Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

POTREBNO JE MIJENJATI SUSTAV PDV-a Evo zašto se u slučaju smanjenja porezne stope ne smanjuju cijene

Autor: Guste Santini

U ovom depresivnom vremenu objava prodaje Nanobita Šveđanima bljesnula je na trenutak s jasnom porukom kako je moguće, zahvaljujući kreativnom pristupu poduzetništvu, u Lijepoj Našoj pokrenuti projekt koji omogućuje povećanje blagostanja inovatorima, investitorima, poduzetnicima i, naravno, djelatnicima. Nove ideje koje su na crti zadovoljavanja novih potreba potrošača na crti su moderne poslovne ekonomije i marketniga. Poduzetnici su pozdravili uspjeh gospode Alana Sumina i Zorana Vučinića. Tako je Marin Pucar jasno rekao kako trebamo više takvih priča za plasiranje Hrvatske na svjetskoj gospodarskoj karti. Hrvoje Bujas jasno je rekao kako se može, ali (uvijek postoji neki ali) ne preko noći, a treba, nastavlja on, imati dobar tim, viziju i ciljeve. Ja bih tome dodao i državu kao partnera. Drago mi je što je premijer Andrej Plenković bljesak Nanobita podržao kad je rekao: Nanobit je krasna investicija, a takve industrije zavređuju podršku Vlade. Razumna i dobrodošla izjava premijera Plenkovića predmet je moje današnje rasprave. U raspravi ću se usmjeriti na porez na dodanu vrijednost (PDV). Dodatnu argumentaciju zainteresirani čitatelj može naći u mom radu Ekonomski pristup oporezivanju, PDV porez budućnosti na stranicama www.rifin.com pod rubrikom Harač.

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Neprihvatljiva interpretacija

Primjena različitih poreznih stopa PDV-a u procesu reprodukcije različito oporezuje pojedinu fazu proizvodnje robe i usluga. Ako je u prethodnoj fazi primijenjena niža porezna stopa, tekuća će faza gospodarske aktivnosti biti više oporezovana. Problemi za odnosnog poduzetnika su to veći što je dohodovna elastičnost odnosne faze veća. I obratno. Navedeno sugerira kako je potrebno primijeniti samo jednu poreznu stopu u procesu, lancu, proizvodnje robe i usluga. Preferiranje, bilo potrošača, bilo proizvođača, moguće je učinkovito ostvariti preferencijskim tretmanom poreznih obveznika PDV-a, bilo na strani potrošača, bilo na strani proizvođača. Pogrešna je i neprihvatljiva interpretacija kako PDV plaćaju samo potrošači. Mi zapravo ne znamo tko u konačnici snosi porezni teret. Zakonska incidenca nam kazuje kako PDV plaćaju građani. To može biti točno u slučaju neelastične potražnje. Štoviše, u slučaju niskih dohodaka moguće je da će uvedeni porez ili povećanje porezne stope dodatno povećati potražnju za nužnim dobrima kojima je povećano porezno opterećenje. U povijesti je bilo takvih slučajeva. Pravi odgovor na to tko plaća poreze PDV-a moguće je procijeniti imajući u vidu elastičnost potražnje i ponude za dani nivo cijena. Da ne kompliciram priču, reći ću kako distribucija elastičnosti jasno kazuje kako u slučaju neelastičnosti kupac plaća poreze, a u slučaju veće elastičnosti od jedan prodavatelji. Iz navedenog slijedi zaključak kako se pravna i ekonomska incidenca razlikuju. Razlika između njih može biti tako velika da PDV u potpunosti snosi proizvođač. To je razlog zbog kojeg se u slučaju smanjenja porezne stope ne smanjuju cijene. Postoje stavovi poreznih stručnjaka po kojima PDV snosi proizvođač jer se porez kao intervencionistički klin umeće u prodajnu cijenu koja je bila određena prije uvođenja poreza. Pri uvođenju PDV-a, kažu oni, da poreze plaćaju potrošači, cijene bi se morale povećati za iznos uvedenog poreza i smanjiti kada se smanje ili ukinu. To se ne događa jer je PDV u svojoj osnovi porez na dodanu vrijednost ili kako bi to rekao slavni David Ricardo – porez na profit. Moj je stav da dio PDV-a plaćaju potrošači, posebno u slučaju nužnih dobara, a dio proizvođači. Priča se mijenja ovisno o tome koliki je iznos dohotka po glavi stanovnika. Nije svejedno raspravljate li o Sloveniji ili o Hrvatskoj.

U slučaju potrošača moguće je izvršiti povrat uplaćenog PDV-a do visine dohotka koji se ne oporezuju porezom na dohodak. Pritom je moguće izvršiti povrat od 100% ili samo u dijelu od plaćenog PDV-a. Kako bi se ostvarilo načelo vertikalne neravnopravnosti i horizontalne ravnopravnosti, moguće je da povrat bude to manji što je dohodak veći. Tako bi se povratom plaćenog PDV-a subvencionirale plaće koje su manje od neoporezivog dijela dohotka. Navedeni pristup ne bi se primjenjivao na dohodak koji podliježe oporezivanju porezom na dohodak. To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao premijer Plenković, jer bi se tako znatno smanjio regresivan učinak PDV-a, što bi građanima koji ostvaruju najmanje prihode povećalo blagostanje. Tako se dobivaju izbori. Ne treba zaboraviti da je hrvatski porez na dohodak u osnovi regresivan, što znači da imamo dvostruku regresivnost, a to nije moguće racionalno objasniti. Činjenica po kojoj većina građana ne plaća porez na dohodak pokazatelj je regresivnosti poreza na dohodak. Zbog toga u raspravama naglašavam potrebu povećanja, a ne proširenja porezne osnovice. Drugim riječima, naš bi porez na dohodak bio manje regresivan da je dohodak po glavi stanovnika dvostruko veći.

Dva pristupa

U slučaju proizvođača moguća su dva pristupa. Cilj prvog pristupa je smanjenje negativnih učinaka prisutne depresije. Tvrtke koje su ugrožene u svom poslovanju na temelju odluka Stožera, uz ostale preferencije, trebalo bi podržati poreznim kreditom. Konkretno, tvrtke koje bilježe smanjenje poslovnog prihoda dobile bi porezni kredit kojim bi financirale povećane zalihe, kako bi se održala gospodarska aktivnost, a visina kredita bila bi određena vlastitim kapitalom. Drugi pristup odnosio bi se samo na novoformirane tvrtke koje bi tijekom prvih nekoliko godina postupno gubile pravo na visinu subvencije putem smanjenja poreznog kredita dijela naplaćenog PDV-a. Usput rečeno, visoke standardne stope PDV-a, uostalom kao bilo kojeg drugog poreza, značajno utječu na povećanje sivog gospodarstva, s jedne strane, i, s druge strane, zamagljuju odgovor na pitanje tko i koliko plaća poreza.

Govoreći tehnološki, poduzetnik u fakturi za isporučenu robu ili uslugu obračunava i naplaćuje iznos PDV-a po standardnoj stopi. Na temelju posebnog rješenja Porezne uprave zadržava pripadajući dio i posebno ga evidentira kao porezni kredit, a ostatak, kao i dosad, uplaćuje na odgovarajući porezni račun. Na kraju godine radi se godišnji obračun onako kako se to i sada radi u Hrvatskoj uz dodatnu evidenciju visine poreznog kredita. Visinu mogućeg poreznog kredita valja, naglašavam, vezati uz veličinu vlastitog kapitala poreznog obveznika. Kako bi se osigurao povrat tako odobrenog kredita, valjalo bi takvu obvezu zakonom preferencijski tretirati u odnosu na druge kreditore.

Osnovica PDV-a novododana je vrijednost. To je silno važna činjenica koja je očita i baš zato ne pobuđuje kod ekonomskih i poreznih analitičara potrebnu pažnju. Naime, to je bitno, rastuća dodana vrijednost omogućuje rastuće porezne prihode PDV-a. Drugim riječima, samo one tvrtke koje povećavaju svoju dodanu vrijednost povećavaju svoju poreznu obvezu. Iz navedenog slijedi da tržišna država, što Hrvatska svakako jest, kao partner nastoji povećati porezni kapacitet svog poreznog obveznika. Veća dodana vrijednost smanjuje rizike naplate poreznog kredita. To je silno važno zaključiti, s jedne strane, i, s druge strane, imati u vidu mogućnost intervencionističke akcije države kako bi podržala i dinamizirala gospodarsku aktivnost. Nakon pokretanja gospodarske aktivnosti kreditiranje bi prestalo i započeo bi proces otplate kredita u skladu s rastom ukupnog prihoda.

Začarani krug

Drugi se prijedlog odnosi samo na novoosnovane tvrtke. Početak poslovne aktivnosti često je praćen nepovoljnim odnosom fiksnih i varijabilnih troškova i negativnim financijskim rezultatom. U uvjetima negativnog financijskog rezultata, što je uobičajeno obilježje novoosnovanih tvrtki, smatram da je nedopustivo u cijelosti primijeniti standardnu stopu PDV-a. Razlog tome je što nema dokaza da PDV plaćaju kupci. Kao i u slučaju demografskih kretanja – bitno je postići pozitivan saldo na relaciji novoosnovanih tvrtki i onih koje prestaju s poslovanjem. Ako je broj tvrtki koje prestaju s poslovnim aktivnostima veći od broja novoosnovanih, tada okoštava postojeća gospodarska struktura što, u uvjetima četvrte industrijske revolucije, predstavlja put u začarani krug siromaštva. Navedeno valja identificirati kao obrazloženje zašto je nužno posebno porezno tretirati novoosnovane tvrtke. To zapravo nije ništa novo. Svjedočimo tome da država snažno putem preferencijskih kredita potiče osnivanje novih tvrtki pa je prijedlog koji se daje u ovom radu samo dodatna podrška takvoj politici.

Tehnologija provedbe bila bi ista kao u prvom prijedlogu. Naime, ako bi se dio ili ukupan iznos subvencije preko financijskog rezultata identificirao kao dobit, imali bismo slučaj nerealno visoke stope dobitka tvrtke, s jedne strane, i, s druge strane, takav bi porezni tretman subvencije omogućio vlasnicima da, nakon što plate porez na dobit, dio subvencije isplate kako dividendu, što je nedopustivo, odnosno suprotno intenciji politike da se preferencijskim poreznim tretmanom investitora poveća dinamika osnivanja i razvoj novih tvrtki. Država svojim aktivnim odnosom prema novoosnovanim tvrtkama preuzima dio rizika i neizvjesnosti poslovnog pothvata, što znači da država, kao partner gospodarstvu, podržava rast i razvoj odnosne tvrtke, a ne subvencionira rast prinosa na investiciju investitora. Kao što je rečeno, porezna osnovica je veličina dodane vrijednosti pa su rizici manji u odnosu na rizike drugih intervencionističkih mjera koje danas provode hrvatske vlasti.

Porezni kredit

Prihvaćanje preferencijskog tretiranja novoosnovanih tvrtki u konačnici bi dinamiziralo izmjenu gospodarske strukture. Izmjena gospodarske strukture, u skladu s četvrtom industrijskom revolucijom, otvorila bi nova radna mjesta temeljena na znanju, što bi, sa svoje strane, rezultiralo povećanjem dodane vrijednosti – porezne osnovice poduzetnika i radnika. Postojeća politika koja nastoji putem poreznog sustava provoditi socijalnu politiku u svojoj je osnovi štetna jer preraspodjeljuje dodanu vrijednost gospodarstva koje je ionako nedovoljno učinkovito, s jedne strane, te usporava rast i razvoj – okoštava gospodarstvo, s druge strane. Ukratko, najbolja je socijalna politika transformacija postojeće gospodarske strukture, tako da se progresivno povećava broj tvrtki koje kreiraju sve veći iznos novododane vrijednosti, što se standardnim jezikom ekonomije zove povećanje produktivnosti rada, a u novije vrijeme rast konkurentnosti.

Nakon protoka ugovorenog vremena, kada je novoosnovana tvrtka stasala, država bi mogla svoj iznos poreznog kredita transformirati u vlasnički kapital, što ne predlažem, ili ugovoriti s tvrtkom povrat poreznog kredita koji ne bi trebao biti dulji od vremena njegova nastanka. U tom smislu mislim da je prihvatljivo da je vrijeme povrata jednako vremenu korištenja poreznog kredita, a iznos povrata je jednak veličini odobrenog poreznog kredita u pojedinoj godini. To konkretno znači da bi povrat kredita nastupio nakon jedne ili dvije godine počeka. Nakon toga bi odnosna tvrtka vraćala u prvoj godini otplate iznos odobrenog poreznog kredita u nultoj godini, u drugoj iznos odobrenog kredita u prvoj godini i tako dalje. U obračunu kredita primjenjivala bi se prosječna kamatna stopa što je država plaća na javni dug. Kamata koja se predlaže ne bi imala redistributivnih učinaka. Izneseni prijedlog ne utječe na rast neto javnog duga jer je povećanje duga pokriveno poreznim kreditom.

Pridoda li se navedenom povrat zaštitne kamate na kapital umjesto prisutnih igara smanjenja poreza na dobit, dobit ćemo dobitnu kombinaciju koja bi snažno pokrenula investicijsku aktivnost.

Na kraju, pridružujem se čestitkama gospodi Alanu Sumini i Zoranu Vučiniću sa željom da se povežu s ostalim poduzetnicima i inovatorima kako bi, umreženi, promovirali novi pristup ekonomskoj i svakoj drugoj politici.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.