VAŽNO UPOZORENJE!!! Smanjenje cijena uništit će hrvatsko gospodarstvo

Autor: Guste Santini

U svijetu se raspravlja o učincima deflacije u uvjetima globalizacije. Ekonomisti su zbrinuti kako će se kriza odraziti na EU, posebno na eurozonu. Kriza iz 2008. pokazala je kako se manje razvijene zemlje članice nisu u stanju nositi s krizom. Razvijene zemlje ignorirale su stanje u EU-u i okrenule se svojim gospodarskim problemima. Japanska deflacijska kriza koštala je japanske građane tri BDP-a (sic!), promatrajući samo gubitke vrijednosti imovine. To je bio veliki izazov i Japan je posegnuo za ekspanzivnom fiskalnom politikom koja se pokazala učinkovitom.

Tržišne silnice nisu terapija kada je u pitanju depresija, što je Galbraith nazvao krizom u krizi. Kriza svih kriza – Velika ekonomska kriza – počela je 29. listopada 1929. Snažna deflacija rezultirala je snažnim padom gospodarske aktivnosti. Cijene su bile u slobodnom padu. Nezaposlenost je 1933. dosegla fantastičnih 25%. Tržište dionica se urušilo, a veliki broj banaka završio je u stečaju. Kriza se brzo proširila cijelim svijetom. Posebno su pale cijene sirovina i poljoprivrednih proizvoda u manje razvijenim zemljama koje su smanjile uvoz industrijskih proizvoda iz razvijenih zemalja, što je rezultiralo deflacijskom spiralom.

Rasprava koja slijedi ima za cilj upozoriti građane kako nam predstoji nova deflacijska kriza i kako se treba, od pojedinca do države, pripremiti da bismo platili što manju cijenu. Razaranja će, kao i u slučaju uragana, biti snažna – deflacija ruši sve pred sobom.

Inflacija – deflacija

Inflacija predstavlja rast cijena. To je na površinskoj razini. Ekonomisti razlikuju psihološku od troškovne inflacije. U prvom slučaju, očekujemo rast cijena i ponašamo se u skladu s očekivanjima. Na kraju će se cijene povećati. Tendencija pada profitne stope u nacionalnoj se državi rješavala putem fiskalne i monetarne te kreditne politike. Samuelson je inflaciju nazvao malarijom čije je liječenje jednako neugodno kao što je i sama bolest. Kada je nacionalna država iscrpila mogućnosti, započeo je proces globalizacije i njezina transformacija u tržišnu državu. Profiti se realiziraju na globalnoj razini. Oni koji su konkurentniji ostvaruju i dio koji ekonomisti nazivaju ekstra profit.

Do napuštanja zlatnog standarda tridesetih godina prošlog stoljeća inflacija je bila povremena pojava koja nije osobito zabrinjavala ekonomiste. Njezina se pojava vezivala s otkrićem novih rudnika zlata. Keynes se rugao pristalicama zlatnog standarda govoreći kako rudari mukotrpno kopaju zlato da bi ga središnji bankari zakapali u trezore. Deflacija je bila veliki problem koja je u Velikoj krizi pokazala svu svoju brutalnost. Općenito, gospodarstvu odgovaraju stabilne cijene. Ako su one nestabilne, tada je bolje da rastu. Štoviše, dio ekonomista smatra da je blagi umjereni rast cijena poželjan. Sjetite se naprijed spomenute tendencije pada profitne stope.

Dakle, deflacija znači smanjenje cijena. Odmah moram reći kako odnos inflacije i deflacije nije moguće zrcalno interpretirati. Riječ je o različitim procesima koji su posljedica različitih uzroka. Međutim, između inflacije i deflacije postoje sličnosti. Kao i inflacija, deflacija ima svoju psihološku komponentu.

Dobar…

Poduzetnik kreira i poduzima poslovnu kombinaciju kako bi ostvario profit. Kupuje na tržištu faktora – rad i kapital – i kombinira ih u, po njegovu mišljenju, nadmoćnu poslovnu kombinaciju koja će mu donijeti što je moguće veći profit. Donja granica njegova pothvata je referentna kamatna stopa danas i sutra. U arbitraži u obzir uzima tekuću kamatnu stopu i procjenjuje očekivanu kamatnu stopu do kraja trajanja poduzetničke kombinacije. Za njega je važna očekivana kamatna stopa. Usput rečeno, Keynes cikličkom kretanju granične efikasnosti kapitala daje odlučujuće značenje u shvaćanju i rješavanju krize. Kada poduzetnik plati faktore proizvodnje – nadnicu, rentu i kamatu – ostatak predstavlja profit koji dijeli s državom putem poreza na dobit. Ako je njegova poslovna kombinacija, bilo na strani inputa ili outputa, vezana s inozemstvom, u priču valja uključiti tečaj nacionalne valute. Čitatelj mojih rasprava primjećuje kako uvijek valja u razmatranje uključiti zakon spojenih posuda (kamatna stopa, kreditna aktivnost, tečaj nacionalne valute i porezna presija). Da bi povećao udio na tržištu, poduzetnik mora ponuditi konkurentnu, često nižu, cijenu jer je svjestan da je njegova konkurentnost temeljni uvjet ostvarenja profita. Iz iznesenog slijedi zaključak kako tržišni način privređivanja u svojoj biti kreira deflacijske procese. To se lijepo vidi ako mjerimo koliko nam je sati rada trebalo za kupnju standardnog proizvoda ili usluge danas i prije deset godina. Sjetite se cijena osobnog računala danas i prije deset godina. Prema tome, tržišni način privređivanja povećava blagostanje.

Loš…

U vrijeme nacionalne države nacionalno je gospodarstvo djelovalo u okviru nacionalnih granica. U tržišnoj državi nacionalne granice su propusne. Pogledajmo, primjera radi, što se događa u slučaju proizvodnje i prodaje roba. Ako je gospodarstvo otvoreno ili je dio šireg tržišta, kao što je to slučaj u EU-u, tada domaći poduzetnici nemaju zaštitu koju su imali u vrijeme nacionalne države. Kada nacionalna država otvori svoje gospodarstvo – slučaj Hrvatske do 1. srpnja 2013. – pretpostavlja da će, u konačnici, njezino gospodarstvo zbog toga profitirati i da će se povećati blagostanje građana. To je točno ako je odnosna zemlja konkurentna i razvijena. Ako je odnosna zemlja nerazvijena i u procesu tranzicije, tada to nije politika koju valja podržati. Upravo je to učinila hrvatska država. Učinci otvaranja gospodarstva bilježe se na podračunu platne bilance – roba. Ako odnosna zemlja ostvaruje suficit, tada je otvaranje granica dobitna kombinacija. Ako ostvaruje deficit, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, tada je otvaranje granica pogubno za njezino gospodarstvo.

Poticaj proizvodnji je potrošnja. Ako nema potrošnje, proizvodnja nema smisla. Bit ekonomske politike je održavanje, a poželjno je povećanje, razine potrošnje (osobne i investicijske). Deficit robne razmjene s inozemstvom kazuje nam kako nije problem u razini potrošnje, nego u nekonkurentnoj domaćoj proizvodnji. Upravo deficit robne razmjene govori kako domaće tržište povećava zaposlenost u zemljama iz kojih uvozi. Hrvatski građani kupuju inozemne robe samo zato što su one jeftinije i/ili kvalitetnije. Ako su robe jeftinije, tada domaći kupac dijelom dohotka namijenjenog potrošnji može kupiti više roba nego što bi to mogao da zemlja nije otvorena. Tako uvoz jeftinijih proizvoda smanjuje opću razinu cijena, što je u osnovi deflacijski proces. Posljedica je da domaći proizvođač, zbog nekonkurentnosti, prodaje manje i tako, zbog učinka fiksnih troškova, postaje sve skuplji do trenutka kada prestaje s poslovnom aktivnošću. Zapravo tragedija počinje znatno ranije, kada umjesto očekivanog profita poduzetnik bilježi gubitak. Tako deflacijski proces eutanazira domaće gospodarstvo, što rezultira smanjenjem zaposlenosti i pojačanom emigracijom.

Da bi se to vidjelo, dovoljno je podijeliti robe i usluge na tradable i nontradable sektor. U tradable sektoru očit je utjecaj deficita robne razmjene s inozemstvom na smanjenje cijena. U nontradable sektoru cijene se povećavaju (stvarno stanje gospodarstva) jer domaći proizvođači nisu ugroženi inozemnom konkurencijom pa su u mogućnosti odrediti cijenu. Već je sada jasno kako će cijena zbrinjavanja otpada biti znatno veća od cijene koja se plaća u konkurentnim zemljama.

Postajući punopravnom članicom EU-a, Hrvatska se odrekla mogućnosti nacionalne ekonomske politike. Hrvatska nije u stanju voditi ekonomsku politiku razvijenih tržišnih zemalja, kao što je to Njemačka, jer je njezino gospodarstvo nedovoljno konkurentno.

Kada cijeloj priči dodamo upravljani tečaj kune, od 1993., tada je začuđujuće što su neki poduzetnici preživjeli.

Pitanje uvesti ili ne uvesti euro krivo je pitanje. Treba ga uvesti što prije jer smo od uspostave nacionalne valute učinili baš sve da je kompromitiramo. Usprkos stabilnom tečaju, građani nisu prihvatili kunu. Dokaz je devizna štednja koju je hrvatska vlast preuzela iz prethodnog sustava (što je tragično). Tome valja pridodati internacionalizaciju bankarskog sustava koji je u procesu daljnje globalizacije. Valutna klauzula je nužna posljedica, derivacija, devizne štednje, čiji su učinci eurizacija financijskog tržišta. Zato sam kunu nazvao monetarnim manekenom. Kako nazvati nacionalnu valutu koja ne vrši svoje temeljne funkcije?

Zao…

Deflacijski procesi ugrožavaju tržišnu državu, i to više što je odnosna zemlja manje razvijena. Gotovo bi se moglo reći da bi kriza kao što je to bila Velika ekonomska kriza iz tridesetih godina prošlog stoljeća rastočila manje razvijene tržišne države. Usput rečeno, nema razloga da se ona ne ponovi. Prisutna politika predsjednika Trumpa i Brexit s pravom zabrinjavaju članice EU-a. To je vidljivo iz izloženog plana aktivnosti premijera Andreja Plenkovića za vrijeme presjedanja kada kao okvir djelovanja navodi: razvoj, povezivanje, zaštitu i utjecaj. Nitko razuman neće osporiti značaj navedenih pitanja za budućnost EU-a. Međutim, mišljenja sam kako je to više priča kako bi se ohrabrile manje razvijene zemlje članice.

Keynes je smatrao vjerojatnu deflaciju zlom, stvarnu deflaciju katastrofom. Nadalje, s pravom je smatrao kako je inflacija zlo, ali daleko manje od deflacije.

Zašto je tako, najbolje ćemo pokazati ako se poslužimo primjerom. Pogledajmo koji su učinci deflacije na bilancu stanja poduzetnika. Bilanca se sastoji od imovine (aktiva) koja je pretpostavka gospodarske aktivnosti. Ona može biti iznajmljena ili kupljena, bilo vlastitim sredstvima (vlastiti kapital), bilo kreditom (pasiva). U uvjetima deflacije vrijednost imovine se smanjuje, dok se obaveze prema kreditorima povećavaju za veličinu deflacije. Poduzetnik je svjestan da mu je prinos na imovinu negativan, za iznos obezvrijeđene imovine, a obaveze prema kreditorima su mu se povećale za iznos deflacije. Prema tome, smanjenje vrijednosti imovine i povećanje obaveza kreiraju gubitke. Kreditori to znaju pa su dodatno oprezni u odobravanju novih kredita. Zabrinuti kreditori, u slučaju manje učinkovitih poduzetnika (ili manje razvijenih i razboritih zemalja – sic!), pokušavaju se riješiti prethodno uspostavljenih kreditnih odnosa.  Poduzetnici čine isto. Nije problem samo u bilanci stanja poduzetnika. Bilanca uspjeha (financijski rezultat njegove poslovne aktivnosti) također bilježi gubitke. Razlog tome je vrlo jednostavan. Kupuje inpute od drugih dobavljača i plaća nadnice prije nego što proda svoju robu. Kako cijene padaju, njegova prodajna cijena je manja od cijene koju je morao platiti da bi proizveo proizvod.

Deflacijski procesi imaju razorno djelovanje na zemlju koja bilježi visoku stopu zaduženosti prema inozemstvu kao što je to hrvatski slučaj. Na istoj je crti i problem visokog javnog duga.

Zemlje koje kreiraju malu dodanu vrijednost, recimo Hrvatska, imaju male mogućnosti da amortiziraju šokove izazvane deflacijom, kako je to pokazala prethodna kriza.

U uvjetima otvorenog gospodarstva manje razvijene zemlje ne mogu voditi politiku javnih rashoda jer će ta i takva politika povećati deficit robne razmjene s inozemstvom, što će u konačnici povećati inozemni i javni dug, a domaće gospodarstvo od te i takve politike neće imati koristi.

Ima li nade

Kako bismo se pripremili za dolazeću krizu nužno je, sada i odmah, preispitivanje rashoda i prihoda opće države, baš tim redom, u pravcu njihova smanjenja. Od uspostave Lijepe Naše povećavamo deficit robne razmjene s inozemstvom. Taj trend se mora promijeniti. Predlažem da, umjesto priča koje dnevno slušamo, odgovorimo na pitanje kako smanjiti kronični deficit robne razmjene s inozemstvom. Smanjenje robne razmjene s inozemstvom najbolji je pokazatelj da smo na pravom putu. Usput rečeno, susjedna Slovenija postiže impresivne rezultate (rastući suficit) u robnoj razmjeni s inozemstvom.

Pucanje nekretninskih i kreditnih balona pokrenut će snažne deflacijske procese. Hrvatska kao otvorena zemlja neće biti u stanju sama bez izvanjske pomoći primjereno reagirati na izazove deflacije i krize. Nisam slučajno predložio premijeru Plenkoviću da pokrene inicijativu za promjenom mastriških kriterija s ciljem unapređenja odnosa u EU-u. Njegov obznanjeni plan aktivnosti u vrijeme hrvatskog presjedanja na crti je mojih prijedloga. Možda EU ne želi razmišljati strateški kao, recimo, Kinezi koji razmatraju današnje učinke imajući u vidu buduće generacije. U tom slučaju, mnoge članice, koje iskreno vjeruju u EU, slijedit će Brexit.

Sasvim kratko i jezgrovito rečeno, značajnija depresija predstavlja kraj EU-a kakav danas poznajemo. Što se to prije shvati, cijena koju će članice platiti bit će manja. Hoće li cijena koju ćemo platiti omogućiti opstanak EU-a, pitanje je na koje nemam odgovora. Ipak, EU je velik dobitak za staru i umornu Europu. Strahote koje su se u prošlosti na ovim prostorima rađale i kreirale mnogobrojne užase ne bi smjele biti zaboravljene.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.