Photo:Ivo Cagalj/PIXSELL

HRVATSKA JE UMORNA OD POLITIČKIH PREDSTAVA Ovakvo veličanje današnjih vlastodržaca nije viđeno još od doba bivše Jugoslavije

Autor:

Danima već na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni traju pomno režirane predstave mirenja, ulagivanja, potvrđivanja, uzdizanja i općenito divljenja promišljenosti i svemoći političkog naglo uzdignutog vodstva, uz isto takvo ulagivačko (oni kažu odgovorno) prenošenje uslužnih djelatnika iz objektivnog javnog servisa (nikad dosad objektivnijeg), s još uslužnijim stručno-komunikacijskim tumačenjima političkih misli koje zapravo prosti, neobrazovani i bez posebne pameti hrvatski puk nikad ne bi sam po sebi uspio uočiti, dokučiti, razumjeti niti kroz njih vidjeti i doživjeti veličine koje nas okružuju.

Prirodna simbioza ili tijesan suživot koji donosi u zajednicama obostranu korist u smislu mutualizma ili izvlačenja iz suživota iste, izrazito je selektivna u prirodi, a u europskom modernizmu i s europskim modernistima simbiozna selektivnost postaje vidljiva i u društveno-političkom minimalizmu. Ovakav simbiozni obrazac djelovanja kakav upravo ovih dana promatramo u Hrvatskoj između ustoličenih političkih veličina na biračkom minimalizmu i komunikacijskih majstora borilačkih vještina protiv zdravog razuma, dugo već nije viđen, sve tamo od partijskih ustrojavanja i usmjeravanja misli, spoznaja, vizija, programiranja pravog puta i tumačenja njegove nemjerljive veličine i svake izgovorene rečenice, ma koliko ona bila granično sadržajna, terminološki oskudna, obrazovno upitna, zaostala u vremenu, politički limitirana i slično. Jednostavni preslik iz izgubljenog vremena i prostora u europski modernizam po istom nasljedno građenom obrascu sa svim istim čimbenicima formiranja i usmjeravanja javne scene.

Naš put

Podsjetnik na dobra stara vremena za sve one koji su premladi za tadašnje doživljaje pravih simbioza i režiranih predstava, za sve one koji su još zaleđeni u četrdesetpetoj  prošlog stoljeća i u nastupu oledbe danas u trećem desetljeću 21. stoljeća s ushitom uzdižu istu simboliku s kojom je Hrvatska bila blago reći pokoravana i za sve one koji i dalje ne vjeruju kako se povijest ponavlja. Ne svugdje, već samo u istim prostorima i društvima u kojima je neuređenost istih uglavnom rezultat prisvajanja i osvajanja interesno postavljenih teritorijalnih okvira. Pogotovo ako su vezani za istočnu jadransku obalu i njezino otočno i svako drugo bogatstvo. Vremenski su odmaci pritom nebitni kao i nastavak pokoravanja Hrvatske uz još manje bitan njezin demografski nestanak.

Podsjetnik je zapravo knjiga, crvenih korica s utisnutom simbolikom primjerenom tom vremenu i dogmatskom učenju o nepogrešivosti, ispravnosti puta bez skretanja i pokornosti pod naslovom „Titova misao naš put”. Gotovo je 25 godina prošlo od završetka Drugog svjetskog rata. Prošle su i nemirne šezdesete pune studentskog bunta i antologijske muzike, prikazan nam je hod po Mjesecu, otvorena je gastarbajterska era, ugušeno je hrvatsko proljeće i svijet je općenito postajao otvoreniji. Izgovor je prosto-proširenih rečenica, sukladno obrazovnom limitu i indoktrinacijskim učincima nedodirljivosti i nemogućnosti skretanja sa zacrtanog puta, ozbiljno tumačen sa znanstvenih apologetskih pozicija (formalnih znanstvenika s titulama s nekoliko sveučilišta pa i Zagrebačkog) kao misaona snaga, visina, uvjerljivost, nedodirljivost i slično.

Izgovor je s političkog vrha bio njihov put i njihov zadatak znanstvenog pojašnjavanja svima neukima, svima koji razmišljaju i svima koji imaju potrebu za kritičkim promišljanjem. Oskudna sadržajnost izgovorenog nije bila prepreka znanstvenim pojašnjenjima. Potpuna eutanazija javnog djelovanja, stvarnog znanstvenog pristupa i demokratske potrebe usmjeravanja društva u njegovom ukupnom interesu. Svi su se oko njega i u pridruženom ideologijskom slijedu trudili uzdizati njegove misli i pojašnjavati namjeru, sadržaj, dobrotu, vrijednost, značaj za cijelo društvo, progres u izrečenom i slično. Promjene su u takvom ozračju bile nemoguća misija, javnost nije postojala, a zaostajanje u odnosu na razvijeni svijet uznemiravao je malo koga s vrha i u simbioznom postavljanju pokornih sljedbenika, stručnjaka, javnih djelatnika i pratećih novina.

Europska nepogrešivost

Umjesto njegovih nepogrešivih misli i dodatnih tumačenja nepogrešivosti sa svih strana povratak je starih navada zamijenila europska nepogrešivost, samo što su znanstvenoj apologetici pridodana još i komunikacijska tumačenja, koja prazninom, razinom eksplikacije, misaonim siromaštvom i ponavljanjem iste frazeologije vraćaju vrijeme i hrvatsko društvo unazad u nikad prežaljena vremena društvenog i prostornog zajedništva koje je Hrvatsku slamalo po puno osnova. Obrazac je isti, svaka sumnja u europsku vrednotu i europski put s kojeg ne skrećemo, kao nekad u put postavljen njegovom mišlju, smatra se ili se treba smatrati nazadnim, populističkim do ekstremističkog i antihrvatskim. Orkestrirana paljba po svima koji misle, zaključuju, uviđaju i usude se javno izgovoriti kako hrvatski interesi malo drugačije izgledaju postaje sve jača i prenosi se polako i sigurno na sve segmente hrvatskog društva i prostora. Pritom se ne biraju članovi orkestra po znanju, sposobnostima, obrazovanju, radnom iskustvu, mogućnostima, snazi, osobnosti, identitetskoj pripadnosti i slično, već samo prema podanosti i dovoljnoj limitiranosti s kojom možeš upravljati kako želiš na europskom putu s kojeg se ne smije skretati. Kakvo mišljenje ili na primjer postupanje koje nije programirano. Granice su prema razvijenim europskim društvima otvorene i slobodne, kretanje je ljudi i dobara dobrobit i svi s drugačijim mišljenjem od programiranog mogu krenuti prema slobodi. Kao nekad šezdesetih prošlog stoljeća kad su naši gastarbajteri kretali istim putem i kad su tumačenja bila ista; gospodarski razlozi nasuprot političkih. Politička je nepogrešivost ostala ista, posljedice za Hrvatsku također, samo što je promijenjen prostorni okvir djelovanja.

Kritička promišljanja

Prema puno je pokazatelja Hrvatska na europskom dnu, ali je bez sumnje na njemu prikovana prema razini kritičkog promišljanja pa su refleksije u javnom i političkom prostoru posebno vidljive u pokazivanju, pojašnjavanju, vrednovanju, prihvaćanju i nametanju političkih predstava našeg vremena samo slijed nametanja nasljednih navika, obrazaca i načina vladanja Hrvatskom. Pritom su vrijeme, mjesto i događanja planski dio priče, a osnovna je smisao nametanja europske programiranosti, uslužne selektiranosti i novih europskih vrijednosti usađenih u nasljedni kod, nasuprot Hrvatskoj potrebnih reformi, razvojnih koncepcija, demografskih potreba, iseljeničkih vjerovanja, gospodarskih uzleta, uređenosti sustava i općenito strateških nacionalnih potreba.

Kategorija poticanja kritičkog razmišljanja u obrazovanju i u kasnijem stručnom, javnom i ukupnom djelovanju u Hrvatskoj gotovo i ne postoji jer smo ne na dnu u Europi, nego u svijetu! „Budući da se u Hrvatskoj već godinama, osobito u kontekstu kurikularne reforme, uporno ponavlja upozorenje da naši učenici trebaju manje bubati podatke napamet, manje slušati šuteći, bez diskusije, a više učiti kreativno razmišljati, propitivati i kritički analizirati, te da je to očito važno za konkurentnost i prosperitet država.”

Mirno promatranje političkih predstava s isključivom funkcijom komunikacijske promocije i još mirnije prihvaćanje apologetskih tumačenja PR-ovaca i brojnih pridruženih tumača ispravnosti, pretvara Hrvatsku u poligon svih mogućih potreba osim nacionalnih, iseljeničkih i ukupnih razvojnih. Europsko dno, a po nekim pokazateljima i svjetsko, u takvoj su mirnoći i programiranom skladu poželjnost s kojom se može vladati i bez toliko potrebnih reformskih zahvata i s ljudima na pozicijama koji niti sami ne znaju objasniti kako su i po kojim kriterijima izabrani baš oni.

Mirenje bez početka

Virusna je kriza i potreba držanja razmaka dodatni okvir postavljenih normi pa je premještanje uzdignute svite s mjesta na mjesto poput političke predstave na kotačima, uz silnu novinarsku buku samo i jedino oko forme; od stilske, retoričke pa sve do svjetonazorske. Pritom je europski minimalizam podignut na razinu mitske potrebe, a sva su identitetska pitanja na kojima se temelji hrvatski ukupni vrijednosni sustav svedena na razmak. Razmak prema narodu, razmak prema HOS-u, razmak prema agresiji, razmak prema početku i svim stradanjima, razmak prema iseljeništvu, razmak prema demografskom opstanku, razmak prema razvoju, razmak prema reformama, razmak prema europskom vrhu, razmak prema znanstvenim zakonitostima, razmak prema osobnosti i kritičkom mišljenju… razmak prema hrvatskoj budućnosti. Naravno socijalni, politički, komunikacijski, povijesni i ideološki, sukladno modernim i kriznim vremenima.

Dvadeset pet godina prošlo je od „Oluje”, otprilike isto vremenski kao i od završetka Dugog svjetskog rata i tiskanja knjige koja poučava sa znanstvenih apologetskih visina svaku misao prigodno izrečenu sa samog vrha, a socijalna je distanca u političkom miljeu ostala ista. Upornost komunikacijskih afirmativnih prikaza podignuta je još na višu razinu, a vještina dokazivanja potrebe ključnih razmaka poprima ideologijsku formu.

HOS ne smije postojati, srbijanska se agresija na Hrvatsku pretvara u formu ekscesnih zbivanja kakva prate svaki rat, dvadeset pet dugih godina bilo je potrebno za samo mali priziv savjesti. Početak nije bitan niti su bitne četiri godine okupacije četvrtine hrvatskog teritorija i slično. Bitan je samo usklađeni prikaz političke predstave i zacrtani put nastavka vladanja, nezavisno što će se s Hrvatskom po pitanju svih navedenih razmaka dogoditi u budućnosti.

LEGITIMNOST ‘OLUJE’ DALI SU SRBI KOJI SU SE BORILI ZA HRVATSKU: ‘Umjesto zahvale njima, surađuje se s onima koji su pozivali na agresiju’!

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.