Marko Prpic/PIXSELL

RUŠENJE VRIJEDNOSTI Kvaliteta postaje višak dok GONG štiti SDP-e

Autor: Hloverka Novak Srzić

U moru loših vijesti, ovog Velikoga tjedna nakon dugog čekanja stigla je jedna izuzetno dobra. Hrvatska kupuje avione iz Izraela, a kako kaže fejs prijatelj – kad vidimo po medijima tko je sve protiv hrvatsko – izraelskog strateškog partnerstava, trebali bismo odmah i bez ikakvog daljnjeg propitivanja biti ZA. Dok se ovih dana u zemlji svi bore za svoj sustav vrijednosti, bio on globalno progresivan ili nacionalno tradicionalan, svjedoci smo urušavanja istinskih hrvatskih vrijednosti.

 

PORUKA LIJEČNICIMA S REBRA – NEMOJTE BITI NAIVNI KAO PALADINO, PRIHVATITE PRVU PONUDU IZ INOZEMSTVA

Nakon više od četrdeset godina izuzetne profesionalne karijere i više od 15 tisuća obavljenih operacija, doktor Paladino prisiljen je napustiti Rebro. Prije godinu i pol dana stekao je uvjete za starosnu mirovinu i od tada je radio uz šestomjesečne ugovore za 4500 kuna mjesečno. Iako je prema ugovoru trebao raditi samo četiri sata dnevno, naravno da je na Rebru provodio cijelo, a nerijetko i duže radno vrijeme od uobičajenog. Bio je i bdio uz svoje pacijente, nekima od njih kao zadnja nada, a kao iskusan stručnjak educirao je mlađe kolege. No, ovaj put njegova je zamolba za produljenje ugovora o daljnjem angažmanu glatko odbijena. U šoku od odluke koju mu je priopćio ravnatelj KBC-a Zagreb prof. dr. Ante Čorušić bez ikakva objašnjenja, zabrinut za svoje pacijente kojima više nije na raspolaganju dr. Paladino samo je kratko prokomentirao – kad te netko neće, onda te neće i gotovo. U normalnim državama i ustanovama ovakvi rijetki stručnjaci doživotno imaju svoj ured gdje mogu primati svoje pacijente i sastajati se s kolegama. U Hrvatskoj doajen domaće neurokirurgije, specijalist i stručnjak svjetskog glasa preko noći je postao višak. ‘Gotovo, nećemo vam produžiti ugovor. ‘Aj doviđenja, vidimo se.’ Tako je vjerojatno glasio taj zadnji razgovor. Kakva je to poruka mlađim kolegama i to u trenucima dok se na sva usta žalimo kako imamo manjak liječnika koji napuštaju državu i odlaze tamo gdje se prema njima odnose dolično? Ta poruka, koju su im poslali s Rebra glasi: prihvatite prvu ponudu koju dobijete, nemojte biti naivni kao Paladino koji je odbio brojne ponude iz inozemstva, jer će vam ionako prvom prilikom pokazati izlazna vrata i reći da njima niste potrebni. A što o tome misle brojni pacijenti koji su još zabilježeni u njegovoj bilježnici za kontrole i operativne zahvate – baš ih briga. Koji su razlozi ili suvislo obrazloženje za ovakvu naprasnu i nepopularnu odluku – ne zna se. Zna se, međutim, kako se odavno politika uvukla u naše bolnice, a i brojni naši doktori nisu mogli odoljeti njezinu zovu. Kadrovske križaljke, smjene i postavljanja po političkom ključu u vrhovima hrvatskog zdravstva toliko su uobičajeni da smo ih šutke i prihvatili. Tek incidenti, kao što je slučaj udaljavanja dr. Josipa Paladina ili već zaboravljeni slučaj pokušaja smjene također vrhunskog liječnika dr. Lea Patrlja u Kliničkoj bolnici Dubrava, kao i naprasna smjena njenog ravnatelja dr. Kolaka, podsjete na sprege liječničke struke s politikom. Čije su najveće žrtve uvijek pacijenti, sadašnji i budući. Neki su skloni tvrditi da je Paladino pao kao žrtva obračuna sa SDP-ovim kadrovima, premda se sa sigurnošću može potvrditi da je doktor Paladino u svojim opredjeljenjima oduvijek bio veći hajdukovac, nego li esdepeovac. Jednako kao što je njegov nadređeni, dr. Čorušić, svojedobno bio veći hadezeovac od nadležnog mu ministra dr. Milana Kujundžića. Slučaj Paladino jest primjer olakog, neprimjerenog pa i sramotnog hrvatskog odricanja od svojih vrhunskih stručnih i profesionalnih autoriteta. Nažalost nije usamljen i ne događa se samo u zdravstvu.

 

DA JE KOSTELIĆ DRŽAO DO BIROKRATSKIH PRAVILA, NIKADA OD HRVATSKE NE BI NAPRAVIO SVJETSKU SKIJAŠKU VELESILU

Metode su prokušane; kada nisu u mogućnosti nadvisiti slavu istinskog autoriteta, onda će ga birokratskim zaplotnjaštvom pokušati srušiti i napraviti ravnog sebi – to jest, bezvrijednim. U ovom slučaju radi se o Kosteliću pa to nije moguće, ali dobro oslikava vječiti prijepor između znalaca i neznalica, onih s autoritetom i onim ispodprosječnim, negativnim selekcijama stručnosti i podobnosti u Hrvatskoj dobro uhljebljenoj birokraciji. Ante Kostelić, legendarni Gips, od prošlog tjedna više nije vrhunski trener. Tako je odlučila najviša hrvatska sportska instanca – HOO i njegovo Vijeće nacionalnog olimpijskog odbora, uz objašnjenje da status vrhunskog trenera ide uz vrhunske rezultate sportaša koji treniraju. Kažu da se oni vode posebnim pravilnikom s očito jedinstvenim kriterijima u svijetu. A pravila se, kako kažu, pogotovo kada se ne radi o njihovoj koži, u Hrvatskoj moraju poštivati. Veliki Ante Kostelić nije se ponašao sukladno tim njihovim pravilima. Jer da jest, našu zemlju tada bez ijednog skijališta – nikada ne bi učinio svjetskim skijaškim čudom. Prihvatili su, hvalili se te dičili s deset olimpijskih medalja i četiri Svjetska kupa koje su Janica i Ivica osvojili i tako slavu Lijepe naše pronijeli cijelim svijetom. A sada, nakon što Gips nije sudjelovao na Zimskim olimpijskim igrama, sportski činovnici visokih platežnih razreda na čelu s dugovječnim predsjednikom HOO-a Zlatkom Matešom odlučili su se ponovo uhvatiti pravilnika i tog jedinstvenog čovjeka i trenera degradirati iz statusa vrhunskog trenera. „Da bi se dobrovoljno i slobodno priznala i uvažila tuđa vrijednost, neophodno je imati vlastitu vrijednost“, zapisao je jednom glasoviti Samuel Beckett. Budući da su ti birokrati pokazali kako nikakve vrijednosti nemaju, Antu Kostelića novi status ne bi trebao previše brinuti – a vjerojatno i neće. Osim toga, njegova djeca nisu medalje niti osvojili zahvaljujući tim sportskim birokratima – nego usprkos njima. Zato Gipsa ovaj žalostan pa i nesportski potez ne brine, ali hrvatsku javnost trebaju ozbiljno zabrinuti kriteriji i pravilnici prema kojima se osvajaju uzastopni predsjednički mandati u HOO-u. Čime je bivši rekreativni vaterpolist, bivši premijer, bivši zet Franje Gregurića, a danas najpoznatiji kao prijatelj Slavice Ecclestone, Zlatko Mateša zaslužio arbitrirati u našem Olimpijskom odboru? To bi bila prava novinarska tema koja to još, nažalost, nije. „Svaki put zasuzim kad svira hrvatska himna“, izjavio je jednom prilikom Gips. A mi bismo morali prolijevati suze svaki put kad se sjetimo tko nam i na kakav sve način pokušava srušiti sve naše istinske autoritete i zaslužene veličine.




 

ZELIĆ SE VRAĆA KUĆI

SDP-ovci, za razliku od naših zdravstvenih i športskih djelatnika, znaju cijeniti minuli rad čak i onih koji su dobar dio svoga radnog vijeka kao gastarbajteri proveli u drugim institucijama. Naravno uz jedan uvjet, da su kao Zelić u GONG-u zastupali njihove (izborne) interese. Premda su glavni mediji vijest o ovom (za naivne) neočekivanom transferu usputno zabilježili, na društvenim je mrežama zauzela pozamašan prostor. Transfer Dragana Zelića s čelnih pozicija Gonga na mjesto izvršnog tajnika SDP-a s izravnim zaposlenjem u saborskom klubu stranke vrijedno je zabilježiti i istaknuti. Ne da bismo druga Zelića osudili, već kako bismo pojavu objasnili. Sedamnaest godina djelatnik nevladine udruge koja se zove „Građani organizirano nadgledaju glasanje“, predstavljao se hrvatskim poreznim obveznicima, koji su njega i njegovo društvo sve te godine izdašno financirali, kao neovisno, nestranačko čeljade zaduženo za nadzor izbornog poštenja, ljudskih prava, tolerancije, kulture dijaloga i srodnih im civilnih ideologija. Izlazak iz Gongova ormara mnogi su pozdravili. Ako nizašto drugo, bar će ga sada i plaćati onaj za koga radi. Dobar dio civilnih udruga svoje su prihode iz državnog proračuna neprestano zamatali u ruho promicanja hrvatske demokracije, zaštite ovih ili onih prava. No, čini se da je primjer Dragana Zelića posve razotkrio kako su te udruge za državni novac štitile SDP-ova prava, bolje reći interese. Najbolji uvid u vrijednosti za koje se zalažu odaje GONG-ova proslava dvadesetog rođendana koju su proslavili prošle godine u zagrebačkom Studentskom centru. SDP-ove interese nisu spominjali vjerojatno samo zato što se fešta financirala novcem poreznih obveznika, a tada su među ostalim Gongovci istakli i to da žele podsjetiti na medijske inicijative izgradnje mira, zaštite ljudskih i građanskih prava koji su promovirani čak od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Za razliku od, za njih mračnih devedesetih, Gongovci su rođendan proslavili u znaku, za neke, zloglasnih osamdesetih. Veliki Woody Allen je o antikomunističkoj histeriji šezdesetih godina u Americi snimio filmski klasik „Paravan“, koji pokazuje koliko jedno društvo može biti zlo. Stoga treba pozdraviti da se Zelić poput Lassie konačno vratio svojoj kući. A pošteno bi bilo da se poput njega svi dojučerašnji civilni nadzornici, koji su određivali što je dobro, a što loše u Hrvatskoj, riješe svoga paravana i pristupe onima kojima su uvijek i pripadali te javno počnu raditi za one za koje su oduvijek tajno za javni novac i radili. Time bi olakšali svoju, ali i našu dušu.




Autor:Hloverka Novak Srzić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.