Ivanova krivnja bila je u tome što je na suđenju Jakovu Delaču, ubojici svoga brata Joze, zaprijetio da će mu se osvetiti!

Autor: Josip Milić

Ivan Jelić je bio sasvim običan Hrvat, radnik i domoljub. Nije bio ni u čijoj službi. Zamjerio se Udbi i zato je optužen za postavljanje bombi u Beogradu, po kratkom postupku osuđen i likvidiran.

Miljenka Hrkaća je Udba nasumce odabrala kao žrtvu, osudila i strijeljala, kako bi za javnost riješila slučaj postavljanja bombi u beogradsko kino i na željeznički kolodvor. Istražujući o “slučaju Hrkać” te o njegovoj presudi i strijeljanu zbog navodnoga počinjenoga djela, na dosta sam mjesta iz tiskovina toga doba pronašao kako se slučaj u to vrijeme zvao “Hrkać, Jelić i ostali”. Zaintrigiralo me tko je bio Jelić te zašto se on poslije svega jako slabo ili gotovo nikako nije spominjao. Bilo je teško uopće ući u bilo kakav trag o tome tko je bio taj čovjek, čime se bavio, pa na koncu i kako je prošao u svemu tome, sve dok mi bivši emigrant i hrvatski domoljub koji je zadavo mnogo brige Udbi Tomislav Naletilić nije dostavio svoj članak objavljen 1980. godine u jednim emigrantskim novinama, a govori upravo o Ivanu Jeliću i njegovoj sudbini. O “slučaju braća Jelić” pisao je Tomislav Naletilić za Republiku Hrvatsku u broju 124., od 10. travnja 1980. godine po kazivanju i sjećanju također emigranta Žarka Odaka. Ivan Jelić je rođen 1944. u Omanjskoj, općina Doboj. U kolovozu 1966. došao je s jugoslavenskom putnicom u Austriju. U Doboju nije mogao dobiti putne isprave pa su mu je izdali u Škofje Loki u kojoj je boravio 2 godine, od 1964. do 1966. godine.

Tomislav Naletilić tako u članku piše da je Udba za Jelića tvrdila kako ga je uhitila na klupi pred zagrebačkim kolodvorom dok se spremao pobjeći u Njemačku. Međutim, prava je istina, po pisanju Tomislava Naletilića, da je on uhićen u svom selu u Slavoniji. Udba ga je nevina uhitila, optužila i osudila te potom objesila. Sve to radi osvete iako su jako dobro znali da on, kao ni Miljenko Hrkać, s podmetanjem bombi nije imao nikakve veze. A osveta je bila zbog Ivanovoga brata Joze (1924.) kojeg je Udba, također, likvidirala. Jozo je u Njemačku došao 1963., te se najprije zaposlio u Fridrichschafenu. Tamo se upoznao s Titinim kapetanom, partizanom Jakovom Delačem. Jozo je pred njim nastupio naivno imajući povjerenja u kapetana Delača, ne znajući da se ovaj u ratu isticao po okrutnim zločinima. Jozo Jelić mu je s punim povjerenjem pričao o hrvatstvu i o budućnosti Hrvatske kako je on vidi. Delač je kao pravi špijun iz njega isisao promišljanja i prikazivao se prijateljem s istim stavovima. Kapetan Jakov Delač je, prema pisanju Tomislava Naletilića, a po kazivanju Žarka Odaka, pozvao Jozu Jelića kod sebe u stan te ga pet puta uboo nožem i na licu mjesta ubio. Iza Joze je ostala žena i četvero male djece. Delač je pozvao redarstvo i prijavio slučaj tvrdeći kako je Jozo napao njega te da ga je on u samoobrani ubio. Redarstvo ga je privelo, a na procesu u Ravensburgu, pod predsjedanjem dr. Starka Jakov Delač je oslobođen optužbe. Valja spomenuti kako je taj isti sudac 21. travnja 1970. osudio hrvatske emigrante Božu Pašalića na 12 godina, Žarka Odaka na 12 godina, Ivana Kutuzovića na 10 godina, Danu Šarca na 6 godina i Marka Uremovića na 5 godina. Delač je, međutim, za okrutno ubojstvo Joze Jelića svega sedam mjeseci odsjeo u istražnom zatvoru.

Jozino suđenje pomno je pratio i njegov brat Ivan. Odmah mu je jasno da se ne radi o poštenom suđenju čovjeku ubojici nevinoga čovjeka, nego o već dogovorenom procesu. Kada je čuo nepravednu oslobađajuću presudu, Ivan je demonstrativno napustio sudnicu i povikao: “Kada mu niste vi sudili, sudit ću mu ja!” Kako je sudnica bila puna udbaša, njegove su riječi odmah prenesene u beogradsku centralu Udbe. To je bio dovoljan razlog sa Udba likvidira Ivana Jelića, a bombe u Beogradu, s kojima on nije imao nikakve veze, su im dobro poslužile da ga optuže i osude. Ivan Jelić je ne osjećajući nikakvu krivnju otišao u Nuštar 22. svibnja 1968. godine kako bi na rad u inozemstvo poveo 19-godišnju kći svoga brata Joze. Udba ga je uhitila i iz Nuštra odvela u Beograd. Suđenje njemu trajalo je vrlo kratko. Optužnica protiv Ivana Jelića je podignuta 28. lipnja 1968. godine, a na smrt je osuđen već 25. srpnja iste godine. Obješen ili strijeljan je 2. studenoga 1968. isti dan kada je u Udba u Münchenu ubila Milu Rukavinu s drugovima.

Ivan Jelić je bio sasvim običan Hrvat, radnik i domoljub. Nije bio ni u čijoj službi. Zamjerio se Udbi jer je javno govorio kako će se osvetiti ubojici svoga brata, Jakovu Delaču, To je bilo dostatno Udbi da ga lažno optuži za postavljanje bombi u Beogradu, osudi i likvida – piše u članku pod naslovom: “Dva beogradska zločina” hrvatski politički emigrant Tomislav Naletilić, koji je čitav svoj život prolazi Golgotu i progone udbaša. Svoje je pisanje Naletilić temeljio na svjedočenju svoga kolege Žarka Odaka. Tako je otvorena još jedna priča o udbaškoj likvidaciji potpuno nevinih ljudi, braće Jelić, Ivana i Joze o kojima malo tko što zna, a koji su stradali samo zato što su sanjali slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu.

U članku Naletilić donosi i podatak kako se Jakov Delač nakon svega vratio u rodnu Viroviticu gdje je dobio dužnost šefa ratnih “boraca”. Danas on možda uživa mirovinu hrvatskoga branitelja, a obitelj Jelić???

Autor:Josip Milić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.