bore protiv religijskog puritanizma, dočim su sami na referendumu u Irskoj izvojevali njegovu pobjedu. Onfray kaže: Rodna ideologija i LGBT pokret “pokazuju kako izvjesne subverzivne pretenzije paradoksalno ostvaruju kršćanski projekt; tijelo bez spolnih organa, smjeranje ka neutralnoj aseksualnosti nalik anđeoskoj, projekt začeća bez spolnog čina (in vitro) nalik djevičanskom začeću Djevice Marije, kao i strah od heteroseksualne želje, naslijeđene od svetog Pavla, koji je stoga veličao djevičanstvo i uzdržljivost.”

“Tijelo je zatvor čije granice treba nadvladati”


U ovoj svojoj izjavi, teološki ne baš točnoj, Onfray smjera, s pravom, reći kako je negiranje i relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost, izbor), ekvivalentno anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze, antropologiji koja je svoj puritanizam gradila, kao i LGBT neopuritanci, na istom temelju: na preziru i odbijanju bioloških i tjelesnih datosti i činjenica, želeći stvoriti aseksualnog čovjeka slobodnog od bioloških determinizama. I za stare puritance, gnostike, i za homoseksualne puritance, tijelo je zatvor čije granice treba nadvladati, prije svega negiranjem ili relativiziranjem seksualnosti/spolnosti te veličanjem “više dimenzije”, bio to duh ili duša kod starih puritanaca, bila to kultura kod novih LGBT puritanaca, za koje je biološko tek materijal koji kultura treba izdići na višu razinu.

U knjizi “Grijeh i strah”, francuski povjesničar i antropolog Jean Delumeau stari puritanizam, kao i svaki, pa i homoseksualni, objašnjava gubitkom osjećaja za realnost, što skončava, na području seksualnosti, u aseksualnom idealu po uzoru na anđele: “Zanemarivanje čovjekove objektivne stvarnosti i autentičnosti imanencije imalo je za posljedicu to da je većina teologa i moralista poricala specifično ljudski stil egzistencije, a to je opet dovelo do izgradnje onog što je Rober Bultot, na hotimično proturječan način nazvao ‘anđeoskom antropologijom'”.

Ne čudi stoga da stari kršćansko/gnostički puritanci i današnji LGBT puritanci imaju jednu zajedničku točku: odbijanje biologije, odbijanje stvarnosti koju treba uzdići, “okupiti”, u višoj sferi, bio to duh ili kultura. Zato Onfray tvrdi kako je novi puritanizam homoseksulaca koji izvire iz rodne ideologije opasan konstrukt koji “želi novog čovjeka, bez spola, to je svijet koji bi nastanjivali anđeli, svijet u kojem se uzvisuje samokonstrukcija koja negira spolne razlike, pa kao rezultat imamo da homoseksualnost, biseksualnost, transeksualnost i sve druge forme seksualnosti se mogu izabrati i mijenjati kako kome paše.” Muškarac i žena, to su naše fikcije, kulturološke konstrukcije, u biološkom i tjelesnom nema ništa normativno, oni su tek materijal za oblikovanje.

Onfray nije u pravu – kršćanstvo je odbacilo anđeoski moral

I dok je kršćanstvo odbacilo aseksualiziranu viziju čovjeka i anđeoski moral koji se uvukao pod utjecajem gnoze sa snažnim preziranjem bioloških datosti, rodna ideologija je njezin revival, vađenje iz naftalina opskurnih gnostičkih principa koji odbijaju prirodno i biološko na konto kulturološkog konstrukta. Zato Onfray nema pravo kada tvrdi kako rodna ideologija “pokazuje kako izvjesne subverzivne pretenzije paradoksalno ostvaruju kršćanski projekt; tijelo bez spolnih organa, smjeranje ka neutralnoj aseksualnosti nalik anđeoskoj”, jer aseksualna anđeoska “seksualnost” bijaše bolesni gnostički, a ne kršćanski projekt, gnoze koja se sa svojim preziranjem tijela i svijeta već zarana uvukla u kršćanstvo, no nije uspjela prevladati. Ovo što se dogodilo u “katoličkoj” Irskoj, kao cjelokupna rodna ideologija, su loš povratak Srednji vijek u dva smisla. Prvi, što se LGBT puritanizam vodi istom mračnom aseksualiziranom anđeoskom antropologijom u vidu rodne ideologije. Drugi pak loš povratak u to doba vidljiv je u ponovnom sukobu kršćanstva i gnoze, ovaj puta kroz sukob Katoličke crkve i LGBT (gnostičkog) pokreta koji prezire biologiju i prirodno ljudsko tijelo. Povijest je, dakle, i u ovom slučaju, započela kao tragedija, da bi danas preuzela obličje farse, obličje novog (homoseksualnog) puritanizma koji, kao i stari, ima dvije temeljne karakteristike: formalizam i zlouporaba morala u nemoralne svrhe.

Temeljno svojstvo svakog puritanizma jest opsjednutost formom i zanemarivanje supstance u svrhu održanja poretka i društvenog reda. Brak, obitelj, javno ćudoređe uglavnom su bili privid ispod kojeg je cvjetala svakojaka prljavština i licemjerje; izvanbračna djeca, preljubi, abortusi, pedofilija…, no javno o tome nije bilo “politički korektno” govoriti kako bi se sačuvala forma i red u društvu. Moral ovdje nije bio stvarnost koja se prije svega treba živjeti, već forma uz pomoć koje ćete mlatnuti one kojima ta vrsta morala ili “morala” nije bila prihvatljiva. Na području vjere i religije ovaj stari puritanizam očitovao se u fenomenu “liturgije bez vjere”, no bilo je bitno da se drži do tradicije i dobrih običaja, pri čemu je religija bila više politički nego duhovni fenomen.




S novim puritancima uobličenim u homoseksualnom pokretu također je nastavljeno s opsjednutošću formom nauštrb supstance. Novim puritancima je važno da njihovo partnerstvo i formalno dobije naziv braka i obitelji, pa iako za sebe tvrde da su različiti, oni žele biti isti kao svi drugi, pri čemu je forma važnija od supstance, važnije je kako se nešto zove od onoga što to doista jest. Oni istovremeno preziru tradiciju i njene društvene forme, ali ih istovremeno žele i za sebe, žele na tim istim tim formama participirati. I dok heteroseksualci na Zapada sve manje žele stupiti u brak, stvarati obitelj, dajući prednost fleksibilnijim vidovima partnerstva, novi puritanci žele tu istu zakonsku formu koju stari puritanci, pretvoreni u postmoderne relativiste, sve više odbacuju. Ako im netko to argumentirano ospori, onda na scenu stupa zlostavljanje neistomišljenika ne policijskom palicom već – moralom! Krenu priče o jednakosti, o diskriminaciji, ljubavi, i cijeli spektar nove puritanske političke korektnosti kojoj je svrha kriminalizirati i javno diskvalificirati svako disonantno mišljenje. Kao i kod starih puritanaca, i novi egalitaristički puritanci ne mlate palicama, već “moralnim vrijednostima” koje samo neprijatelji društva i njegovog prosperiteta mogu priječiti ili osporavati. Famozni “zakoni protiv homofobije” nisu ništa drugo do otvoreni napad na slobodu govora i znanstvenog istraživanja, proizvodnja tabua koje ne smijete propitivati, ako ne želite biti stigmatizirani jednim psihijatrijskim nazivom – homofobija. U kontekstu formalizma i moralizma kao disciplinirajuće bejzbol palice, stari i novi puritanizam savršeno korespondiraju, kao i u ranije spomenutoj aseksualnoj anđeoskoj antropologiji koja prezire ili odbacuje biološko i njegove zakone i limite.

Uz blagoslov “elite”, jedno jednoumlje zamijenjeno drugim

S irskim referendumom nije se u irskom puritanskom društvu supstancijalno promijenilo ništa, samo su stari puritanizam i njegova represija zamijenjeni novim homoseksualnim puritanizmom i njegovom represijom, jedni puritanci su zamijenili druge, jedan formalizam drugim, jedan društveni konformizam drugim, jedna vrsta represivnog morala drugim, oba pod pokroviteljstvom države i jednoglasnošću svih političkih stranaka, a jedno jednoumlje zamijenjeno drugim.




Ono o čemu nitko ne priča je problem onih 700 tisuća Iraca koji su glasovali protiv novog puritanizma, kao što je bilo strašno gledati zastrašene irske biskupe, izreketarene zbog pedofilskih skandala, koji su odustali od bilo kakve kampanje, povukli se u mišje rupe, pardon, u sakristije, i tu i tamo nešto stidljivo zucnuli s propovjedaonice. Tih 700 tisuća Iraca su ljudi bez političkih predstavnika, stigmatizirani mračnjaci koji su “na krivoj strani povijesti”, na koje se u trijumfalizmu novih puritanaca gleda kao na sramotni dio irskog naroda. No oni su sada prava manjina u Irskoj, dočim su homoseksualci tek statistička manjina, no svjetonazorska većina. Iza njih stoje sve političke stranke u Irskoj, svi mediji, iza njih stoji Hollywood, stoji najmoćniji čovjek svijeta Obama, iza njih su sva sveučilišta koja “drže do sebe”, a oni i dalje ajmeču i cendraju da su “nezaštićena i diskriminirana manjina”.

Upravo zbog takvog stanja stvari, u cijelosti, umjesto zaključka, donosimo kolumnu Bredae O’Brian, glasnogovornice ove nove “homofobne” manjine u Irskoj, objavljenu nakon trijumfa novih puritanaca u The Irish Timesu: “Sedamsto trideset četiri tisuće tristo ljudi nije glasalo ‘protiv’ ljubavi i jednakosti. Oni su jednako velikodušni i tolerantni kao i njihovi sugrađani koji su glasali ‘za’, i jednako vole svoje homoseksualne rođake. Ustvari, neki su od njih i sami homoseksualne osobe.

To se ne poklapa s vladajućim mišljenjem da su samo uštogljeni, netolerantni i paranoični ljudi glasali protiv. Neugodna je istina da ovo nije bio referendum o tome sviđaju li nam se homoseksualni ljudi ili ne.

Ljudi koji su glasali ‘protiv’ prepoznaju brak kao instituciju u kojoj društvo slavi seksualne i rodne razlike kao duboko ukorijenjene odlike ljudskog roda, ponajprije, iako nipošto jedino, zato što iz braka nastaju djeca. Ti su ljudi željeli očuvati ovu istinu u našim društvenim strukturama i zakonima.
Velika većina glasača koji su glasali ‘za’ također je postupila iz velikodušnih i humanih pobuda. Što je još važnije, naročito su roditelji i rođaci homoseksualne djece očajnički željeli poručiti svojoj djeci da su jednako važni kao i njihova heteroseksualna braća i sestre. Svi im se možemo diviti i razumjeti zašto osjećaju da su postigli taj cilj.
Ne moramo se diviti činjenici da, iako je kampanja trajala tjednima, prikazivanje homoseksualnih ikona i zvijezda te ‘ljudskih’ priča koje promiču stranu ‘za’ homoseksualni brak traje već godinama, uz oduševljenu suradnju medija.

Ne moramo se diviti vladi koja je ovaj referendum nemilosrdno prikazivala kao bitku srca i uma. Ne moramo se diviti ministrima koji su govorili o tome kako ćemo, ako glasamo protiv, naškoditi mentalnom zdravlju homoseksualnih ljudi.

Ova je ista vlada dovela do uništenja sustava zaštite mentalnog zdravlja, počevši od uklanjanja savjetnika iz škola, koji su često bili prvi koji bi zapazili ozbiljne probleme, do drastičnog smanjenja broja psihijatrijskih službi. Njihovo je licemjerstvo zaprepašćujuće.

Ne moramo se diviti političkom sustavu koji je zanemario 734 300 glasača, osim šest hrabrih parlamentarnih zastupnika i senatora koji su se usudili biti drukčiji.

Kampanji ‘protiv’ je na kraju preostao jedino nezavidan zadatak da ukažu na posljedice izmjene definicije obitelji u ustavu. Na svakom ih se koraku pogrđivalo i ponižavalo kao širitelje straha koji mažu oči javnosti.

Pa ipak, neke činjenice ostaju činjenice, koliko god ih se često poricalo. Svaki put kad dvojica muškaraca donose dijete na svijet, potrebna im je zamjenska majka. Svaki put.
Bilo je naivno misliti da će referendum proširiti brak na homoseksualne parove, a da će im uskratiti mogućnost da imaju djecu.
Pa ipak je strana ‘za’ neprestano ponavljala da referendum nema nikakve veze s djecom, a još manje sa zamjenskim majčinstvom.
Prema glasu ‘za’, kada dvojica muškaraca putem zamjenskog majčinstva začnu dijete, tada ta dvojica muškaraca i dijete postaju prirodna, primarna i temeljna jedinica društva, dok je djetetova majka iz nje isključena.

Je li onaj čovjek moj otac, je li ono moj polubrat?

Ovime smo status braka, koji prethodi svakom pozitivnom zakonskom propisu i nadilazi ga, dali obitelji koja može donijeti djecu na svijet jedino putem zamjenskog majčinstva, donacije jajnih stanica ili donacije sperme.

Nepopravljivo smo oštetili vezu između braka i djetetovog prava da se o njemu brinu dvoje ljudi koji su mu dali svatko po pola biološkog, društvenog i obiteljskog identiteta.
Istina, tehnologija potpomognute oplodnje ionako se koristi, ali prije 22. svibnja nitko nije mogao reći da su Irci glasali kako bi ustavom potvrdili nešto što neizbježno razdvaja djecu od polovice njihovog genetskog nasljeđa i polovice njihovih rođaka.

Jednoga će dana jedna mlada Irkinja lutati ulicama Kopenhagena. Odgojile su je njezina majka lezbijka i njezina partnerica, koje ona obje jako voli i koje su divne majke.
Ali ona će također osjećati duboku čežnju da otkrije drugi dio sebe, svog oca, i dobije odgovore na jednostavna pitanja poput: je li od njega naslijedila svoju ljubav prema glazbi, ili oblik svojih ruku? Sve što zna jest da je njezin otac danski donator sperme. Ona nema pojma koliko polubraće i polusestara ima. Na internetu je u kontaktu s drugom djecom donatora sperme, od kojih neki imaju do 150 polubraće i polusestara.

Adresa njezina oca, s obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je prodao svoju spermu, zastarjela je. Zato djevojka luta, promatrajući danska lica, pitajući se – je li onaj čovjek moj otac? Bi li ono mogao biti moj polubrat ili polusestra?

To bi se ionako dogodilo, bez obzira na dodatak ustavu. Ali ta se djevojka sada mora nositi i s poražavajućom činjenicom da su 2015. njezini irski sugrađani svojim glasovanjem potvrdili zakonsko uređenje koje ju je lišilo polovice njezina identiteta. Svojim su glasom potvrdili da je to prirodno, primarno i temeljno, i pohranili to u ustav.

To nije ugodna stvarnost. Koliko god možda želimo protjerati ljude koji se protive vladajućem mišljenju, neke istine ne možemo zatrti samo zato što to želimo.”

Amen.

Autor:Ivica Šola / 7Dnevno / 5. lipnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.