CIJENU LUDILA SU PLATILI KOSOR I MILANOVIĆ: ‘U grijehu nam nema ravna. Pokora mora biti primjerena grijehu’
Sindikati postaju povijesni pojam, zaposleni privilegirani sloj društva, a nezaposlenost najveći problem
Stanje u Lijepoj Našoj, kao i na globalnoj razini, sve je tmurnije pa su ocjene stanja i budućnosti sve crnje. Tu sam ocjenu dao prije ove pogubne depresije izazvane koronavirusom. S ekonomskim krizama nekako smo se borili, s ovom depresijom smo nemoćni. Obrazloženja “što nam je činiti” često su kontradiktorna, što je nužno iznjedrilo različite teorije urote. Društvene mreže omogućuju nam, kontroliranu i manipuliranu, komunikaciju koja samo prikriva kako pojedinac postaje sve usamljeniji i bespomoćniji. Alijenacija zbog svemoći kapitala kao riječ se koristi sve manje među ekonomistima i dobiva svoje dramatične obrise koji plaše. Ovih blagdanskih dana problemi koje generira kriza temeljena na kapital odnosu, uključujući otuđenje čovjeka od čovjeka, posebno djeluju zastrašujuće. Darvinizam koji je u primjeni cjelokupnog društvenog sustava ne samo da je okrutan, on bi mogao, ako izostane razum, što nije nezamislivo, postati poguban, kako za ljudsku vrstu, tako i za majku Zemlju. Teško je razumjeti da cjepivo nije dostupno čovjeku, već novac određuje tko će se cijepiti, a tko neće. Podjela na bogate i siromašne, možemo svjedočiti u EU-u koji stalno ističe kako su sve članice jednake i kako je EU zajednica ravnopravnih država.
Učinci u jedinici vremena se povećavaju. Kažu da je danas prosječna “brzina” vremena deset puta veća nego početkom dvadesetog stoljeća. Ne znam je li to doista tako, ali za mene nema spora da se život dinamizira i dramatizira te da je protok vremena ne samo nelinearan nego i progresivan. Pogledajmo samo transport koji je toliko zaslužan za zbližavanje i, nažalost, suprotstavljanje ljudi. Na kraju desetog stoljeća jedra (ali ne i kormilo) i veslači bili su brodovima jedino pogonsko sredstvo. Robovi su cijeli svoj život provodili na brodovima – veslajući. Isto je bilo u Perziji, antičkoj Grčkoj i carskom Rimu. Cestovni promet bio je bolji jer su rimske ceste bile superiornije putovima s kraja desetog stoljeća. Poljoprivreda je uz, nastupajuće obrtništvo, bila temeljna djelatnost u Europi. Trgovi i na njima uspostava redovnog trgovanja (u slavu svetaca – sic!) bili su tek u zametku.
Opasnosti i blagodati
Što se danas svakodnevno događa vidimo oko sebe. Ono što je bitno nalazi se u činjenici da je čovjek “ovladao” prirodom i napustio Zemlju, zasad, tek kao avanturu, ali je tim činom pokazao što je sve moguće učiniti kada njegovu znatiželju racionalizira ljudski um. Štoviše, čovjek je tehnički spreman za osvajanje Marsa i tek su financijska sredstva ograničenje zbog kojeg Mars već nije osvojen. Nije utopija da će čovjek u idućih dvadesetak godina ekonomski eksploatirati Mjesec.
U isto vrijeme, na Zemlji ima ljudi koji još žive na prijelazu iz desetog u jedanaesto stoljeće. Raspon na relaciji razvijeni – nerazvijeni se, nažalost, povećava, i to ne samo među zemljama nego i u svakoj od zemalja.
Dinamiziraju se, jasno, i opasnosti. Možda čak i brže nego blagodati koje uživamo. Sve je teže kontrolirati znanstvena dostignuća iz područja prirodnih znanosti. Koliko možemo vjerovati ponuđenom cjepivu kako bi se kontrolirale posljedice koronavirusa? Na temelju novih spoznaja otkrivaju se nova rješenja koja bi trebala biti u funkciji napretka života čovjeka kao socijalnog bića – a više ih nije moguće kontrolirati jer nam to ne dopušta kapital odnos. Sukobili smo se s prirodom i danas je mijenjamo, destruiramo i postajemo sami sebi glavni neprijatelj. Postaje sporno jesmo li tekuće procese destrukcije u stanju zaustaviti. Ponašanja kojih smo svjedoci pokazuju da se proces destrukcija dramatično dinamizira. Tko zna što nam donosi sutra u doslovnom smislu riječi.
U socijalnom pogledu na prijelazu u treće tisućljeće borba za profit i globalnu prevlast toliko je zaokupila čovječanstvo, posebno najrazvijenije zemlje (dodajmo Kinu), da se na socijalno raslojavanje i ugroženost nemoćnih, bolesnih, hendikepiranih i drugih više nitko i ne osvrće osim kada treba demonstrirati “socijalnu osjetljivost” kapital odnosa kako bi se on samo opravdao. Svatko se bori za sebe, bez obzira na to je li riječ o pojedincu, državi ili kulturi, a rizik se istovremeno dodatno individualizira. Funkcija države je u razvijenom svijetu da dodatno pomogne razvoj svoje nacionalne ekonomije; funkcija države u nerazvijenim zemljama je da slušaju i ostvaruju želje razvijenih. Tako je uspostavljena relacija ovisnosti. Što su nerazvijenije zemlje poslušnije, to bolje za njih (što je samo privid). Sve se to događa pod parolom demokracije i slobode; štoviše, takvo se stanje proglašava ciljem kojemu valja bezuvjetno težiti. Pritom se ne objašnjava što znači ta ista demokratizacija i sloboda za obespravljene kojih je svakim danom sve više; po nekima polovica čovječanstva, po drugima dvije trećine. Međutim, zavaravaju se političke elite razvijenih zemalja da je moguće održati status quo. Kapital odnos i njih rastače te one postaju tek “policajac” kako bi omogućio njegovu daljnju destrukciju. Kao primjer, svjedočimo migracijama obespravljenih koji, dolazeći u razvijene zemlje, recimo Njemačku, smanjuju plaće zaposlenih i tako povećavaju profite.
Industrijski infaticid
Kapital odnos snažno mijenja/destruira Zemlju u cjelini i svakog čovjeka posebno. Mogućnost nerazvijenih iz dana u dan sve je manja i nije čudno što je poznati teoretičar ovisnosti Andre Gunder Frank skovao pojam koji govori sam za sebe: razvoj nerazvijenosti (development of underdevelopment).
Peter L. Berger to ovako interpretira: “… Odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je ‘iskrivljena’ jer njezin pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njezina autohtona logika. Nacionalna inicijativa je ugušena često do stupnja ‘industrijskog infaticida’, to jest, domaći industrijski razvoj zaustavljen je u interesu strane inicijative koja dominira nacionalnom privredom. Napokon, autohtono stanovništvo je pauperizirano, uz izuzetak takozvane comprador klase – lokalnih grupa koje postaju zastupnicima strane inicijative. Drugim riječima, nerazvijenost Trećeg svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međunarodnog kapitalizma u te zemlje, već je prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi, i to nužno” (Izvor: Peter L. Berger: “Kapitalistička revolucija”, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 149. i 150.).
Naš pjesnik Grigor Vitez stihovima najjasnije i najbrutalnije definira načela kapital odnosa u uvjetima neoliberalizma:
“Što viriš, vuče, kroz to granje?
Gledam da pojedem ono janje.
Pa pojedi ga što ti smeta?
Tražim razlog radi svijeta.”
Sve se to odvija u ozračju neoliberalizma koji vrši funkciju katalizatora takvih procesa. Međutim, nije potrebno posebno dokazivati da postojeći način razmišljanja/ponašanja ima svoja ograničenja. Albert Einstein jednom je rekao: “Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našega dosadašnjega načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način na koji smo razmišljali dok smo ih stvarali”.
Svjetska vlada
Ma koliko zvučalo naivno, već za našeg života razvijeni će shvatiti da nije moguće nagomilane probleme riješiti bez “svjetske vlade”. Tako probleme zaštite okoliša, obrazovanja, zdravstvene zaštite i druge nije moguće riješiti na razini bilo koje zemlje niti grupe zemalja, već je potrebno djelovati globalno, imajući u vidu pravdu (čitaj: ravnopravan odnos čovjeka i čovjeka), a ne parcijalne interese pojedinih zemalja. Tako regionalizacija koja suprotstavlja svijet nije rješenje za svijet, već podrška utrci u besmisao.
Marx nije bio u pravu – kapital odnos o kojem je pisao više ne postoji. Nestaje rad kakav je bio u njegovo vrijeme. Rad iz njegova vremena neučinkovit je i irelevantan za kapital. Kapitalu je danas suprotstavljen visokokvalitetan i kreativan rad koji je i sam rezultat investiranja i visoke plaće tek su pripadajući prinos, u čemu se pretjeruje, na uloženi kapital – investiranje – u obrazovanje. Povrat od investiranja u znanje kriterij je uspješnosti i samog kapitala u implementirane tehnike i tehnologije. Sve se promijenilo. Kapital i obrazovan rad nalaze zajednički jezik te nisu suprotstavljeni, već se uzajamno prožimaju, ostvarujući tako zajednički cilj – povećanje dominacije kapital odnosa. Raspodjela dohotka i bogatstva sve su više na strani bogatih i njihovih nasljednika (rentijera) te poduzetnika (autora novih kombinacija u širem smislu). Ostali primaju sve manje. Ipak, oni nisu ugroženi sloj. Umjesto Marxove “nacionalne rezervne armije nezaposlenih” na razini nacionalnih država imamo “globalnu rezervnu armiju nezaposlenih”. Drama se ogleda u činjenici da radnici nisu u stanju tražiti veće plaće, već se bore za radno mjesto. Sindikati kakve poznajemo postaju povijesni pojam, a ne čimbenik koji se suprotstavlja kapital odnosu. Zaposleni na početku trećeg milenija postaju privilegirani sloj društva.
Nezaposlenost će sigurno postati najveći problem u budućnosti. Welfare state je mrtva – napuštena, izbrisana, nestala. Jedan kapitalizam, anglosaksonski, pobijedio je drugi, rajnski. Pravo na rad za mnoge će biti tek ustavna natuknica bez smisla i sadržaja, neostvariva. Ovo se neće događati zato što je netko zločest, već zato što se rad neće moći zbog svoje inferiornosti (neadekvatnosti) uklopiti u tehnološke procese koji se dnevno mijenjaju. Rastuća stopa supstitucije, rada kapitalom, cjelokupnu će sliku samo dodatno dramatizirati.
Različiti zakoni
Socijalno društvo će se ubrzano raslojavati na zaposlene i nezaposlene, a tek potom na bogate i manje bogate, odnosno siromašne. Dok jedni u svojoj obijesti bacaju hranu, drugi, siromašni, tu istu hranu skupljaju po kontejnerima kako bi preživjeli. Prema tome, riječ je o uspostavi više socijalnih slojeva, socijalnih grupa, u kojima će vrijediti različiti zakoni. Na jednom kraju bit će materijalno osigurani (koji su u stanju pokriti svoj rizik), zapravo lojalni građani koji poštuju vlast (i koji su njezin sastavni dio), a na drugom kraju bit će građani koji su “otpadnici” i koji žive svojim životom (čak izvan institucionaliziranog sustava). Dok je to u prošlosti bio više/manje (čitaj: mnogostrukost razloga uvjetovanih općim, posebnim i pojedinačnim određenjima i uvjetima) izbor pojedinca (ako nije želio raditi za manje, recimo, od prosječne plaće), u budućnosti će sve veći dio populacije zakonito pripadati toj “otpadničkoj” grupi kao odraz društvenog sustava, a ne vlastitog izbora. Prostitucija, alkohol, droga, bijeg u podzemlje, bijeg iz urbanih sredina, traženje nepostojećeg samo su pojavni oblici tih socijalnih procesa. Navedeno karakterizira uređene zemlje. U neuređenim zemljama, kao što je to Lijepa Naša, ne postoje zakoni osim zakona sile i zakona političke moći. Sve je ostalo nevažno. To je razlog zbog kojeg je u Hrvatskoj pitanje svih pitanja dobiti izbore i tako participirati u političkoj vlasti.
U tradicionalnom je društvu obitelj, u širem smislu možemo to primijeniti i na cijeli feud, bila temeljna zajednica (jedinka) društva. Kapitalistička država i tržište su, kako bi se dinamizirao kapitalistički sustav, razorili obitelj da bi pojedinac, pod parolom slobode i demokracije, postao subjekt. Pogledajmo kako je to izrazio Yuval Noah Harari (“Sapiens, Kratka povijest čovječanstva”, Fokus, 2015., str. 398):
“Država i tržište pristupili su ljudima s neodoljivom ponudom pa im rekli: ‘Postanite pojedinci. Ženite se kim hoćete, ne pitajući roditelje za dopuštenje. Bavite se kojim god poslom želite, sve ako se rodovski starješine na to i mršte. Živite gdje god hoćete, čak ako zbog toga i ne možete svaki tjedan na obiteljski ručak. Više ne ovisite ni o svom rodu ni o svojoj obitelji. Umjesto njih, od sada ćemo se o vama brinuti mi, država i tržište. Mi ćemo se pobrinuti da dobijete hranu, krov nad glavom, naobrazbu, zdravstvenu i socijalnu skrb i, dakako, posao. Mi ćemo vam pribaviti mirovinu, osiguranje i zaštitu”.
Četvrta revolucija
Karl Polanyji u svojoj je sjajnoj knjizi “Velika preobrazba” pokazao kolike su bile potrebne tektonske promjene pretkapitalističkog društva da bi se pojavio kapitalizam u svom punom sjaju. Profit, profit i opet profit temeljni je cilj svake investicije; Marx bi rekao: “Akumulirajte, akumulirajte u tome je sav Mojsije i proroci”. Sve se podređuje profitu. Znakovit je primjer o neučinkovitim dogovorima kada je riječ o zaštiti ljudskog okoliša i sve većem broju (održanih) sterilnih skupova znanstvenika koji traže i političara koji ustrajno ne čuju što se od njih traži. Černobil je tek nedavno zatvoren. Koliko će ljudi patiti i koliko je sudbina određeno Černobilom i (ne)poznatim “Černobilima”. Tragedija u Japanu ponovno je aktualizirala Černobil – i nikom ništa. Istovremeno se dnevno razbacuju golema sredstva na “sve i svašta”, a da to nikom ne treba. Farizejski se borimo za život neke životinje ili ptice kao žrtve nerazumnog odnosa prema majčici Zemlji, a dnevno obolijevaju i skapavaju milijuni ljudi, što ne želimo vidjeti. Vidjeti znači postaviti pitanje drugima, ali i sebi. To je vrlo neugodno i o tome se u pristojnom društvu ne razgovara (sic!). Od drugih tražimo da se pogledaju u zrcalo, ali nemamo snage sami to učiniti.
Četvrta, danas već ne znam koja, tehnološka revolucija ima mnogo veće zahtjeve od rada. Sama tehnologija sve je kratkoročnija i mijenja se u razdoblju od pet do sedam godina. Rad se mora stalno prilagođavati tim sve sofisticiranijim tehnologijama, što znači da je vrijeme osposobljavanja rada sve dugoročnije. Ono danas traje cijeli život. Da bi opstao, moraš učiti tijekom cijeloga života. U takvim uvjetima sve manji broj ljudi može zadovoljiti uvjete što ih nameće tehnologija, a oni koji se ne uspiju prilagoditi “po prirodi” stvari otpadaju iz procesa društvene reprodukcije i pridružuju se armiji “nepotrebnih” građana. Ovo je prvi i fatalni korak koji otvara put u “pakao” iz kojeg je upitan povratak. Ostaju najbolji i njihov se broj, iz dana u dan, smanjuje to brže kako se nivo nužne razine znanja, iz dana u dan, povećava.
Darvinistički pristup
Tržište, tržište, tržište zagovaraju najrazvijeniji (u vrijeme Davida Ricarda to je bila Velika Britanija i njegova poznata teorija komparativnih prednosti koja i danas vlada svijetom) putem IMF-a, Svjetske banke, WTO-a, Europske unije, SAD-a, Japana… Upravo je Kina, prihvaćajući u najbrutalnijoj formi neoliberalizam, koju nisu mogle najrazvijenije zemlje ni u snu zamisliti, uspostavila čudesno učinkovito gospodarstvo, nezabilježeno u povijesti. Razvijeni se bune na darvinistički pristup kineskog upravljanja gospodarstvom zaboravljajući da su taj princip sami postavili na pijedestal nedodirljivosti. Socijalno odgovorni građani, svjesni pogubnosti profitnog odnosa, na globalnoj razini – što znače nerazvijeni i koja je uloga nerazvijenih u današnjoj priči kapital odnosa – svojim javnim prosvjedima, demonstracijama, pokušavaju poslati poruku o pogubnosti tržišta u kojem nema mjesta socijalnoj senzibilnosti, dakle, odgovornosti jednih za druge.
I dok uništavamo prirodu, istovremeno tražimo da se tržištu prepuste svekolike silnice koje će na najbolji način alocirati akumulaciju. Pritom se zaboravlja da upravo tržište zasnovano na kapital odnosu ima svoju filozofiju ponašanja i nije nužno u funkciji društvene reprodukcije – u funkciji čovjeka. Nije moguće dovoljno naglasiti koliko će tržište u idućem razdoblju otvoriti nove danas nesagledive probleme. Još su prisutni problemi prošle krize, koronavirus je dodatno dramatizirao stanje na globalnoj razini, što je, sa svoje strane, rezultiralo novim ugrozama i neizvjesnostima. Nitko ne zna što donosi sutra. Tisuće milijardi dolara utrošeno je u sanaciju financijskog sustava u vrijeme prethodne krize. Pandemija je iznova pokrenula tiskaru koja se naziva “helikopterski novac” koji će po okončanju krize dinamizirati gospodarstva razvijenih zemalja. Valja shvatiti da “javne kuhinje” odgađaju problem i nisu niti mogu biti rješenje današnjih problema čovjeka. Svaki sustav ima svoju filozofiju funkcioniranja – ekonomski također. Kako nas uči teorija sustava, optimum ekonomskog sustava nikako ne jamči optimum društvenog sustava. Standardna nas mudrost uči kako nadsustav mora imati što manju entropiju, čak po cijenu povećanja entropije njegova podsustava. To može značiti da podsustav može biti u neravnoteži, ali su ukupni učinci bolji na razini nadsustava. Drugim riječima, gospodarski sustav je podređen, barem bi tako trebalo biti, društvenom sustavu u kojem bi čovjek trebao determinirati ukupna kretanja. Konačno, čovječanstvo u uvjetima četvrte tehnološke revolucije mora razmišljati kako svekoliki ljudski genij staviti u funkciju čovječanstva. Nije dovoljno, a ni prihvatljivo da jedan dio čovječanstva ubire plodove ljudskog genija dok ostali gube ljudsko dostojanstvo i kreću putem koji ih vodi u animalni svijet. Tragično je da osvajamo svemir i istovremeno destruiramo Zemlju te dovodimo čovjeka na razinu domaće životinje i tako sami sebe tjeramo s te iste Zemlje.
Dilema nevjernih
Kršćanstvo shvaćeno kao ljubav i opraštanje, tako ga barem ja shvaćam, znači odgovornost prema čovjeku kao takvom. To nije odgovornost prema nekom određenom čovjeku, već je to odgovornost kao smisao samoga sebe i, mišljenja sam, samo tim putem možemo pronaći sebe.
Ako ispravno tumačim Bibliju, mogu utvrditi da je Bog svog Sina jedinca poklonio čovječanstvu jer se Isus Krist rodio kao čovjek da bi, svjedočeći Boga, pomogao čovjeku. Njegov i danas aktualan socijalni nauk zadivljuje, iako su prošle dvije tisuće godina. Vjerojatno su danas njegove propovijedi ljubavi čovjeka prema čovjeku od odlučnog značenja za budućnost čovječanstva. Čovjek nije “nađen” i Bog žrtvuje svoga Sina jedinca kako bi otkupio grijehe svijeta. Kajanje otad postaje jedini put u carstvo nebesko. Izneseno jasno pokazuje da čovjek može tražiti i naći smisao ako pogleda u “sebe” i ako otkrije što mu je činiti prema drugim ljudima i tako potvrđivati sebe. Tako slikovito Isus Krist na križu poziva odmetnike da se pokaju te će zajedno s Njim na nebo Bogu Ocu. Jedan se pokajao, a drugi nije. Dilema nevjernih ljudi, izgubljenih od sebe, ostala je netaknuta. Neće se valjda dogoditi da je Krist uzalud raspet? Nećemo valjda postati stanovnici i baštinici Danteova devetog kruga. Nemamo pravo na izdaju ideje jer bi to bila izdaja svakog posebno i svih zajedno.
Stoga te male i velike tranzicijske genijalnosti, koje srljaju u bogatstvo per se, znače razočaranje za građane koji su individualnost i demokraciju izabrali nakon “socijalističkog” puta. Nakon pada Berlinskog zida ništa u ovoj jadnoj i umornoj staroj Europi nije jednako kao što je prije bilo. Umjesto kapitalizma temeljenog na privatnom i državnom vlasništvu, s jedne strane, i državnog kapitalizma kojeg je politička elita nazivala socijalizmom, s druge strane, na trećoj strani imamo samo kapitalizam temeljen na privatnom vlasništvu.
Novi izazov
Vratimo se trećem mileniju. Kršćanstvo se – i ne samo ono – nalazi pred novim izazovom i njegov temeljni zadatak i odgovor na prisutni izazov je da spasi čovjeka od čovjeka, njegov je zadatak boriti se kako bi svaki čovjek mogao biti čovjekom, a ne tek neki potrošački ili porezni broj. Kršćanstvo to može učiniti, vjera je bila na strani slabih i nemoćnih, a danas je takvih mnogo; sutra će ih biti mnogostruko više nego što ih je bilo jučer. I ostale vjere svoj smisao traže u čovjeku, što se lijepo vidi iz postavke da Bog, ma kako ga zvali, stvori čovjeka na svoju sliku i priliku. Građani Hrvatske uglavnom se izjašnjavaju kao vjernici. Bilo bi dobro da, pogledavši u sebe, donesu prave zaključke kako bi našoj djeci i unucima bilo bolje.
ZADNJE VIJESTI
ŠTO NAS ČEKA NAKON KORONE? Poduzetnici su napravili jasnu računicu, evo što se očekuje od Vlade
U HRVATSKOJ ODBIJAMO GOVORITI O INFLACIJI Ali moramo znati: inflacija, koja je prehlada u razvijenim zemljama, kod nas će postati upala pluća
EUROPA NAM ŠALJE MILIJARDE EURA, A VLADA NEMA PLAN KAKO IH INVESTIRATI! Nacionalni plan oporavka i otpornosti ne otkriva baš ništa