fbpx

Historiografija u sjeni pojedinih novinarskih sveznalica, odnosno ‘agresija RH na BiH’

Autor: Ante Nazor

Da bi se objektivno prikazao rat u BiH, a potom i bošnjačko (muslimansko) - hrvatski sukob u BiH, treba prihvatiti činjenicu da su u BiH postojale tri strane, tri politike, od kojih je svaka imala vlastite ciljeve, čija je provedba barem dijelom kolidirala s politikom i ciljevima druge dvije strane.

Novinar, poznat po izmišljenom razgovoru sa svojedobno uglednim dužnosnikom u RH, u Jutarnjem listu od subote i nedjelje (31.XII.2011./1.I.2012.) objavio je razgovor s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem. Nakon premijerova odmjerena odgovora na njegovo pitanje o pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, novinar se, očigledno razočaran, zapitao: „Znači, vi ne zastupate tezu koja prevladava na našoj liberalnoj ljevici: ‘o Tuđmanu sve najgore’?“ Potom je, nezadovoljan sljedećim odgovorom, novinar pitanje zamijenio zaključkom: „Međutim, u prvom razdoblju (vladavine predsjednika Tuđmana, op. A.N.) kao snažnu otegotnu okolnost moramo navesti rat u BiH“, što je isprovociralo rečenicu da je „taj rat nesumnjivo bio pogreška, velika pogreška hrvatske državne politike“, iako ni neki „vodeći bošnjački političari, koji su bili politički aktivni i u onom vremenu (…) na taj rat više ne gledaju posve jednodimenzionalno“. Nažalost, novinar nije objasnio zašto bi „rat u BiH bio snažna otegnuta okolnost“ za predsjednika Tuđmana, no s takvim zaključcima (utemeljenim uglavnom na sekundarnim povijesnim izvorima) već duže vrijeme se u dijelu medija Hrvatska prikazuje kao isključivi krivac za bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, odnosno kao „agresor na BiH“. Kao da su bošnjačko (muslimansko) – hrvatski odnosi u BiH ovisili jedino o namjerama i potezima hrvatskoga predsjednika, odnosno kao da je Hrvatska bila glavni čimbenik na tom prostoru… Takve neutemeljene optužbe temelje se na izmišljenom dogovoru „Milošević – Tuđman“ u Karađorđevu (ožujak 1991.) o podjeli BiH. Nasuprot tome, izvori i državnički potezi hrvatskog predsjednika F. Tuđmana prema BiH, pa i sam tijek srpske agresije na RH i BiH, navode na zaključak da takav dogovor nije postojao. Istodobno, zanemaruju se razgovori između Bošnjaka-muslimana i Srba, kao i planovi srpskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva (pogledati srpsku i bošnjačku literaturu; primjerice: Muhamed Filipović, Bio sam Alijin diplomata, Sarajevo, 2000.; Nikola Koljević, Stvaranje Republike Srpske 1993.-1995., knjiga 1-2, Beograd 2008., itd.).

Dakako, hrvatska državna politika tijekom rata u BiH nije bila bezgrešna, o kvaliteti pojedinih njezinih procjena i poteza može se raspravljati, a objektivnost zaključaka ovisit će o poštivanju kronologije događaja te cjelovitom prikazu povijesnog procesa i dostupnih izvora, odnosno o uvažavanju „konteksta vremena“ i okolnosti u kojima su donošene odluke (namjere i potezi srpskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva te politika međunarodne zajednice). Pritom treba razlikovati stratešku razinu i važnost odluka hrvatske državne politike prema BiH, od događaja na lokalnim razinama u BiH, na koje službeni Zagreb nije imao utjecaj. Tu, prije svega, mislim na zločine koje su počinili neki pojedinci ili pojedine grupe na „hrvatskoj“ strani. Zbog sramote koju su nanijeli hrvatskom narodu, pa tako i hrvatskoj politici, ti se zločini ne smiju ignorirati, njihove počinitelje treba kazniti, ali za njih zasigurno nije odgovorna hrvatska državna politika. Hrvatska nije uzrokovala rat u BiH niti ga je mogla spriječiti, pa taj rat ne može biti „velika pogreška hrvatske državne politike“. Jednako tako, s obzirom na to da je rezultat procesa na koji hrvatska državna politika nije mogla utjecati (ili barem nije presudno utjecala), rat u BiH ne može biti ni „otegnuta okolnost“ za predsjednika Tuđmana, to mogu biti tek neke njegove reakcije na tadašnju (veliko)srpsku politiku i agresiju na BiH, a potom i na bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH.

Da bi se objektivno prikazao rat u BiH, a potom i bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, treba prihvatiti činjenicu da su u BiH postojale tri strane, tri politike, od kojih je svaka imala vlastite ciljeve, čija je provedba barem dijelom kolidirala s politikom i ciljevima druge dvije strane. (o tome vidi: Ivo Lučić, “Sukob nacionalnih interesa kao osnovni uzrok ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini“, www.hizbih.info, pregledano 27.X.2011.). Zbog isključivosti srpske politike, koja se uz JNA osjećala nadmoćnom, politička borba prerasla je u srpsku agresiju na BiH i na kraju rezultirala podjelom BiH, uz velika ljudska i materijalna stradanja te zločine koje su počinili pripadnici svih strana u ratu (posebice brojni bili su zločini srpskih snaga). Posljedica te agresije je i bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob, također s međusobno velikim ljudskim i materijalnim stradanjima, te počinjenim zločinima.

Dakako, posljedice rata u BiH iznimno su teške za Hrvate, što podrazumijeva da se rezultati djelovanja tadašnje „hrvatske državne politike“ prema BiH ne mogu veličati, no to istodobno ne znači da je ona isključivo odgovorna za te posljedice. Tek nakon cjelovitog uvida u izvore te uvažavanja raznih okolnosti i čimbenika, može se govoriti o tome koliko su potezi iz Zagreba negativno utjecali na položaj i stradanje Hrvata u BiH, a koliko su doprinjeli da posljedice rata po Hrvate ne budu još gore. U svakom slučaju, „hrvatska državna politika“ obvezna je brinuti o položaju i pravima Hrvata u BiH, uz poštivanje međunarodno priznatih granica. To je posebice bila u okolnostima srpske agresije na BiH te bošnjačko (muslimansko) – hrvatskog sukoba u BiH. U tom kontekstu, nije upitno je li se „hrvatska državna politika“ umiješala u rat u BiH, jer pasivna nije mogla biti, kao što nije upitno ni to da su se hrvatske snage borile u Bosni i Hercegovini. Pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da „hrvatska državna politika“ nije reagirala na rat u BiH te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije?

Osobno sam početkom 1990-ih bio „žrtva“ medijske percepcije događaja u BiH, ali i vlastitih želja, te sam prozivao (i osuđivao) tadašnju „hrvatsku državnu politiku“ zato što su događaji u BiH nakon izbijanja bošnjačko (muslimansko) – hrvatskog sukoba krenuli drugačijim tijekom od onoga koji sam želio. Gledajući prema BiH s 13 kata zagrebačkoga nebodera, moj pogled gubio se u izmaglici želja da se hrvatsko-muslimanskim savezništvom porazi srpski agresor. Bio sam ljut na predsjednika Tuđmana, a „zaboravio“ sam postaviti važno pitanje – kolika je odgovornost „druge strane“, tj. kakvi su bili planovi i potezi bošnjačko-muslimanskog vodstva. Dakako, zanemario sam i mnoge druge čimbenike koji su utjecali na taj sukob. Tek nakon uvida u razne izvore, te nakon što sam obišao područja sukoba u BiH i razgovarao s neposrednim sudionicima događaja, shvatio sam da je realnost sasvim drugačija od mojih želja, a da su činjenice o bošnjačko (muslimansko) – hrvatskom sukobu u BiH prilično različite od podataka koji nam se o tom sukobu nameću u dijelu medija. Iako mogu reći da sam vidio brojne izvore, činjenica je da su oni tek kap u moru izvora koje treba proći da bi se o ratu u BiH mogli s većom sigurnošću donositi zaključci (tješi me da su moja razmišljanja o ratu u BiH na tragu zaključaka onih kolega povjesničara koji o toj problematici znaju više i koji su imali uvid u veći broj dokumenata). Upravo zato izbjegavam „nedvojbene“ zaključke o ratu u BiH, kakve nam donosi novinar s početka ove priče.




Treba proći još neko vrijeme, ponajviše zbog razine sređenosti i dostupnosti arhivskoga gradiva, da bi se uloga Hrvata i Hrvatske, odnosno hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini mogla cjelovito i objektivno prikazati. No pritom se ne mogu zaobići kronologija događaja i ključne činjenice, može se reći strateške razine, koje pokazuju zašto je netočno i zlonamjerno nazivati Hrvatsku agresorom na BiH:

– da je glasovanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače 1992.), na preporuku hrvatskog predsjednika F. Tuđmana, bilo presudno za njegov uspjeh;

– da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske Zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila;




– da su hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH: 1992. hrvatske postrojbe spriječile su srpske snage da zauzmu strateški iznimno značajne točke u BiH (Mostar i dolinu Neretve, cijelu Bosansku Posavinu, područja Livna, Tomislavgrada, Rame) i okupiraju još veći dio te zemlje, a 1995. oslobodile su više od 5000 km2 BiH, pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i spriječile novi srpski genocid nad Bošnjacima-muslimanima;

– da analiza snage i brojnosti dragovoljaca i postrojbi iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća primarno bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskoga naroda na prostoru na kojem je živio), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za „krpanje linije sukoba“, nikako ne i za agresiju (broj pripadnika HV-a angažiran u sukobima s Armijom BiH nikad nije prešao snagu formacijske lake brigade JNA – od 1400 do 1800 ljudi, uz napomenu da te snage nikada nisu bile koncentrirane na jednom taktičkom smjeru ili mjestu!); snage HV-a u BiH uglavnom su bile angažirane protiv srpskih snaga, na temelju sporazuma između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva (srpanj 1992. i srpanj 1995.), radi sprječavanja srpskih napada iz BiH na Hrvatsku i zaštite Hrvata od srpske agresije;

– da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine;

– da je „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna”, odnosno njezina vojnička i upravna organizacija, nastala (18. studenoga 1991.) kao reakcija na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i upitne mogućnosti da bosansko-hercegovačka vlast zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije („Hrvatska Republika Herceg Bosna” proglašena je 28. kolovoza 1993., nakon što su započeli hrvatsko-bošnjački/muslimanski sukobi u Bosni i Hercegovini);




– da je Hrvatska pomagala u naoružavanju i obuci pripadnika Armije BiH;

– da je uslijed ratnoga stanja u Bosni i Hercegovini Hrvatska zbrinjavala izbjeglice i prognanike iz te države bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost: od početka rata do sredine listopada 1994., dakle čak i tijekom sukoba između Hrvata i Bošnjaka (muslimana), Ured Vlade RH za prognanike i izbjeglice pomogao je u zbrinjavanju više od 600.000 izbjeglica i prognanika iz BiH (oko 425.000 Bošnjaka-muslimana, oko 170.000 Hrvata i oko 5000 ostalih); istodobno, uz pripadnike HVO-a, u bolnicama u Hrvatskoj liječeni su ranjeni pripadnici Armije BiH i civili – Bošnjaci-muslimani iz BiH.

Ne može se izostaviti ni činjenica da je teritorij Bosne i Hercegovine bio osnovica za srpsku agresiju na Hrvatsku 1991., da je s istoga teritorija Hrvatska bila izravno ugrožena i nakon 1991., kao ni to da je u jednoj etapi rata u BiH došlo do tragičnoga i nemilosrdnoga hrvatsko-bošnjačkog (muslimanskog) sukoba i zločina na obje strane, čije počinitelje treba kazniti. Bilo je neprihvatljivih poteza hrvatskih i muslimanskih ekstremista u BiH i samovolje na lokalnim razinama, no prije svega, treba uzeti u obzir uzrok rata, odnosno odgovornost srbijanskog vodstva te vodstva bosanskih Srba i JNA za početak rata u BiH. Rat u Bosni i Hercegovini zapravo je nastavak rata u Hrvatskoj, odnosno druga etapa otvorene (veliko)srpske agresije, započete napadom na Hrvatsku u ljeto 1991. radi ostvarenja cilja tadašnje srpske („velikosrpske”) politike da „svi Srbi žive u jednoj državi”. Sve drugo, pa tako i bošnjačko (muslimansko) – hrvatski rat u BiH i znatno smanjen broj Hrvata u BiH, posljedice su te agresije.

Autor:Ante Nazor
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.