fbpx
Marko Prpic/PIXSELL

Che Guevaru slave, a demoniziraju Bušića? Macan kao ‘dvostruki agent’ruši HDZ, a Josipović otkriva kapital

Autor: Hloverka Novak Srzić

Tjedan poplava i zastrašujuće prirodne nepogode u Hrvatskoj Kostajnici, slike rušenja kuća zabilježene kamerama snimatelja koji su najbolji odjel HTV-a, još jednom potvrđuju važnu ulogu posredovanja između medija i javnosti. Posve drugačije nepogode posredstvom su kamera zabilježene ovoga tjedna i u političkom životu zemlje, poglavito u vladajućem HDZ-u u kojem se koplja lome oko pak potpuno neprirodne nepogode – Istanbulske konvencije.

NAKON DUGOG NIZA PORAZA MACAN KONAČNO NAŠAO NAČIN – POBIJEDIT ĆE HDZ RUŠEĆI GA IZNUTRA

Rekonstrukcija je pokazala ovakav slijed događaja:


Najprije je saborska oporba vodila akciju rušenja Martine Dalić. Zatim su pokrenuli pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije, iako u četiri godine mandata Milanovićeve vlade o njoj nisu niti zucnuli. Čak su neki oporbenjaci, poput Mrak-Taritaš, uvjetovali svoje sudjelovanje u rušenju potpredsjednice Vlade uvrštavanjem ratifikacije na dnevni red Sabora. Onda je HDZ petljao i kupovao dragocjeno političko vrijeme ne bi li se uzavrele narodne strasti oko uvođenja rodne ideologije malo primirile. HDZ-ovi stranački redovi, već uvelike podijeljeni oko Konvencije, malo su se zbili. I baš kad se činilo da su se zbog ultimatuma Milorada Pupovca koji je izjavio kako očekuje da se Konvencija ratificira do ljetne stanke uzburkale strasti, dogodio se obrat preko noći. Bez TV kamera, iz Bruxellesa su za Vladu stigle porazne ocjene Europske komisije o njezinim brojnim reformskim podbačajima. U takvoj delikatnoj, ali nipošto bezizlaznoj poziciji gotovo ničim, osim na brzinu osmišljenim spinom, izazvani Andrej Plenković najavljuje ratifikaciju za HDZ, ali i njega osobno, razorne Istanbulske konvencije. Ovaj kratki flashback i događaji koji su uslijedili samo potvrđuju da je netko dosadašnju uspješnu premijerovu hladnokrvnost i opreznost gurnuo prema nemirnim vodama brzopletog i opasnog komuniciranja s javnošću. Baš kao što u filmu Francisa Forda Coppole kum Don Corleone upozorava sina nasljednika da je izdajica onaj koji mu prvi predloži sastanak, tako bi i Andrej Plenković mogao pomoći sebi. Sjetiti se tko mu je prvi sugerirao ili pak potvrdio da je sve u redu s tom ključnom odlukom njegova dosadašnjeg mandata. Stručnjaci za krizni politički marketing trebali bi spašavati, a ne uzrokovati situacije visoke političke napetosti i to s potpuno promašenim tajmingom.

Premijerov glavni PR savjetnik Krešimir Macan koji sebe voli zvati generalom, ne zna se samo zbog kojih okolnosti – onih prije ili poslije bitke, za sada se ne oglašava. Ne zna se zašto. U svakom slučaju, potvrdila su se predviđanja o promašenosti te premijerove kadrovske akvizicije. Ne samo zbog Macanova njegovanja osobnog kulta i pogrešnih procjena, već i zbog njegova prezira prema tzv. desnici. Uz veliki niz izbornih poraza koje su mu nanijeli HDZ-ovci , ostat će upamćene Macanove procjene iz 2014. kako će Dragutin Lesar (za kojega je tada radio i dokrajčio ga), Mirela Holy i Nikica Gabrić odlučivati o budućoj vladi, a još više će se pamtiti veliki debakl tadašnjeg mu klijenta Ive Josipovića kojeg je, usprkos sveopćoj medijskoj i anketnoj podršci, potopila Kolinda Grabar Kitarović. Svejedno, Krešimir Macan još je u velikom komunikatorskom sedlu, drži javne seminare i edukacije. Na nedavnom je predavanju tvrdio kako se kampanje moraju voditi ne onako kako ih je HDZ vodio protiv njega i njegovih klijenata – i pobjeđivao, nego onako kako ih je on vodio – i gubio. Zabezeknutim je slušateljima objašnjavao da u kampanji ne smiju kritizirati medije kada neistinito izvještavaju, da se ankete treba uzimati zdravo za gotovo pa do toga kako je promašeno u kampanji tvrditi da je “jedina anketa koja je važna, ona na dan izbora “. Suprotno tome, upravo su tako redovno komunicirali i Macana pobjeđivali HDZ-ovci! Sam je Andrej Plenković to tvrdio penjući se na tron predsjednika hrvatske vlade. Kakav paradoks, izgleda da ga toliko peku pobjede koje su HDZ-ovci ostvarili, da ih je Macan htio makar jednom pobijediti i osvetiti im se za sve poraze pa se uvalio Plenkoviću i sada ih ruši iznutra.

Stručnjak za komunikacije, s dugogodišnjom praksom gubitaka u svim važnijim izbornim nadmetanjima, s hadezeovskim ognjštarima i nazadnjacima danas iza gustih zavjesa s Markova trga promatra kako se kriza za koju je on odgovoran premjestila iz Banskih dvora u stranačku – potpuno mu nepoznatu središnjicu. Toliko mu nepoznatu da bi Macan na kraju mogao, po uzoru na neshvaćenog i razmaženog Kralja Ubu iz parodije Alfreda Jarryja, na kraju uzviknuti “Dajte mi neki drugi narod” – u ovom slučaju članstvo.

ZVONKO BUŠIĆ, TERORIST ONIMA ZA KOJE JE CHE GUEVARA, KOJI JE POBIO TISUĆE – ROMANTIČNI JUNAK

„Došli smo mu odati počast jer Che ostaje primjer svima koji sanjaju o boljem svijetu. On je nadišao granice Latinske Amerike. Postao je simbol za one koji žele promijeniti svijet”, rekao je Mesić 2009. kada je posjetio i položio vijenac na spomenik Ernestu Che Guevari na Kubi. Podsjećamo kako je riječ o revolucionaru koji je odgovoran za smrt tisuća neistomišljenika – a taj njegov bolji svijet, među ostalim uzorima i idealima, bila mu je i Titova Jugoslavija. Zvonko Bušić nije želio promijeniti svijet na Che Guevarin način, želio je i sanjao samo slobodnu, neovisnu i demokratsku Hrvatsku – oslobođenu jugokomunističkih jarmova. U povodu predstavljanja knjige i istoimene kazališne predstave Tihomira Dujmovića “Tko je ubio Zvonka Bušića”, Mesićevi i Che Guevarini sljedbenici pišu „ovo ludilo hrvatske desnice oko beatificiranja Zvonka Bušića doista nema mjeru”.

Da nije bilo HTV-a ni o predstavi, a ni o knjizi ne bismo bili dovoljno informirani. Između ostalog i zahvaljujući komentaru Slobodana Prosperova Novaka u emisiji Pola ure kulture. No, na poziv profesora Novaka o nužnosti nacionalnog konsenzusa glede Bušićeve žrtve u borbi za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, nažalost, još ćemo dugo čekati. Bušić i mrtav danas nekim živim Hrvatima ne da mira. Jer, pišu opet neki obožavatelji romantičnog junaka Che Guevare, kako se terorista Bušića opet predstavlja kao heroja i uzora. Zvonko Bušić je, podsjetimo, bio jedan od otmičara putničkog zrakoplova. Zbog te otmice i nesretno-slučajne pogibije policajca, prilikom deaktivacije bombe koju je ostavio u pretincu njujorške podzemne željeznice 1977., osuđen je u Americi na doživotni zatvor. Robijao je pune 32 godine i oduzeo sebi život kada Hrvatska za njega više nije bila san, nego zbilja. Američki sudac na početku izricanja presude rekao je da ga ne smatra ni zločincem, niti teroristom, dodajući kako i sud borbu za hrvatsku samostalnost smatra plemenitom i uzvišenom. Za razliku od američkog, ovdje su medijski suci puno stroži, a sudovi gotovo prijeki.




Zvonko Bušić nije želio, valjda je to neosporno, ničiju smrt. Izveo je otmicu zrakoplova samo kako bi se objavio tekst o položaju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji i zato je on za današnje medijske tužitelje i suce – terorist. Ne zbog slučajne smrti nesretnog policajca, već zbog toga što se usudio dignuti glas protiv Titove Jugoslavije, koja je bila Cheov uzor i ideal pa je Che koji je skrivio smrt tisuća, za one koji i mrtvog Bušića progone – romantični junak.

IZVANREDNA VIJEST

Vijest kako se bivši predsjednik Josipović uz nastavak profesorskog posla počeo baviti i novim privatnim biznisom nije objavio gotovo nijedan važniji hrvatski medij. Vjerojatno zato što se bivši predsjednik i prije i za vrijeme mandata pa i danas nikad nije prestao baviti svojim ZAMPovskim core biznisom. Činjenica da tko je “zampio je zampio” odavno više nije vijest na ovim prostorima tumačenja. Uglavnom, uz uhodani nekretninski posao pohvalno je zabilježiti da Ivo Josipović između pisanja na portalu Autograf, suradnika mu Drage Pilsela, pokreće i nove poslovne projekte. S partnerom, ali i prijateljem Ottom Barićem juniorom, pokrenuo je tvrtku Porta Adriatica d.o.o. Glavni posao te tvrtke trebao bi biti privlačenje stranih investitora. Zasad, na još skromno novinarsko zanimanje o referencama za nove poslovne iskorake, Ivo Josipović nevoljko podsjeća kako se i prije politike bavio biznisom. Navodi da je bio predsjednik Nadzornog odbora Štedionice Zlatica te zamjenik predsjednika NO Gaj grupe. Skromno prešutjevši kako je upravo u Zlatici dokazao poslovne vještine kada je iz propale štedionice jedini i protuzakonito, kako se kasnije utvrdilo na sudu – izvukao cjelokupnu štednju.




Inače najzanimljiviji je podatak kako bi glavni klijenti nove tvrtke Porta Adriatica trebali biti iz Katara – zemlje koju je predsjednik u vrijeme mandata tako rado posjećivao. Ako se ti poslovi nisu u potpunosti realizirali, nema razloga da se ne ostvare sada. Riječ je ipak o nepromijenjenom hrvatskom tržištu koje je bivši predsjednik Nadzornog odbora Zlatice više nego dobro svladao. Čemu ide u prilog i podatak da je iz velike diplomatsko- gospodarske turneje po Kataru 2012. godine jedini posao u vrijednosti 150 milijuna eura odradio upravo sadašnji Josipovićev partner – Otto Barić junior. Dok glavni mediji ne počnu objavljivati vijesti o bivšim i budućim poduzetničkim pothvatima Ive Josipovića, on će i dalje imati vremena umjesto u poslu – arbitrirati u ideološkim prijeporima u zemlji. Od podrške Istanbulskoj konvenciji do njegovanja svih jugoslavensko-antifašističkih tekovina.

Naravno da za trošenje Katarskog i drugog investicijskog novca na malom hrvatskom tržištu nisu dovoljne samo predsjednikove bivše, trebat će mu i buduće političke veze. One pak stoluju u svim državnim institucijama, na adresama bez kojih nema ni jedne dozvole, ni jednog odobrenja. Uzdajući se u onu staru Lenjinovu da je od svih petokrakinih politika, najvažnija ona kadrovska. Upravo je u njoj Ivo Josipović i našao svoj najveći investicijski – kapital.

Autor:Hloverka Novak Srzić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.