fbpx
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

HRVATSKA TREBA SVOJU UPRAVU! Ovakvo europsko vodstvo udaljuje nas od hrvatskih problema koje nećemo riješiti

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Uskrsne nas blagdanske misli uvijek usmjeravaju dobroti, mirnoći, ljudskoj toplini i spoznaji o vrijednostima oko nas u hrvatskom društvu i prostoru, neovisno o nemirnim vremenima i velikim sumnjama u običnoj svakodnevici o putu kojim nas sve skupa vodi politička uprava velike zabrinutosti za europske i regionalne vrijednosti postavljene kao svjetonazorska dogma.

Koliko je samo puta izgovorena prazna političko-diplomatska metafraza europske vrijednosti u svim prilikama i neprilikama od europskih i regionalnih sljedbenika i tko je sve nije izgovorio u anacionalnoj upotrebi nije više moguće ni zbrojiti.

Dokazivanje europskog i/ili regionalnog puta postalo je čisti politički moderni determinizam ili još konkretnije anakronizam naših kriznih dana, unutar kojeg ili u okviru kojeg su nacionalne potrebe postale za recentne pozicijske upravljače naših sudbina nacionalni primitivizam.

Europska i/ili regionalna uprava kakvom se recentna u Hrvatskoj prikazuje, retorikom dokazuje i postupcima udaljava od hrvatskih stvarnih potreba, ne može riješiti ni jedan postojeći hrvatski problem niti može s ovakvom selekcijom u kriznim postupanjima pokazivati red veličine važnosti svog djelovanja.

Svođenje cijelog postupanja na dojmljivost zapravo je pomno režirana politička predstava za potrebe misaonog političkog siromaštva i praznine, kojom se Hrvatska drži u čvrstom zagrljaju nasljednih pozicijskih lovaca u europskom prostornom okviru kao nadomjestak izgubljenom jugoslavenskom.

Ozbiljne promjene

Pogotovo su vrhovna usmjeravanja vidljiva u ovim kriznim virusnim i potresnim razdobljima, koja su samo kataklizmički nastavak na opću neuređenost hrvatskog društva, gospodarstva i pravnog sustava. Rezultati su vidljivi svuda oko nas i u svim segmentima hrvatskog društva i prostora, dok se istovremeno sve i dalje podređuje javnom dojmu i on se s vrha pozicijske nedodirljivosti postavlja kao conditio sine qua non današnjeg vladanja Hrvatskom.

Dojam vladanja i javna uvjeravanja nalik na hvalospjeve poput su utrenirane, nametnute i usvojene mantre na svim razinama vladanja Hrvatskom, od nacionalne do regionalne (županijske) i lokalne u okvirima trgovinom i interesima sklopljene “koalicione” uprave. Kakav razum, promišljanje u nacionalnom interesu, misaona i izražajna sloboda ili nedajbože javni izričaj nezadovoljstva iz pozicijskih redova, kad su stvari strogo posložene prema uskogrudnosti, osrednjosti, misaonoj praznini, sebičnosti, poslušnosti i konačno prema pozicijskom pojedinačnom i grupnom interesu.

Ustaljeni mehanizam vladanja i stalnu nedodirljivost pozicijskih pojedinaca ili vječno politički ugroženih saborskih statista remete ovih dana samo izravni izričaji još izravnije terminologije sa samog političkog vrha, za koju bi svi ostali već bili proglašeni i javno osuđeni kao nazadna, neeuropska i nacionalistička pojavnost. Zato, koliko god je to neobična i neočekivana novina jer dolazi iz političkih redova s diplomatskim navikama, ona je jedina zasad brutalni glas svakodnevice, kao uostalom i silina slobodnih udaraca prema pravosudnim okvirima iz mostarskog privremenog “iseljeništva”.




Blagdanske su molitve i svi dosadašnji vapaji pozicijskim upravljačima kako je Hrvatskoj potrebna hrvatska, a ne europska ili regionalna državna uprava malo značili i nisu mogli probuditi čak ni razumijevanje, a kamoli ozbiljnije promjene. Prema trenutnoj su rafalnoj paljbi s vrha i izvana bez selektivnog sadržajnog izdvajanja i bez bilo kakvih predrasuda svi vapaji djelovali kao čista kamilica koja nimalo ne ublažava ukupnu zabrinutost. Zato je pojava konačnog razbijanja nedodirljivosti i vječne političke ugroženosti Hrvatskoj dobrodošla u pokazivanju i dokazivanju stvarnih nacionalnih potreba. Među njima je za početak nužnost formiranja prave hrvatske uprave i njezina djelovanja smjerom strateških nacionalnih potreba, kako to uostalom čine i sve europske zemlje u kriznim razdobljima ne pretpostavljajući pritom europske vrijednosti nacionalnim potrebama.

Ne ponovilo se

Hrvatska je baš na sam Uskrs doživjela pravi šok, nevjericu i tugu, nakon koje se hrvatskoj javnosti nikakvim političkim retoričkim ekvilibrijem ne može opravdati odnos sustava prema odlasku malog anđela. Pretučenog po povratku u svoju obitelj i zaboravljenog od pozicijskih namjesnika, kojima je uvijek važnije ostavljati dojam i pokazivati ushićenost pripadnosti stranačkoj sljedbi, nego pokazivati brigu za najveće bogatstvo koje svaka zemlja može imati – djecu.

Tuga je najmanje što svi možemo pokazivati u općoj neuređenosti, političkoj podanosti i selektivnoj osrednjosti, a mirno prihvaćanje odlazaka djece i brutalnosti prema njima nikakve europske vrijednosti ne mogu opravdati pozicijski ostanak političke sljedbe misaonog siromaštva.

Mogu različite udruge zastupati što žele i javno prezentirati različite ugroženosti, ali uvijek i baš uvijek u svim su društvima najugroženija djeca u svojoj nemoći i ovisnosti o svojima ili o uređenosti i odgovornosti socijalnog sustava i ukupnog društva prema njima. Djeca su bogatstvo koje jedino budućnost i donosi, a odnos je prema njima mjerilo uređenosti, odgovornosti, političke usmjerenosti i nacionalne zrelosti.




Odlazak malog i nemoćnog anđela ostavlja trag u svima nama, čini nas tužnima i nesretnima i obaveznima prema drugima koji dolaze. Politička nas mirnoća bez ostavki istog trena s političkog vrha socijalnog sustava ne smije i dalje uvjeravati kako je sve politički u Hrvatskoj posloženo prema europskim vrijednostima. Sve dok čelna osoba sustava može izjaviti hladno, kratko i bez osjećaja ikakve odgovornosti: “Počivala u miru. Ne ponovilo se”.

Kako je uopće moguće postaviti sustav u kojem su pozicijski privilegiji važniji od djece? Ili pozivati se na europske vrijednosti i pritom mirno promatrati odlazak djece iz Hrvatske? Koliko puta treba ponoviti kako je samo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju Hrvatsku napustio do početka školske godine 2019.-2020. ukupno 53.391 učenik osnovnih i srednjih škola, a upisao se na visoka učilišta 4241 student manje.

Težina odlaska

Nije to 5 učenika, 50, 500 ili 5000, nego nevjerojatnih više od 53.000 učenika ili 8899 učenika manje godišnje u školama diljem Hrvatske! Sve zbog europskih vrijednosti, otvorenih granica, slobode kretanja, tržišta radne snage, brige hrvatske uprave, potreba europskih gospodarstava (iseljavaju roditelji s djecom), težnje za europskim liderstvom, ostavljanja dojma, pokazivanja širine i sličnih razloga prikrivanja vlastite nemoći i nebrige.

Kada se i gdje ikad oglasio resorni ministar o  ovakvom nestanku ili bilo koji drugi pozicijski lovac? Nisu se čak oglasili ni hladnim priopćenjem: Istina je, žao nam je i ne ponovilo se. Hrvatska uprava, svjesna težine posljedica ovakvih odlazaka na sve što nas okružuje u budućnosti, ne bi mirno mogla promatrati gubitak svoje najveće vrijednosti i u prvom se licu oglašavati o vlastitim uspjesima. Ponovimo im zato svaki put s novim podatkom službene statistike tablicu i vapaj. Možda jednog dana shvate nevažnost svojih pozicija i važnost hrvatske budućnosti. Možda.

O, zašto šute moje ulice?
Zar Zagreb nema svoje rokere?
Luda je igra koja počinje,
volim u vjetru plave zastave. (ITD Band, Rođen u Zagrebu, Plavi vojnik, Zagreb, 1986.).

Njihova uprava ili još konkretnije prisvojeno u prvom licu vladanje Hrvatskom mirnim pogledom i još mirnijim mislima promatra i prirodni nestanak svog okruženja. Nisu to mali brojevi; jedinice, desetice, stotice niti tisućice, nego prošlogodišnjih čak više od 23.000 osoba (prema službenim podacima Ministarstva pravosuđa i uprave), a od ulaska u europske vrijednosti nevjerojatnih gotovo 100 tisuća osoba!

Da ne povjeruješ u službene brojke, a u resornom gnijezdu muk, tišina, zatišje i nimalo osjećaja odgovornosti prema hrvatskoj budućnosti. Bezličnost je zahvatila hrvatsku upravu u svim segmentima, ali su im zato podignute europske vrijednosti sve do prvog lica svojine zemlje  kojom upravljaju.

Prolazak vremena

Najviše od svega iznenađuje spuštanje pogleda, pognutost, misaona limitiranost, zanesenost vođenjem, spremnost na obranu i opravdanje i općenito pozicijsko zadovoljstvo dok nam odlaze nemoćni mali anđeli, učenici i studenti, starci i nacionalna blaga. Jučer Ledo, sutra Jamnica, prekosutra hoteli, iza toga polako i sigurno obala, vode, šume, a mirnoća u redovima upravitelja nikad veća. Hoće li se konačno iznutra pojaviti barem netko i rezolutno reći kako se prešao Rubikon ili zagrmjeti poput novih boraca s Pantovčaka i iz Mostara o novim valovima koji bi trebali zapljusnuti Hrvatsku? Ili će zadovoljstvo vladavinom pretvarajući Hrvatsku u svojinu postati nametnuta trajnost u prvome licu s osmijehom bez identitetskih emocija, a nestanci uračunata politička dobit?

Kako se god stvari postave i koliko god se nastoji postaviti dojmljivost kao politički europeizam, Hrvatska u ovakvim okolnostima odlazaka i političke mirnoće jednostavno treba svoju upravu sastavljenu po identitetskom vrijednosnom kriteriju i s puno osobnosti provoditelja. Prolaskom vremena stvari će postati još složenije, slike Hrvatske još praznije, a neminovne promjene umjesto mirnoće prelaska prerasti u dramatičnije forme u kriznim vremenima.

 

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

 

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.