POMOĆ OD 22 MILIJARDE EURA VODI NAS U PAKAO: Hrvatska je sada u puno gorem stanju nego što je bila Grčka

Autor: Guste Santini

Stariji se sjećaju reklame – Bronhi (reklama za osvježavajući bombon) lakše se diše – tako se može nazvati pomoć koju nam je priskrbio premijer Plenković. Hrvatski su građani s ushitom dočekali premijera Plenkovića nakon višednevnog “natezanja”. Nakon postignutog dogovora izjava premijera Plenkovića bila je kratka i slavodobitna: Nikad Hrvatska nije dobila tako veliku pomoć. Usput rečeno, izjava je na tragu hvaljenja EU-a kojemu smo svjedočili, i svjedočimo, prilikom pokretanja projekata financiranih iz kohezijskih fondova.

Izdašna pomoć EU-a nije bez uvjeta. Nemojmo biti sitničavi i dijeliti 22 milijarde na dio koji se odnosi na nastavak financiranja iz kohezijskih fondova i na pomoć. Nažalost, ne raspravlja se o uvjetima pod kojima smo dobili pomoć. Narod kaže – darovanom konju zubi se ne gledaju. Međutim, isto tako naš mudri narod kaže – lako je davati, teško je uzimati. Ni o razlozima darežljivoga EU-a nema govora. Pitati znači misliti, misliti znači odgovornost, odgovornost znači promjenu – a promjena u Hrvatskoj neće biti. U tome se vidi hrvatsko prokletstvo i mogući put u pakao. Hrvatska zaostaje za drugim članicama po gotovo svim parametrima i rang-listama. U najboljem slučaju zauzimamo predzadnje mjesto.

Prisutna depresija

Tržišni način privređivanja ne prihvaća poklone i poklanjanje kao rješavanje problema. Ljubav hranjena poklonima vječno je gladna. Tržišni način privređivanja, posebno neoliberalistički pristup, nagrađuje učinkovite i kažnjava one koji to nisu. Mi smo, tumači se u javnom prostoru, zahvaljujući našem premijeru Plenkoviću, dobili iznenađujuće veliku pomoć kako bismo premostili užase prisutne depresije. Zaboravili smo da je tijekom prethodne krize Grčka imala ozbiljne socijalne probleme koji su na vlast doveli radikalne političare koje je, potom, EU “otjerao”. Tko se još ne sjeća grčkog ministra financija Varufakisa koji je molio, zahtijevao i prijetio kako bi se pomoglo Grčkoj.

Grčka nije Francuska, Italija ili Španjolska. Nitko od članica nije imao razumijevanja za grčke probleme. Išlo se tako daleko da su im savjetovali da prodaju otoke i tako smanje financijsku ugrozu. Rezultat je bila ostavka ministra financija Varufakisa, koji je u znak protesta napisao knjigu: “Trpite ono što morate?” Predlažem da knjigu pročitaju kako oni koji zagovaraju zamjenu kune eurom, tako i oni koji su protiv zamjene kune eurom. Gospodin Varufakis je zamjenu grčke drahme eurom nazvao luđačkom košuljom. Nije važno slažete li se ili ne s autorovim mišljenjem, važno je da promislite o utemeljenosti vlastitog stava. U drugom koraku, predlažem da analizirate razloge pomoći ugroženim zemljama zbog koronakrize, koje naš premijer Plenković ponosno ističe, u svjetlu argumentacije bivšeg grčkog ministra financija. Podsjećam da sam tada, kao i sada, tvrdio kako stanje u Hrvatskoj nije ništa bolje, čak je i lošije, nego u Grčkoj.

Pomoć koju će Hrvatska dobiti, kao uostalom i druge zemlje koje su dobile još izdašniju pomoć, zahtijeva raspravu. Igrati šah je zahtjevno jer morate predvidjeti igru protivnika – više poteza unaprijed. Vaše su šanse da pobijedite to veće ako ste u stanju predvidjeti više poteza od vašeg protivnika. U politici, uključujući i ekonomsku, predviđanje budućih poteza naziva se koncepcijom i strategijom razvoja koje se nadopunjuju taktikama i operativnim politikama kako biste što učinkovitije ostvarili postavljene ciljeve (pobjedu u partiji šaha). Nije se dobro oslanjati na refleks ili intelektualnu nadmoć. Vaš refleks i intelektualnost može vam pomoći u šahovskoj partiji, ali sami po sebi neće donijeti pobjedu. Upravo je to razlika između razvijenih i manje razvijenih zemalja. Razvijene članice eurozone, posebno one koje imaju političku moć kao što su Njemačka i Francuska, pripremile su “scenarij” u kojem pravcu valja usmjeriti proces integracije EU-a.

Krizni uvjeti




Prisutna kriza koronavirusa više je povod nego uzrok promjene politike u kriznim uvjetima. Sjetimo se da je u vrijeme prethodne krize, 2008., bilo nedopustivo da ECP svojom ekspanzivnom politikom pomogne svim, a posebno manje razvijenim zemljama. Tu je politiku tada slijedio HNB, kao što to i danas čini. Ova je kriza pokazala da je EU u vrijeme prethodne krize griješio, a posebno veliku cijenu platili su Grci. To si EU u ovoj krizi nije mogao dopustiti. Da bi smanjili rastući utjecaj kritičara i osporavatelja EU-a, moralo se – dijeliti. Pritom, valja jasno kazati kako je dijeljenje tek privremeno i daleko manje nego što se to u javnosti misli.

Zabluda je misliti da su tzv. štedljive zemlje popustile zagovornicama pomoći. Nepristojno je i misliti da su Nizozemska, Švedska, Danska, Austrija i Finska neodgovorne zemlje prema svojim građanima. One su se razvile u tvrdom budžetskom ograničenju (pokloni predstavljaju meko budžetsko ograničenje). Nisu tražile niti su dobivale poklone. One su radile i mukotrpno ustrajale na svom razvoju. Razvoj im nije nitko poklonio. To što su iskoristile prilike u pravo vrijeme na pravome mjestu, kada govorimo ekonomskim jezikom, rezultat je sustavnog i brižnog sagledavanja prilika tadašnjeg vremena. Osim toga, štedljivim zemljama se nije žurilo da ubrzaju pregovore koliko i kako dijeliti. Manje razvijene zemlje nisu imale vremena jer su bile svjesne da nisu u stanju same premostiti prisutnu krizu.

To je bitno razumjeti i shvatiti, kako bi rekao naš premijer Plenković. “Škrtice” su dobile “popuste” o kojima se također ne raspravlja u javnom prostoru. “Nagovorene” su samo zato što su im predočeni “argumenti” koje nije moguće odbiti. Ipak, vodeće zemlje su, u političkom smislu, dobile – najviše. Otvorena je mogućnost da EU uvodi svoje poreze i tako ostvari izvorne prihode. To je odlučni dobitak arhitekata budućeg EU-a. Tehničko je, dakle nebitno, pitanje hoće li to za njih raditi članice ili će same prikupljati porezne prihode. Bitno je zapamtiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Plenković, da mogućnost uvođenja poreza ubrzava proces integracije zemalja članica u jedinstveni sustav koji možemo, ali ne moramo, nazvati budućom federacijom. Hrvatski građani o tim prevažnim pitanjima – nemaju pojma. To je prevažno pitanje i o njemu valja provesti primjerenu i temeljitu raspravu. Ne treba zaboraviti da je prijelaz feudalizma u nacionalnu državu nastao samo zato što je suveren dobio mogućnost oporezivanja. Sjetimo se ugovora iz 1102. – Pacta Conventa i ugovora iz 1215. Magna Carta Libertatum koji su regulirali pravo nametanja poreza suverena.




Nakon spomenutog ugovora u Engleskoj je uvedena praksa po kojoj su poreze izglasavali članovi parlamenta, a suveren je trošio tako odobrena sredstva. (To je bio odličan osigurač kako bi se suzbila rastrošnost vladara. To je razlog zbog kojeg predlažem da se u Hrvatskoj najprije odredi porezni kapacitet i tako odrede rashodi koji bi se alocirali putem parlamenta.) Kad je ponestalo sredstava, parlament je “trgovao” sa suverenom tako da je povećanje poreznih prihoda uvjetovao povećanjem nadležnosti parlamenta. Danas je kraljica Elizabeta II. dio slavne prošlosti carstva Njezina Veličanstva. Mogućnost uvođenja poreza na razini EU-a imperativno zahtijeva odlučno inzistiranje manje razvijenih zemalja na jedinstvenoj socijalnoj politici.

Da bi manje razvijene zemlje prihvatile pravo EU-a da ubire izvorne prihode na jedinstvenom tržištu, moraju jasno i precizno reći za koju i kakvu se politiku javnih financija zalaže, s jedne strane, i, s druge strane, kako će se definirati porezni kapacitet pojedine članice (pitanje marginalne žrtve – rekli bi porezni stručnjaci) te, s treće strane, kojim će se kriterijima odrediti minimum javnih dobara na koje svi građani imaju pravo bez obzira na to u kojoj državi živjeli i kako će se potrebna sredstva osigurati.

Porezi koji se namjeravaju uvesti imaju značajan fiskalni kapacitet.

Porezni interesi

Oporezivanje ispuštanja stakleničkih plinova predmet je višegodišnjeg interesa poreznih stručnjaka. I ne samo njih. Više sam puta zagovarao prohibitivno, pa čak i progresivno, oporezivanje aktivnosti koje ugrožavaju ekosustav. Općenito, smatram da se problem zaštite ekosustava mora postići na globalnoj razini progresivnim oporezivanjem “kreatora” ugroza na svim točkama ugroza. To će biti težak i trnovit put, kao što to pokazuje odustajanje predsjednika Trumpa od Pariškog sporazuma.

Navedeno vrijedi i za oporezivanje nereciklirane plastike. Rastuća digitalizacija, brzorastuće djelatnosti uvijek su izazivale pažnju poreznika, obećavajuća je s fiskalnog motrišta. O oporezivanju financijskih transakcija govori se godinama jer će vrlo mali porezni nameti rezultirati značajnim poreznim prihodima. Posebno je zanimljiv porez koji bi uveo EU na jedinstvenom tržištu. Narodski rečeno, postojeća visoka standardna stopa PDV-a bila bi “dopunjena” dodatnim porezom na promet. Kad se u cjelokupnu priču uvedu problemi incidence (tko zapravo plaća porez), koja je različita od zemlje do zemlje, dobijemo grubu sliku koja i kakva je pozadina “velikog postignuća” manje razvijenih zemalja.

U jednoj od prethodnih rasprava, gotovo prije godinu dana, na ovim sam stranicama predlagao premijeru Plenkoviću da prilikom hrvatskog predsjedanja otvori pitanje dogradnje mastriških kriterija. Mastriški kriteriji nisu dobro određeni, s jedne strane, a, s druge strane, manjkavi su. Inflacija nije problem, problem je deflacija. Razlika u kamatnim stopama nije dobro određena, s jedne strane, i, s druge strane, nisu jasno definirani rizici kao posebnosti pojedinih zemalja članica. Kratko rečeno, rizike u svakoj zemlji određuje stanje i očekivanja. Tu imamo grdnih problema. U našem slučaju to su problemi u pravosuđu, korupciji i ostalim našim specifičnostima.

Proračunski deficit i javni dug, u ekonomskom pogledu, ne daju sliku o pravom stanju javnih financija u pojedinim zemljama članicama. Hrvatska ne bi mogla prisutnu depresiju premostiti bez obilate pomoći. Pitanje je hoće li pomoć biti dostatna. Naime, kao što pokazuje Pelješki most, dobivena sredstva iz kohezijskih fondova neće povećati zaposlenost i dinamizirati gospodarski rast i razvoj. Dobit ćemo poklon koji će izraditi neke inozemne tvrtke koje će zaposliti radnike iz nama nepoznatih zemalja.

Uspješnost države

Povećanje raspoloživih sredstva, bez obzira na to je li riječ o pomoći ili kreditima, povećat će potražnju koja će biti podmirena dodatnim izvozom razvijenih zemalja. Povećanu potražnju neće podmiriti domaće gospodarstvo. Hrvatska je pokazala kako rast novčane mase ili kreditne aktivnosti uvijek povećava deficit robne razmjene s inozemstvom. To su činjenice. Pomoć ima funkciju vatrogasca koji pomaže danas, a prisutne probleme prebacuje u budućnost, ako nastavimo s dosadašnjom politikom, kada će se pokazati u svoj svojoj brutalnosti. U svakom slučaju, dio od 22 milijarde eura dobit ćemo u obliku kredita koji ćemo morati vratiti. Bit će to vrijeme druge političke opcije i drugih poreznih obveznika koji će, ako ne budemo pametni, što nije nemoguće zamisliti, plaćati cijenu naše rasipnosti. I ne samo to. Upravo zahvaljujući pomoći i povoljnim kreditima, izgubit ćemo još jednu šansu da se pridružimo klubu zemalja blagostanja. To ja nazivam prokletstvom.

Malo računovodstva. Uspješna obitelj – štedi. Uspješna tvrtka bilježi – dobitak. Uspješna zemlja bilježi – suficit platne bilance. Uspješna država bilježi – uravnoteženi proračun. Nas zanima proračunski saldo. Ako država ostvaruje proračunski suficit, znači da je nametnula veću poreznu presiju nego što je to bilo potrebno. Kod proračunskog deficita imamo suprotan slučaj. To je u načelu. Uobičajeno je da u vrijeme poleta država bilježi proračunski suficit, a u vrijeme smanjenja gospodarske aktivnosti deficit. Pomoć koju nam je priskrbio naš premijer Plenković u budžetskim će se knjigama knjižiti kao prihod. To u hrvatskom slučaju nije dobro.

Razlog je to što nećemo znati je li država odgovorna u trošenju javnog novca i koliko troši više ili manje u odnosu na ostvarene porezne prihode. Zato predlažem da se posebno bilježe odobrena sredstva koja ćemo ostvariti na temelju pomoći i posebnih kreditnih aranžmana, s jedne strane, i, s druge strane, njihovo trošenje. Tako ćemo imati dva salda koja će se potom konsolidirati u jedinstveni saldo. Cilj ovog prijedlog je da se odobrena pomoć i krediti troše upravo za namjene za koje smo ih dobili. Ako će se evidencija pomoći i kredita “utopiti” u proračun, moguće je očekivati našu poznatu “kreativnost” koja bi, sa svoje strane, mogla iznjedriti nove probleme. Prema tome, moj prijedlog je povećati transparentnost u procesu trošenja dobivenih sredstava.

Tko stječe pravo na starosnu mirovinu, a tko na prijevremenu mirovinu? Stručnjakinja donosi odgovor!

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.