fbpx

Ima li hrvatskih intelektualaca u Hrvatskoj?

Autor: Josip Jurčević

Dajla je prvenstveno tipični slučaj koji dubinski razotkriva pljačkaško-privatizacijski model i njegovu strukturu u Hrvatskoj. No, toj daleko najvažnijoj dimenziji slučaja Dajla nikako se ne dopušta pristup u javni prostor.

Mnogi stručnjaci smatraju da je stabilnost najbolja i najvažnija opća značajka bilo koje zajednice, jer stabilnost omogućuje da svaki pojedinac, skupina ili organizacija može s velikom pouzdanošću predviđati i planirati oblikovanje svoje budućnosti. Prema tome kriteriju, mi Hrvati možemo biti prezadovoljni jer Hrvatska država i društvo postaju sve stabilniji.

Jedini „mali“ problem je, pritom, što je Hrvatska iznimno stabilna u negativnom smislu. Odnosno, kad se nešto loše dogodi, može se biti potpuno siguran da će se potom nanizati sva najlošija događanja. Pa čak i još lošija od onoga što se može na početku predvidjeti.

To u potpunosti potvrđuje i razvoj događaja koji smo najavili u pretprošloj kolumni glede slučaja dijela hrvatskog državnog teritorija koji se zove župa Dajla. Tada je zaključeno da institucija Crkve – usprkos prijeđenom Rubikonu – vjerojatno može u svojoj hijerarhiji zaustaviti nepotrebne javne unutarcrkvene sukobe, „ali priči sigurno neće biti kraj, jer su u nju već uključeni krajnje nemoralni politički i drugi pljačkaški interesi u Hrvatskoj i svijetu, za koje ne postoje nikakvi Rubikoni.“


Hijerarhija Crkve u Vatikanu, Italiji i Hrvatskoj zaista je prestala s nastavljanjem bilo kakve javne rasprave. No, to je bio znak piromanima svih vrsta za širenje požara u svim smjerovima. Tako je javnost usput mogla saznati i mnoge zanimljive povijesne i pravne detalje, te su spominjana mnogobrojna imena iz svih razdoblja crkvene i političke povijesti. A visoki i najviši crkveni dostojanstvenici su u javnom prostoru doživjeli najteže uvrjede.

Posebno je znakovito što se sa svih strana i iz različitih slojeva javljaju najraznolikiji pojedinci i skupine koji na sve načine navodno zastupaju ili navodne interese Crkve u Hrvata i nekih hrvatskih biskupa, ili navodne hrvatske nacionalne interese, ili navodne interese Vatikana, kardinala Bozanića i Svetoga Oca.

U toj sve nepreglednijoj gužvi teško je ulaziti u pojedinačne motive i interese neovlaštenih „zastupnika“ Hrvatske, Crkve, biskupa, kardinala i Svetog Oca. Većina neovlaštenih „zastupnika“ su samovoljno uletjeli u strogo zadani i ograničeni medijski prostor, a neki to rade planski kao svoj rutinski posao.

No, cijela koncepcija mogućnosti javnog govora postavljena je krajnje jednostavno i navijački. Šutjeli ili govorili svejedno nam je, jer je izazovna zamka u javnom prostoru postavljena tako da će upravljači cijele igre svakoga silom svrstati na jednu ili drugu zadanu i navodno zaraćenu unutarcrkvenu stranu, koje su zapravo izmišljene strane. Navodno, na jednoj strani su Vatikan, Sveti otac, Benediktinci, kardinal Bozanić i dio biskupa u Hrvatskoj, a na drugoj strani su navodno većina katoličkih biskupa, svećenika i ostale crkvene hijerarhije u Hrvatskoj.

Prvi, navodno, pored svojih imovinskih interesa zastupaju i interese iredente, a drugi navodno zastupaju također svoje imovinske te hrvatske nacionalne interese. Ako bilo tko želi neovlašteno zastupati, neutemeljeno vrijeđati i/ili napadati jednu od navodno zaraćenih strana u Crkvi, dobit će najudarnija mjesta u medijima.

Na taj način je slučaj Dajla postavljen kao gotovo isključivo unutarcrkveni sukob, u koji se žestoko nastoji usisati što veća količina vjernika, nevjernika, agnostika i upravljačke strukture u Hrvatskoj. A zapravo, što se uporno prikriva, Dajla je prvenstveno tipični slučaj koji dubinski razotkriva pljačkaško-privatizacijski model i njegovu strukturu u Hrvatskoj. No, toj daleko najvažnijoj dimenziji slučaja Dajla nikako se ne dopušta pristup u javni prostor.




„Hrvatski katolički intelektualci“ i „istaknuti hrvatski intelektualci“

U postavljenu zamku je upalo čak i 60-ak „katoličkih intelektualaca“ u Hrvatskoj, koji su se obratili hrvatsko javnosti sa svojom inicijativom „povodom imovinskog prijepora u župi Dajla“. Već prva rečenica tog javnog pisma otkriva za hrvatske prilike tipičnu uzbuđenost, smušenost, površnost i osnovne navijačke stavove skupine „hrvatskih katoličkih intelektualaca“: „Mi, hrvatski katolički intelektualci, smatramo potrebnim, ne miješajući se u djelokrug državnih i crkvenih vlasti, izraziti svoj pogled na događaje koji su negativno eskalirali nakon odluke kardinalskog povjerenstva u Vatikanu…”

Dakle oni u istoj (prvoj) rečenici tvrde da se na miješaju, ali se eto miješaju, te neznalački i arbitrarno tvrde da je ishodište problema u odluci kardinalskog povjerenstva.




Svekolika katastrofalnost neznanja, površnosti, nesnalaženja, ostrašćenosti, nepristojnosti i nerazboritosti „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ očituje se u mnogim dijelovima pisma, a iracionalnu strast „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ u nekim dijelovima pisma svesrdno bi poduprli i najokorjeliji prastari komunistički agitpropovci.

Primjerice, „Hrvatski katolički intelektualci“ lamentirajući neznalački o povijesti teško optužuju Benediktince ratobornim upitima: „Gdje ste bili kad je grmjelo, braćo benediktinci?“, te „Gdje je osjećaj za moral i pravdu današnjoj benediktinskoj zajednici iz Pragliae?“.

Bezumni napad na Benediktince logično je odveo „hrvatske katoličke intelektualce“ i do neutemeljenog najžešćeg napada na vrh Crkve. Najprije, govoreći o vlasničkom sporu pred Europskim sudom za ljudska prava (2004. g.), glede dvorca i imanja u Mokricama, intelektualci javno prozivaju: „Gdje je tada bio Vatikan? Gdje je tada bio Vatikan?“

Potom, svoju amatersku povijesnu lamentaciju i svoje javno pismo „hrvatski katolički intelektualci“ završavaju povratkom u Dajlu i razornim univerzalnim upitom: „Može li poslije toga, bez određene sumnjičavosti, biti riječi o neokrnjenom moralnom autoritetu Crkve?“

Na samom kraju pisma intelektualci lociraju i datiraju svoj uradak s potpisom „Hrvatska, o Velikoj Gospi 2011. g.“, te u svoj novokrižarski rat vabe dragovoljce – intelektualce i neintelektualce – rutinskom uputom: „Kao što se već uobičajilo sa sličnim inicijativama, svi oni koji žele supotpisati ovu izjavu mogu to učiniti putem elektroničke adrese Portala [email protected]“.

Nakon ovoga ostaje priupitati „hrvatske katoličke intelektualce“: Ima li pragmatičnijeg sadašnjeg načina kojim se može uspješnije potapati i univerzalno katoličanstvo i nacionalno hrvatstvo?

Najspornije i najjadnije je što su – očigledno samoponosni intelektualci – uvjereni da svojim neznanjem, površnošću, navijačkom strašću i neutemeljenim osudama vrhova Crkve stoje na braniku domovine, te da pridonose rješenju problema. Možda i pridonose, ako im je pred zamućenim očima crkveni raskol ili što žešći sukob unutar Crkve te između Crkve i hrvatskih nacionalnih i državnih interesa..

Nije utješno, što slučaj Dajla nije prvi ispad nekog dijela „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ na čelu s akademikom J. Pečarićem, jednim od najuspješnijih svjetskih matematičara koji svoju afirmaciju u Hrvatskoj nažalost sve upornije ne traži u onome što zna nego u onome što ne zna.

Pismo intelektualaca je prije desetak dana i prije javnog objavljivanja (s tek nekoliko potpisa, na čelu s potpisom akademika Pečarića) emailom stiglo i do mene. Budući sam već bio objavio kolumnu o slučaju Dajla („Ugovor s đavlom“), skrenuo sam pozornost jednom potpisniku (za kojeg znam da je razuman čovjek) na kolumnu te bit problema i cijele igre, a ponudio sam još i dodatno brdo dokumenata i razgovor kako bi intelektualci izbjegli zamku i blamažu.

No, razbor (ili nešto drugo) opet nije pobijedio u Hrvatskoj te mi je bez razgovora s visoka i zajedljivo emailom odgovoreno suhom odbijajućom frazom da su intelektualci „sve predvidjeli, te da se moj potpis nije niti očekivao“.

Čim je pismo intelektualaca upućeno javnosti dobilo je golemi i za tu skupinu potpuno neuobičajeni, publicitet, i u državnim i „neovisnim“ tiskanim i elektroničkim medijima. Razlog tome bio je u činjenici što se pismo savršeno uklopilo u postavljeni piromanski scenarij. Nadam se da ove činjenice neće razbuktati medijsku i druge strasti „hrvatskih katoličkih intelektualaca“, nego će pridonijeti razboritosti barem kod dijela intelektualaca koji su nadam se inercijom uletjeli u zamku.

Na poseban način u javnu raspravu o slučaju Dajla uključio se iskusni, lukavi i inače oprezni S. Letica. On je u dva broja tjednika Hrvatski list zauzeo pogolem prostor, navodeći niz zanimljivih i raznorodnih detalja. No, i Letica nije uspio izbjeći postavljenu zamku, pa se potpuno nekritički te – s zapanjujućim neznanjem osnova prava i povijesti – upustio u izgradnju radikalizirane crno–bijele mitomanije o navodno izrazito lošim i izrazito dobrim stranama i osobama u Crkvi u slučaju Dajla, povezujući sve skupa – također nekritički – s kaljužom hrvatske i EU političke stvarnosti.

Tekstovi S. Letice o Dajli zaslužuju poseban opsežniji osvrt, koji ću pokušati ostvariti u Hrvatskom listu. Zanimljivo je što S. Letica još nije potpisao pismo „hrvatskih katoličkih intelektualaca“, iako bi to mogao učiniti prema svojim osnovnim stavovima i metodologiji u slučaju Dajla.

Kako bi se povećala dramatičnost i daljnja lovina u zamki, upravljači slučaja Dajla su odmah nakon objave pisma „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ u javni prostor kao kontrapunkt ubacili svoje „istaknute hrvatske intelektualce“ – I. Goldsteina, T. Jakovinu, N. Budaka i već zaboravljenog M. Rakovca, koji je najpoznatiji po tome što je prije približno pola stoljeća izbačen iz JNA, jer je „vještim manevrom“ uspio već u luci potopiti svoj JNA-ovski vojni brod, što nikome prije i poslije njega nije uspjelo.

Naravno, „istaknuti hrvatski intelektualci“ govore obrnuto od „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ i neovlašteno „zastupaju“ Svetog Oca i kardinala Bozanića.

S iskrenim ushićenjem I. Goldstein je priznao da njega „koji nije pripadnik Katoličke crkve ovaj skandal raduje“, te da sada „mnogi u Crkvi … pokorno slijede liniju druga Tita koji je 1945. tražio da «naša Crkva treba da bude nacionalna … da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude nacionalno dublje povezano s narodom» … a manje podložno papi i Vatikanu“. Nadalje, ushićeni I. Goldstein dolijeva ulje na vatru zaključkom kako se ta „izjava Titu desetljećima stavljala na teret, a sada odjednom dio Crkve samo što ne stavlja Titovu pionirku na glavu.“

I Soroševsko intelektualno dijete T. Jakovina tuče u istom smjeru poukom: „Pokazalo se kako su kratkovidni bili oni političari koji su odbacujući komunizam – u kojem su participirali – odbacili i vlastitu prošlost.“ Izgleda da T. Jakovina nije zaboravio svoje katoličko i hrvatsko podrijetlo te pismo „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ naziva „izravnim parafrazama Dobrice Ćosića“, a cijelu situaciju glede slučaja Dajla slavodobitno opisuje na sljedeći način: „… ovo što gledamo od najvećih deklariranih vjernika, pa i vjernika po profesiji, dakle pastira, jest u najboljem smislu pravoslavlje, a u osnovi poganstvo.“

No, s temeljnim povjesničarskim mišljenjem T. Jakovine se ne slaže nesretni marinac M. Rakovac, koji smatra: „posrijedi je zdravi, povijesni glagoljaški bunt.“

U cjelokupnu izmišljenu piromansku dramu se uključio i dugogodišnji obavještajni komunistički Novinar i agnostik (I. Bešker) koji je na čak dvije velike stranice jedne „neovisne“ dnevne tiskovine u Hrvatskoj smjestio dvosmislenu srcedrapateljnu reportažu o benediktinskoj opatiji iz Praglie.

Zar?

Zar je moguće da, među ostalima, i „hrvatski katolički intelektualci“ nište ne znaju i ne razumiju, te pridonose da se najgora hrvatska i katolička povijesna iskustva povraćaju u budućnost. Stoga je važno naglasiti da su neki drugi hrvatski i katolički intelektualci detaljno istražili i u lako dostupnim znanstvenim knjigama i radovima opisali sve sustavne i masovne pljačkaške pohode, pogubljenja i druga zlostavljanja koje je komunistički režim u poratnim godinama počinio nad Hrvatima i Crkvom u Hrvatskoj. Naročito dugo i sustavno u Istri.

U ona strašna vremena prije 60-ak godina, iste strukture u Hrvatskoj (i tadašnjoj Jugoslaviji) na isti su način igrale istu đavolju igru koju igraju i danas. Opljačkanoj i opustošenoj Crkvi u Hrvata postavljali su iste đavolje medijsko-političke i imovinske zamke, u koje su neki u Crkvi i izvan Crkve upadali zbog naivnosti, a neki ne bi li dobili malo mira i mrvica sa komunističkog stola.

Zar „hrvatski katolički intelektualci“ nisu čuli za crkvena udruženja i tiskovine koje je osnivala, podupirala i nadzirala UDB-a. Zar nisu čuli za zastrašujući slučaj svećenika Miroslava Bulešića, kojeg je komunistički režim masakrirao u Istri.“

Zar se ta cjelokupna tragična povijesna igra opet mora ponavljati u Hrvatskoj.

Ako bilo tko, pa i skupina „hrvatskih katoličkih intelektualaca“, želi zaista štititi hrvatske nacionalne interese od veleizdaja i hrvatsku nacionalnu imovinu od pljačke, ovo vrijeme im nažalost pruža brojne i goleme prigode. Od Prevlake, preko sv. Gere, sv. Martina i Savudrijske vale, do Vukovarskih ada. Od opljačkanih ili privatizacijskom rasprodajom otuđenih bezbrojnih hrvatskih nacionalnih financijskih institucija, gospodarskih subjekata i javnih poduzeća, do osiromašenih građana i utamničenih branitelja.

Ako u tom predugačkom nizu ipak žele krenuti od malog, ali prelijepog i vrijednog imanja u Dajli, onda svakako trebaju poći od činjenice da je to imanje prestalo biti hrvatsko državno vlasništvo prije više od deset godina protupravnom odlukom strukture pljačkaša u hrvatskim državnim i lokalnim institucijama. Svrha i te pljačke je bila da privatni vlasnici naše nacionalne imovine postanu pripadnici bivše jugoslavensko-komunističke strukture, koji i do sada vladaju državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Pritom ih nije bilo ni najmanje briga što su time prekršili Osimske i Rimske ugovore, te otvorili prostor daljnje pljačke po toj osnovi.

Prema tome, ako se želi saznat istina o Dajli i svim hrvatskim Dajlama treba javnim pritiskom ili izbornim rezultatima prisiliti državne institucije RH da napokon objelodane i riješe privatizacijsko-pljačkaške dokumente. Nažalost, to sada očigledno neće ići ni lako niti jednostavno, jer dosadašnja (ne)djela čelnih drmatora u hrvatskim državnim institucijama – J. Kosor, I. Josipović i M. Bajić – pokazuju da su i oni čvrsti dio veleizdajničke korupcijske hobotnice.

No, dosadašnja upornost i strast „hrvatskih katoličkih intelektualaca“ u pogrešnim smjerovima ostavlja nam nadu u uspjeh, ako se ta energija konstruktivno preusmjeri. Tada će možda „hrvatski katolički intelektualci“ opljačkanim hrvatskim građanima jednog dana dati odgovore i donijeti rješenja na mnoga bitna imovinska i politička pitanja.

U to svakako pripada i jedna od najvećih neistraženih tajni: „Kako je S. Milošević krajem 1980-ih pomogao A. Vasiljeviću (šefu jugoslavenske Kontraobavještajne službe) da preuzme Zagrebačku banku?“ Tim tragovima razotkrili bi se misterij imanja u Dajli i misteriji svih prešućenih hrvatskih Dajli.

Autor:Josip Jurčević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.