Marko Prpic/PIXSELL

TKO SE PREPLAŠIO ‘KOCKASTOG NARODA’? Glasnoj manjini koja vidi ‘ustašizaciju’ – polako otkucava vrijeme

Autor: Hloverka Novak Srzić

Hrvatska nogometna reprezentacija nije samo odnijela sportsku moralnu pobjedu na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojivši srebrenu medalju, zlatnoga sjaja, nego je i na domaćem terenu morala pobijediti državni protokol koji im je organizirao dobrodošlicu u Zagrebu. „Najbolji gubitnici svih vremena“, kako ih je opisao njemački Bild nakon veličanstvenog sportskog pohoda u Rusiji, na povratku kući vodili su novu bitku daleko od očiju javnosti s organizatorima svečanog dočeka za svoju zasluženu večer slavlja. A samo su htjeli slaviti uz svoje omiljene pjesme i pjevače. Uz Mladena Grdovića i njegovu „Nije u šoldima sve“, uz Prljavo kazalište i „Ružu hrvatsku“ i Thompsona i njegove domoljubne pjesme.

VATRENIMA NIJE BILA DOVOLJNA POBJEDA U MOSKVI – MORALI SU POBIJEDITI I U HRVATSKOJ

Međutim, netko je iz duboke pozadine, vjerojatno se ne osjećajući još dovoljno koalicijski jak, dao mig da Marko Perković Thompson ne smije pjevati. U natezanjima oko njihova omiljena pjevača Vatreni nisu ni pedlja popuštali, branili su svoj glazbeni izbor srčano, snažno i domoljubno, na isti način kao što su uostalom i u Rusiji pobjeđivali.

I na koncu su ipak na Trg bana Jelačića pobjednički doveli Thompsona i svoju pravu navijačku himnu „Lijepa li si“ koju su im formalni i neformalni organizatori pod prijetnjom i nedolaska morali odobriti. Sve ostalo što se u režiji režima događalo u završnici proslave najvećeg sportskog uspjeha u povijesti Hrvatske, na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će zapisano kao jedna od većih sramota. Uzalud je najbolji svjetski nogometaš, Luka Modrić s tisućama okupljenih na Trgu tražio još. Režiseri su odlučili narodno veselje naprasno prekinuti.

Strah od reakcija kao što je bila ona osuđenog kriminalca Kreše Beljaka koji je hrvatskog branitelja Thompsona nazvao fašističkim smećem očito je bio jači od želja razgaljenih nogometnih vitezova i njihovih poklonika. Taj ih je „kockasti“ narod koji je u tolikom broju izašao na ulice s toliko domoljubnog oduševljenja, čini se, ili zatekao ili jednostavno uplašio. Jer posljednjoj tuđmanističkoj instituciji, kako su hrvatsku reprezentaciju zlonamjernici nazivali, uspjelo je ono što svim političkim elitama nakon Tuđmana nije. Ujedinili su naciju na vrijednostima na kojima je Hrvatska i nastala, na Domovinskom ratu.

Kroz ratnu dječačku sudbinu svjetskog nogometnog prvaka i njegovog ubijenog djeda Luke od strane srpskog agresora, kroz progonstva i ostalih naših nogometnih velikana, i svijet je na te vrijednosti ovih dana drukčije gledao. Talijanski Corriere della Sera utakmicu protiv Francuske opisao je kao okršaj djece imigranata protiv djece rata, ugledni američki časopis Forbes u reportaži s dočeka naših viceprvaka podsjetio je na ne tako davno ratno oslobođenje zemlje i istaknuo nesalomljivi hrvatski duh, a njemački Focus zabilježio je da su Hrvati ovako bili ujedinjeni samo u ratu i da ih nosi nacionalni ponos i domoljublje.

I ostali su, brojni svjetski mediji, na kraju finala poručivali Hrvatskoj da su utakmicu izgubili, ali da su zato svijet osvojili. Za vrijeme velebnog zagrebačkog dočeka, dugogodišnji hrvatski diplomat dr. Darko Bekić napisao je da stotine tisuća „šutljive većine“ Hrvata pokazuju političkoj klasi i medijima što zapravo misle. Stoga glasnoj manjini koja Hrvatskoj već godinama zagorčava život stigmama o tobožnjoj ustašizaciji polako otkucava vrijeme. Sve su detuđmanizatori i mentalni Jugoslaveni pokušali: Thompsona proglasiti ustašom, šahovnicu kompromitiranim obilježjem, reprezentaciju eliminirati svastikom, a domoljublje posve ušutkati. I sve im se obilo o glavu. Narod je ovih dana pokazao na ulicama Zagreba, Splita, Zadra, Varaždina, i ostalih velikih i malih mjesta diljem zemlje da Hrvatsku vole na način i kroz vrijednosti Vatrenih i njihovog trenera.




Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera.

VUČIĆEV JE PROBLEM ŠTO SE PREPOZNAJE U THOMPSONOVIM STIHOVIMA

Veliko slavlje u zemlji i pohvale gotovo svih svjetskih medija koji su se kao britanski Independent zapitali što mogu naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima, državna agencija Hina pokušala je zasjeniti prijenosom nekih inozemnih sporadičnih medijskih reakcija na nastup Marka Perkovića Thompsona kojeg su nazvali, kao austrijski der Standard, nacionalističkim pjevačem, koji „glorificira fašističku ustašku državu“.




Naravno, pri tomu su citirali Krešu Beljaka. Na žalost Drage Pilsela i glumačkih starleta kao što su Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i ostalih koji ne podnose puno toga pa i glazbeni ukus Vatrenih, njih Austrijanci nisu citirali. Kao ni srpsku starletu, poznatu cajku Jelenu Karleušu, koja je, kako se požurio objaviti Index, također zgrožena ustašom Thompsonom. Ali je zato u Dnevniku HRT-a citiran srpski predsjednik Vučić kojemu također smetaju ustaške pjesme i ustaše koji ih slušaju.

Izjavio je to Vučić u Beogradu, a ne u Glini iz koje su ga „ustaše“ otjerali, pa im to nikako ne može oprostiti. Treba imati razumijevanja za srpskog predsjednika čiji je četnički san o Velikoj Srbiji razbijen i u hrvatskim malim Čavoglavama. Jasno nam je da se osobno prepoznaje u Thompsonovim stihovima „ čujte srpski dobrovoljci bando četnici“ i da mu ih je teško slušati, ali nam nisu jasni HRT-ovi urednici kojima je još tako važno što Vučić misli i govori o hrvatskim pobjedama i proslavama.

Strah nas može biti samo naših jugo-snobova koji provincijski obožavaju sve što stiže iz svijeta. Da ne bismo uz Istanbulsku konvenciju prihvatili i novu ludost koja nam je, doduše nakratko, stigla iz jedne multi-kulti francuske udruge. Naime, pariška podružnica LICRA (Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma), jedna od najutjecajnijih antirasističkih nevladinih organizacija u Francuskoj, prozvala je našu reprezentaciju uoči finala što u njoj igraju samo – bijelci.

Srećom, objava je s društvenih mreža brzo skinuta, jer se moglo dogoditi da kod naše protuhrvatske klateži od ustaša brzo prerastemo u – rasiste. Za razliku od komentatora Tomislava Klauškog, koji drži da su Vatreni koji su proklamirali zajedništvo pogriješili kad su zvali Thompsona koji izaziva podjele, uvijek nad hrvatskim nacionalizmom dežurna, Jelena Lovrić, okomila se na Zlatka Dalića. „Ako je Zlatku Daliću Thompson himna, a Bujanec vrijedan zagrljaja, onda on ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku“, napisala je bivša članica Centralnog komiteta SKH.

Ne znamo gdje je tu podjelu Jelena Lovrić vidjela na hrvatskim ulicama i trgovima, gdje je više od pola milijuna Hrvata ujedinjeni u zajedništvu klicalo poniznom vjerniku i najboljem svjetskom treneru, kako ga danas svjetski nogometni vrh naziva. Bit će da se ta podjela događa u glavi nekad odlične političke analitičarke još od dana kada JNA nije uspjela spasiti Jugoslaviju, kako je to svojedobno priznala svom srpskom kolegi Miroslavu Lazanskom.

I dok smo ovaj tjedan svi gledali dostojanstveno, miroljubivo i čovjekoljubivo veselje Hrvata, bez i najmanjeg incidenta i svjedočili kaosu i nasilju u Parizu u kojem su čak dva života izgubljena u čekanju njihovih svjetskih prvaka, premijerov glavni medijski savjetnik Krešimir Macan i pored zdravih očiju vidio je posve nešto drugo. Macan i njegovi prijatelji s Twittera doček Vatrenih u glavnom gradu Hrvatske vidjeli su kao meki, ni manje ni više, nego ustaški državni udar i zavjeru protiv premijera koji ipak nije uspio. Hvala Macanu, sada znamo zašto je na zagrebačkom Trgu ‘crk’o’ Marshall. U strahu od naroda velike su oči.

Nakon što je nama otvorio oči, premijeru se moralo smrknuti pred očima, pa je posebni savjetnik predsjednika Vlade za strateško komuniciranje brzopotezno smijenjen. Ovakvo tviteraško strateško komuniciranje koje je Macan demonstrirao i u kojem je posve razgolitio svog klijenta, također je svojevrstan rekord – svjetski piarovski promašaj, dostojan udžbenika u kojima će buduće generacije izučavati kako se macanovske metode pod svaku cijenu trebaju izbjegavati.

ZA PUHOVSKOG SU VATRENI – REPREZENTACIJA OPASNIH NAMJERA

Dani ponosa i slave, dani kada se zbog naših Vatrenih gotovo cijeli svijet zaljubio u Hrvatsku, kada su svjetske televizije isticale njihovu hrabrost i požrtvovnost, ratni pakao kroz koji su kao djeca prošli u borbi za neovisnost svoje zemlje, hrvatsku prošlost koja je bila puna patnje, „crtači svastike“ zvone na uzbunu i zbijaju redove.

Poredak ustanovljen 2000. godine na temeljima detuđmanizacije počeo se rušiti pred oduševljenom, gotovo milijunskom domoljubnom narodnom kolonom koja je izašla na ulice slaviti svoju nogometnu Oluju, pjevajući svoje narodne pjesme. Nacionalno okupljanje bez i jednog ekscesa mobiliziralo je sve medijske i ostale pridružene im snage.

Thompson je tek jedna od meta, na pravom udaru je Zlatko Dalić, koji je postao nepodnošljiv hrvatskim „poreznim patriotima“ poput Žarka Puhovskog. Naime, Dalić stalno spominje dvije države i slavi Boga, uzrujan je bio ražalošćeni filozof u intervjuu za N1. Za Puhovskog koji je samo trbuhozborac duboke države iz trećesiječanjskog prevrata, Dalić i njegovi nogometni vitezovi opasni su jer navodno stvaraju alternativno društvo.

Milijun narodnih marginalaca predvođenih reprezentativcima i njihovim trenerom koji su igrali za sve Hrvate, iz BiH i dijaspore, za njih više od osam milijuna. Koji vjeruju u Boga i svoju Crkvu, drže ruku na srcu, kao i njihov narod kojeg predstavljaju dok svira hrvatska himna. Za trećesiječanjski poredak to doista jest alternativno društvo, a naši Vatreni – reprezentacija opasnih namjera.

Autor:Hloverka Novak Srzić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.