I sporazum Tuđman – Izetbegović iz srpnja 1992. potvrđuje besmislenost teze o ‘dogovorenom ratu’

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, 'polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti', u Zagrebu su (21. srpnja 1992.) potpisali 'Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske'.

Nikad neću razumjeti ‘hrabre’ ljude koji se upuštaju u rasprave, pa čak donose i zaključke, o problematici o kojoj ne znaju mnogo. To je, naravno, uobičajeno za kavanske rasprave dokonih muževa. Mudrovanje o svemu i svačemu, od sastava lokalnih klubova ili nacionalnih reprezentacija u raznim sportovima, do visoke politike, dio je našega, i ne samo našega, folklora. Taj narodni običaj, nažalost, njeguje i jedan saborski zastupnik kad govori o temama iz Domovinskoga rata. Tako je i u srijedu, 10. listopada 2012., na raspravi u Saboru RH o ‘Prijedlogu zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o suradnji na području obrane’, potegnuo omiljenu mu temu te, sugerirajući ‘agresiju Hrvatske na BiH’, ispalio zaključak (otprilike) sljedećeg sadržaja: ‘Da je takav sporazum postojao 1992. ne bi bilo rata između Muslimana i Hrvata…’

Budući da je iz njegova govora razvidno da on nije upoznat s činjenicom da je ugovor između Hrvatske i BiH o suradnji u otporu srpskoj agresiji postojao već 1992., doduše ne u obliku koji je podrazumijevao cjelovitu vojnu suradnju i savezništvo, ali je omogućavao vojno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima, te budući da njegov govor upućuje na zaključak da je Hrvatska kriva za to što takav sporazum nije postignut već 1992., potrebno je zamoliti ga da malo pregleda arhivsko gradivo iz toga razdoblja i provjeri neke činjenice, prije nego što zastupnicima Hrvatskog sabora i cjelokupnoj hrvatskoj, ali i široj javnosti, krene svaljivati krivnju na Hrvatsku.

S obzirom na to da vjerujem u dobronamjernost spomenutoga zastupnika, držim da su njegove izjave rezultat neinformiranosti i slabe zainteresiranosti za spomenutu problematiku, očigledno, ne veće od dnevno-političkih potreba. Stoga treba podsjetiti da je već 1992. postojao sličan sporazum te da je unatoč njemu došlo do međusobnog bošnjačko (muslimansko) – hrvatskog sukoba, za mene osobno, nakon 1991., najtragičnijeg razdoblja za Hrvate u Domovinskom ratu. Naime, otprilike mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH 20. lipnja 1992. proglasilo ratno stanje, opću mobilizaciju i radnu obvezu, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, ‘bivšu JNA i ekstremistički dio SDS-a’, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, ‘polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti’, u Zagrebu su (21. srpnja 1992.) potpisali ‘Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske’.

Sporazumom je izražena ‘ozbiljna zabrinutost zbog nastavka agresije ostataka JNA bivše SFRJ i srpskih i crnogorskih vojnih regularnih i neregularnih snaga na područja RH i BiH’. Predsjednici su izrazili suglasnost da će ‘buduće državno uređenje BiH polaziti od načela pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Muslimana, Hrvata i Srba, te da će se ustavno-političko uređenje zemlje temeljiti na konstitutivnim jedinicama, pri osnivanju kojih će se voditi računa o nacionalnim, povijesnim, kulturnim, gospodarskim, prometnim i drugim elementima’ (čl. 1. Sporazuma).

Državna delegacija Bosne i Hercegovine pritom je zahvalila Hrvatskoj na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine ‘iznad njenih mogućnosti’ (sredinom lipnja 1992. Hrvatska je zbrinjavala oko 260.000 prognanika iz Hrvatske, oko 270.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, te oko 30.000 izbjeglica iz Srbije, odnosno iz Vojvodine i Kosova).

U Sporazumu je zapisano da je ‘oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine’, da će HVO imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga BiH’, te da će se ‘privremena civilna vlast, nastala u ratnim uvjetima u okviru HVO-a, uskladiti što prije s ustavnopravnim poretkom Bosne i Hercegovine, o čemu će se odmah povesti razgovori u duhu prethodno iznesenih načela’ (čl. 6.).

Polazeći od činjenice da se ‘nastavlja agresija srpskih i crnogorskih vojnih snaga na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali velikim dijelom i na Republiku Hrvatsku s graničnih područja Bosne i Hercegovine, predsjednici RH i BiH pozvali su međunarodnu zajednicu, posebno OUN, EZ i SAD, da poduzmu stvarne i djelotvorne mjere za energično zaustavljanje agresije na njihove države, za sprečavanje daljnjih ljudskih žrtava, proganjanja i iseljavanja njihovih građana i uništavanja materijalnih dobara’. U tom cilju odlučeno je da će obje države ‘nastaviti dosadašnju uspješnu suradnju i stalnu koordinaciju svojih obrambenih djelatnosti u graničnim zonama između njih’, te da će, ‘ako se hitno ne zaustavi agresija na njih (…) razmotriti i poduzeti sve potrebne oblike šire suradnje na vojnom polju i usklađenje vojnih operacija radi definitivnog odbijanja opasnosti koja im prijeti’ (čl. 8.).

Budući da se srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku nastavila, na temelju spomenutog sporazuma iz srpnja, predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali ‘Dodatak sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske’. Radi zaštite od agresije ponovo je zatražena ‘energična akcija međunarodne zajednice’ (čl. 1.) i potreba ‘jačanja napora na traženju političkog rješenja za prestanak rata’ (čl. 2.). Između ostaloga, dogovoreno je da će se, ‘u skladu s pravom na samoobranu i zajedničku obranu od agresije, osnovati zajednički odbor radi usklađivanja obrambenih napora, sve dok agresija u potpunosti ne prestane’ (čl. 3.), te da će Bosna i Hercegovina i Hrvatska zajednički zatražiti ukidanje embarga na izvoz oružja u te države, propisan Rezolucijom 713 Vijeća sigurnosti UN-a’ (čl. 4.).

Uloga i/ili stradanje Hrvata u BiH

Na temelju spomenutih sporazuma postrojbe Hrvatske vojske protjerale su srpsko-crnogorske snage s područja u Bosni i Hercegovini koja graniče s Republikom Hrvatskom, i ostale su braniti ih od novih srpsko-crnogorskih napada. No, spomenuti sporazumi, osim u pograničnim dijelovima, nisu predvidjeli pravu, cjelovitu hrvatsko – bošnjačku (muslimansku) vojnu suradnju, kakva je dogovorena tri godine kasnije, 22. srpnja 1995., sporazumom u Splitu. Predsjednik BiH Alija Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u Zagrebu 21. srpnja 1992. na Hrvatskoj televiziji izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod ‘sigurno shvatio kao prijetnju’, te da bi ‘bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora’.

Usprkos potpisanim sporazumima, u srednjoj Bosni, a potom i u Hercegovini, došlo je do oružanog sukoba između HVO-a i Armije BiH, uz međusobno protjerivanje civila, sabirne logore na obje zaraćene strane i počinjene zločine. Hrvatska je diplomatskim inicijativama pokušavala zaustaviti besmisleni hrvatsko-muslimanski sukob, od kojeg su najviše koristi imale srpske snage (pod svoj nadzor stavile su otprilike 70% teritorija BiH.). Usprkos problemima na koje je diplomacija nailazila (nepovjerenje između hrvatskoga i bošnjačko-muslimanskog vodstva, sukobi Armije BiH i HVO-a, samovolja pojedinaca na lokalnim razinama vlasti u BiH, te nedostatak čvrste koordinacije među predstavnicima, kako Hrvata, tako i Bošnjaka-muslimana u BiH), sukob je napokon zaustavljen Washingtonskim sporazumom, 18. ožujka 1994.; taj je sporazum predvidio obnovu hrvatsko-muslimanske vojne suradnje i uspostavu Federacije Bosne i Hercegovine između Hrvata i Bošnjaka-muslimana u Bosni i Hercegovini te uspostavu konfederacije između spomenute Federacije BiH i Republike Hrvatske.

Radi nekih budućih izlaganja i rasprava o ulozi ili stradanju Hrvata u BiH tijekom 1990-ih, korisno je znati podatke, koji su i meni tek nedavno postali poznati kad sam pročitao sjajno i za hrvatsku historiografiju, ali i hrvatske političare, prevažno djelo – ‘Stanje katoličkih župa na području Bosne i Hercegovine između 1991. i 2011. godine’, tiskano u Sarajevu, u prosincu 2011. (nažalost, tu sam knjigu dobio u ruke nakon što je moja knjiga ‘Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih’ već bila tiskana, pa nisam iskoristio neke podatke):

Prema popisu stanovništva iz 1991., u BiH je živjelo 4.364.574 stanovnika (od toga 755.895 ili 17,3 Hrvata), a prema nekim procjenama u BiH je 2006. ukupno živjelo oko 3.843.000 stanovnika, među kojima je između 450.000 i 500.000 Hrvata.

Glede konfesionalne prisutnosti u BiH, u 2010. je, u odnosu na 1991., broj katolika smanjen sa 17,4% na 13%, dok se postotak Srba i Bošnjaka-muslimana povećao: broj pravoslavaca je povećan sa 31,2% na 37,1%, broj muslimana povećan je sa 43,5 na 48%, a broj ‘ostalih’ je smanjen sa 8,9% na 0,6% od ukupnog broja stanovnika BiH (‘Koliko je Hrvata danas u BiH?’, Crkva na kamenu, broj 10, listopad 2008., 17; Darko Pavičić, ‘Konfesionalna prisutnost u BiH 1991. i 2010.’, Večernji list, 29. listopada 2011., 52).

Prema nekim procjenama, od ukupnoga broja Hrvata iz 1991. godine u ratu u BiH protjerano ih je više od 43,5%. Na području BiH prognano je 430.000 (31,7%) Srba i 485.400 (25,8%) Bošnjaka-muslimana. Istovremeno je s područja koje je bilo pod kontrolom Hrvata, protjerano 112.000 ljudi, što od ukupnog broja prognanika iz cijele BiH iznosi 9,12%. S područja pod srpskom vlašću protjerano je 586.400 ljudi, što predstavlja čak 47,7% od sveukupnoga broja prognanika, dok je iz krajeva pod vlašću Bošnjaka-muslimana protjerano 529.000 ljudi, što iznosi 43,10% od broja svih prognanika (Ivo Lučić, ‘Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi’, Status, broj 14, proljeće 2010., 131).

U spomenutoj knjizi ‘Stanje katoličkih župa…’ (str. 17-18, 43-44, 56-57) navedeno je:

‘Godine 1991., prema podacima Katoličke crkve, na području cijele Bosne i Hercegovine živjelo je ukupno 835.170 katolika, u većini Hrvata (od toga broja Božićnim blagoslovom obitelji 1991. na području cijele BiH obuhvaćeno je 812.256), a prema crkvenim podacima dobivenim tijekom Božićnog blagoslova obitelji 31. prosinca 2010. na području BiH bilo je samo 441.432 katolika, tj. 52,85% u odnosu na 1991., što znači da je nestalo 393.738 katolika ili 47,15%. To znači da je broj katolika Hrvata danas u BiH manji nego što je bio prije 100 godina (1913. bilo ih je 458.999).

Broj katolika, uglavnom Hrvata, prije rata 1991. godine na području današnjeg entiteta Federacije BiH bio je 659.400. Dana 31. prosinca 2010. na području toga entiteta broj katolika iznosio je 429.508, što znači da je u odnosu na 1991. godinu nestalo 229.892 katolika ili 34,86%.

Broj katolika prije rata 1991. godine na području današnjeg entiteta Republike Srpske bio je 152.856. Srpska agresija, okupacija hrvatskih naselja i etničko čišćenje na tom području u ratu od 1991. do 1995. i nakon toga imali su katastrofalne posljedice za hrvatske katolike. Dana 31. prosinca 2010. na tom području bilo je svega 11.924 katolika Hrvata, što znači da je u odnosu na 1991. protjerano 140.932 katolika ili 92,19%.

Na području BiH tijekom rata od 1991. do 1995. ukupno je stradalo, što potpuno, što u većem ili manjem stupnju, 1000 katoličkih crkvenih objekata: 353 katoličkih crkava, 220 kapelica, 233 župnih kuća i ostalih župnih zgrada, 30 samostana i 164 grobalja (od toga broja, od ekstremnih muslimanskih snaga stradala su 294, a od srpskih snaga 706 crkvenih objekata).

Usprkos tome, Katolička crkva u BiH nije izgubila iz vida stradanje i gubitke drugih, već neprestano ponavlja, ono što je napisala u zajedničkoj poslanici 1996.: ‘Sve one, koji su se od sinova Katoličke crkve na bilo koji način osjetili nepravdom pogođeni, molimo za oproštenje … mi opraštamo svima koji su nam nanijeli nepravdu i zlo…’