fbpx
Marko Prpic/PIXSELL

HVALA, INDEXU: Sad znamo zašto umjesto ‘kockica’ vide ‘svastiku’

Autor: Hloverka Novak Srzić

Viktor Ivančić, kolumnist tjednika „Novosti“  čije izdavanje financira naša država, izvršio je medijsku egzekuciju  predsjednice Republike Hrvatske. Takvim govorom mržnje da čitatelj može samo zaključiti da mu je pištolj bio pri ruci – autor bi to učinio gotovo doslovce, a ne ovako metaforički. Naravno, povod je Svjetsko nogometno prvenstvo u kojem hrvatska reprezentacija briljira i dominira, a predsjednica vatreno navija. Ispad Pupovčeva plaćenika samo je jedan u nizu sličnih izljeva mržnje onih koji su se do stvaranja Hrvatske izjašnjavali Jugoslavenima i koji tu propalu tvorevinu još nikako ne mogu prežaliti.

DOK SE SVI KOJI VOLE HRVATSKU RADUJU – NJENI MRZITELJI LUDUJU

Planetarnu pozitivnu medijsku pažnju koju su naši nogometaši osvojili ulaskom u polufinale, oduševljenje cijele nacije koja „Lijepu našu“ sluša s rukom na srcu, protuhrvatska klatež, kako ih je još davnih dana zvao Matoš, a danas Hrvoje Hitrec – jednostavno ne može podnijeti. Ponovno se svako iskazivanje hrvatstva želi obilježiti prokušanim jugo metodama o tobožnjoj nedopustivoj nacionalističkoj euforiji.

Tako filozof s najmanje filozofskih djela i najviše protuhrvatskih optužnica u svojoj karijeri, Žarko Puhovski, u „Direktu“ RTL-a izjavljuje da se oko reprezentacije stvara nacionalistički naboj i negoduje što nogometaši drže ruke na srcu kad se svira himna. Za mlađe naraštaje valja samo podsjetiti da je Puhovski, današnji miljenik hrvatskih medija i samoproglašeni tumač hrvatske političke scene, u kolektivnoj narodnoj memoriji ostao zapamćen kao rigidni jugo-unitarist i strastveni Titov svjedok protiv hrvatskih proljećara 1971. godine.

Ostao je zapamćen, kažu svjedoci tog vremena, i po tome kako je vatreno satima stojećki svjedočio, toliko dugo da je pravo čudo da nije dobio upalu vena. Oni mlađi sjećaju ga se kao svjedoka haškog tužiteljstva protiv generala Gotovine i Markača. Tužitelji Carle Del Ponte željeli su preko Puhovskog dokazati da je izvještaj HHO-a, kojem je on bio predsjednik, a koji „Oluju“ prikazao kao vojnu operaciju etničkog čišćenja Srba – vjerodostojan i točan. Međutim nakon njegovog svjedočenja, haški je sud utvrdio da je Izvještaj HHO-a o Oluje nevjerodostojan i netočan – pa nije uvršten u dokaze.

No, nije problem u Žarku Puhovskom koji je početkom devedesetih u srpskim tiskovinama čak podržavao i tadašnji prijedlog Ustava Slobodana Miloševića koji je po sistemu jedan čovjek jedan glas od Jugoslavije pokušao napraviti Veliku Srbiju, nego u tomu da  takav „analitičar“ danas zaposjedne glavne hrvatske medije. Nešto suptilnije, ali jednakog osjećaja ugroženosti, pa i pakosti u danima svjetskog nogometnog spektakla nastupa u svom „Vlaškom poslu“ u Slobodnoj Dalmaciji i Ante Tomić. Kolumnist mentalno daleko, daleko od  „Rebića strane“ tobože humoristično kuka nad siromašnim Hrvatima koji bi lakomisleno i zadnji novac potrošili za budalaštine kao što je odlazak u Rusiju među navijače Vatrenih.

I dok svi svjetski državnici, prinčevi, kraljevi i kraljevne na tribinama bodre svoje državne reprezentacije i navijaju sa svojim navijačima, nekolicina ovakvih i sličnih jugo-prosvjetitelja samo bi Hrvatima to uskratila, a da im je bivših moći i – zabranila. A da se ne radi samo o domaćoj, već i o dobro umreženoj  bjelosvjetskoj klateži svjedočio nam je najiscrpnije ovotjedni Indexov gost, londonski doktorand, stanoviti Dario Brentin. Taj asistent u Centru za studije Jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu doktorirao je proučavajući sport i nacionalni identitet u Hrvatskoj poslije 1991. U ovdašnjoj javnosti još se ne zna tko je taj doktorat potpisao i odobrio, ali se zna da se autor osim sporta i nacionalizma u Tuđmanovoj Hrvatskoj bavio i komemoracijama na Bleiburgu.

Ukratko, uoči okršaja Vatrenih s engleskom reprezentacijom indeksovci su se potrudili objasniti fenomen uspjeha hrvatskih nogometaša i veselje njihovih navijača. Pa je prigodno  sociolog s londonskom diplomom ustvrdio da su njegova znanstvena istraživanja ustanovila da je tijekom Tuđmanove vlasti sport postao objekt besramne političke eksploatacije, te da je ta politička instrumentalizacija dovela do „kulta reprezentacije“, koji je kao ideološka konstrukcija nadživjela i samog Tuđmana, pa su prema tom znanstvenom istraživanju Vatreni potencijalno posljednja tuđmanistička institucija u Hrvatskoj.




Umjesto nacionalne ljutnje na ovakve stručnjake trebalo bi zahvaliti Indexu na ovom prosvjetiteljsko-medijskom pokušaju, barem zato što  narod i navijači puno lakše mogu razumjeti zašto su Ivo Josipović, Ranko Ostojić i ostala ekipa uvijek umjesto „kockica“ radije vidjeli samo – svastiku. I opet se pokazalo, da dok se svi ljudi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji od bijesa luduju.

VATRENI, KAO POSLIJEDNJA TUĐMANISTIČKA INSTITUCIJA, POD VODSTVOM BIVŠEG BRANITELJA – VELIČANSTVENOM POBJEDOM UŠLI U POVIJEST

A onda je stiglo Svjetsko nogometno polufinale. Veličanstvena pobjeda Vatrenih nad Englezima. I, naravno, nad Jugoslavenima. Ta posljednja tuđmanistička institucija, kako su je neki zlurado prozivali, očitala je nogometnu lekciju cijelom svijetu. Ali i političku, jer su joj tu ulogu upravo i nametnuli oni koji su priželjkivali njezin poraz. Zbog svega toga  hrvatska nogometna reprezentacija i jest postala puno više od sporta. A izbornik Zlatko Dalić više od trenera.

Naslovnice svih svjetskih medija preplavljene su velikom hrvatskom pobjedom. Usporedbe s Domovinskim ratom nisu slučajne. Kao što su hrvatski branitelji tada bili pod paljbom agresora, jednako su tako naši reprezentativci uoči prvenstva bili izloženi pravom medijsko-informacijskom ratu. Možda ih je baš to pod vodstvom bivšeg  hrvatskog branitelja Dalića, kao nekadašnju prognaničku djecu, i ujedinilo i dalo im uz vrhunske sportske vještine i dodatnu pobjedničku snagu.




Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u noći slavlja ulaska u finale čestitao je Vatrenima na srčanosti, domoljublju, pobjedničkom mentalitetu i snazi. Čestitka visokog državnog dužnosnika o vrijednostima koje su naše nogometaše odvele na sam svjetski vrh nehotice je samo naglasila pitanje koje je od početka Svjetskog prvenstva postavljala nacija što je od tih istih vrijednosti ostalo u hrvatskoj politici. Možda je najbolji odgovor dao jutro poslije potpredsjednik hrvatskog Sabora Furio Radin koji se otvarajući sjednicu nije ni udostojio čestitati uspjehu male Hrvatske, koja će, kako je zabilježio New York Times, postati najmanja zemlja u finalu Svjetskog prvenstva od Urugvaja 1950. godine.

Premijer, koji je inače za razliku od predsjednice manje sklon navijačkoj euforiji, doživio je hrvatski nogometni uspjeh kao izvrsnu promociju zemlje. Doživjeli su slično i mnogi drugi, ali šteta bi bila kad hrvatski premijer iz ovih pobjeda ne bi izvukao i neke druge zaključke. Naprimjer, zašto se cijeli narod ujedinio oko reprezentacije, zašto se danima u zemlji govorilo o vraćanju ponosa naciji i slavilo poniznost i vjeru u Boga izbornika reprezentacije? Kako je Dalić kao pravi lider izborom i radom s jakim individualcima napravio vrhunski tim i potukao konkurenciju?

Imala bi hrvatska vlada još puno učiti od ove izvrsne nogometne generacije. Možda i bi, da im nije koalicijskih partnera koji uglavnom preziru sve one domoljubne vrijednosti koje su Vatreni demonstrirali na ruskim terenima i svlačionicama.

ODJEK KOS-OVE PROPAGANDE SLUŠAMO I DANAS

U ovom posebnom tjednu navijačkog nogometnog slavlja jedna se važna vijest izgubila u hrvatskom medijskom prostoru. Hapšenje pukovnika KOS-a Dane Lukajića. Osim nevjerojatnog podatka da je šef sigurnosti u srpskom logoru Manjača uhićen tek nakon osam pohoda na komemoraciju u Jadovno, koju organizira istoimena udruga iz Banja Luke, pukovnik je jedan od najdragocjenijih uhićenika kad je riječ o srpskim osumnjičenicima za ratne zločine.

Naime, on je karika, kako je napisala Višnja Starešina, na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađen u projekt Velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju zločina. O značaju ovoga policijskog ulova pisala je do sada samo Starešina, inače autorica važne knjige „Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda“. Ono što bi hrvatsku javnost moglo dodatno zanimati, osim strašnih zločina u logoru Manjača, jest to da je Dane Lukajić svoj ratni put započeo 1991. u zagrebačkoj Petoj vojnoj oblasti kao kapetan KOS-a. A poznato je da se tamo nalazila centrala specijalnog rata protiv Hrvatske, kojemu je bio cilj prikazati Hrvatsku kao nastavak NDH, a Hrvate kao ustaše.

Odjeke te KOS-ove propagande nažalost slušamo i danas. Kakvu je kosovsku mrežu iz Zagreba razvio, tko su mu bili učenici i pomagači i što je s njihovim ostacima danas u javnome prostoru Hrvatske, mogao bi nam otkriti taj do jučer slobodni i vrlo agilni i aktivni pukovnik. Stoga pomalo začuđuje gotovo posvemašnja medijska šutnja o ovom uhićenju koje bi moglo rezultirati važnim informacijama iz Domovinskog rata, ali i značajnim saznanjima za današnje prilike.

Uz to valja napomenuti da je Srbiji za ulazak u Europsku uniju postavljen i uvjet otvaranja arhiva. Bilo bi dobro da naša ministrica na tome inzistira na svakom regionalnom susretu koje inače toliko forsira Angela Merkel svojim Berlinskim procesima. Naravno, to se odnosi i na arhivu o NDH, koja se strogo čuva u Beogradu. Jer istina iz tih arhiva za Hrvatsku može biti samo dobrodošao lijek za propagandu koja se i danas širi zemljom na sličan način kako je to početkom devedesetih radio upravo Dane Lukajić i njegovi pomagači.

Autor:Hloverka Novak Srzić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.