Plenković ima snage i EU mora predložiti plan koji će spasiti ne samo Hrvatsku nego i cijelu Europu

Autor: Guste Santini

Moja rasprava o mastriškim kriterijima rezultirala je dodatnim pitanjima, kako čitatelja, tako i urednika tjednika 7dnevno, koja ću ovom prilikom pokušati raspraviti.

Prije odgovora na postavljena pitanja navodim radnje koje bi prije toga trebalo poduzeti. Pod pretpostavkom da premijer Andrej Plenković prihvati moj prijedlog, trebalo bi napraviti prethodnu analizu koja bi pokazala je li moj prijedlog vrijedan napora koje takve inicijative uvijek zahtijevaju. Analizu bi mogli napraviti Ministarstvo financija i HNB, a odnosila bi se na testiranje moga prijedloga na primjeru Hrvatske, i to kako u pogledu održivosti postojećih, tako i u pogledu moga prijedloga i mogućnosti njegove implementacije. Potom bi analizu valjalo uputiti, domaćim i inozemnim, recenzentima koji bi se očitovali o analizi s naglaskom na pozitivnim i negativnim učincima predloženih promjena, i to kako glede unapređenja odnosa u EU-u tako i u pogledu interesa RH. Taj i takav pristup omogućio bi premijeru Andreju Plenkoviću da donese konačnu odluku hoće li pokrenuti predloženu inicijativu. Ako prihvati inicijativu, slijedi prethodna komunikacija kako bi identificirala razina spremnosti prihvaćanja njegove inicijative od drugih zemalja članica EU-a. Sada slijedi rasprava na postavljena pitanja.

 Mogući scenarij

Mastriški kriteriji predstavljaju dogovoreni okvir na temelju kojeg bi se trebala voditi ekonomska politika pojedinih članica EU-a. Kao što sam u prethodnoj raspravi naveo, mastriški kriteriji su dio “prtljage” iz vremena nacionalnih država. Inflacija je dobila drugo značenje u odnosu na njezin smisao i sadržaj u vremenu nacionalne države. U nacionalnoj državi ona je posljedica zatvorenosti nacionalnog gospodarstva inozemnoj konkurenciji, i to tim više što je odnosna zemlja manje razvijena. U tržišnoj državi, što su kao određenje prihvatile sve članice EU-a, nema nacionalnih granica. Da su državne granice propusne, pokazuje značaj carinskih prihoda u ukupnim fiskalnim prihodima pojedine zemlje. Između zemalja članica nema carinskih barijera. Carine se mogu uvoditi samo prema trećim zemljama.

Intervencionistička politika je ekonomska politika nacionalne države kojoj je cilj ostvarivanje vlastitih ciljeva ne vodeći računa o učincima tih mjera na druge zemlje. To je tim više prisutno što je neka zemlja razvijenija. Kao što je pokazala kriza iz 2008. godine, zemlje članice zasebno su rješavale problem krize na način na koji bi to činile da nisu članice EU-a. Manje razvijene zemlje ostavili su da se nose s krizom kako umiju. Slobodni protok roba, usluga, rada i kapitala, u uvjetima velikog raspona varijacija razvijenosti pojedinih članica, nužno rezultira mnogim problemima koji nisu bili prisutni u nacionalnoj državi.  Manje razvijene zemlje, zbog svoje nekonkurentnosti, nisu se u stanju “boriti” protiv superiornijih tvrtki, na pojedinačnoj razini, i superiornijih gospodarstava, na razini zemlje, na jedinstvenom tržištu. Posljedica je lako vidljiva u svakoj zemlji na računu robne razmjene s ostalim članicama EU-a.


Hrvatska ima kroničan deficit robne razmjene s inozemstvom. Prije nego što smo postali punopravna članica, posebno prije krize 2008. godine, svijet je nudio, a mi smo obilato podizali kredite kojima smo plaćali visoke deficite i tako kreirali radna mjesta u zemljama iz kojih smo uvozili. Sada kad nam je svijet jasno rekao da smo zadužena zemlja (kreditni rejting), a turizam nam omogućuje nastavak nerazumne politike.

Monokultura zvana turizam prikazuje stanje gospodarstva daleko boljim nego što bi to pokazala ozbiljnija ekonomska analiza. Činjenica je da u mastriškim kriterijima, što ja predlažem, nema ni riječi o deficitu robne razmjene s inozemstvom (koja je dio platne bilance) ili mogućoj razini inozemnog duga, pokazuje manjkavost kriterija. Podsjetit ću čitatelja da grčka kriza ne bi dosegla katastrofalne razmjere da je u mastriškim kriterijima utvrđena dopustiva visina deficita robne razmjene s inozemstvom i inozemnog duga. Nije čudno što pojedini ekonomisti ukazuju kako je euro u funkciji razvijenih članica jer im eurozona omogućuje suficite robne razmjene s ostalim članicama. Koliko je značajan podatak ima li neka zemlja suficit ili deficit robne razmjene s drugim zemljama pokazujem tako što prve zemlje nazivam dobitnicima, a druge gubitnicima. Općenito, nije primjereno, po mome mišljenju, komparirati razvijene i manje razvijene zemlje, što se često događa. Kao prvo, u uvjetima tržišne države razvijene zemlje imaju mnogo veći stupanj slobode u vođenju “svoje” ekonomske politike. To nije od jučer. Uvijek su razvijene zemlje diktirale uvjete. Sjetimo se carstva Velike Britanije u kojoj “sunce nikada ne izlazi i nikada ne zalazi”. Ulogu Velike Britanije preuzeo je SAD koji “osjeća” da bi Kina mogla preuzeti “dio kolača”.

Posebno je značajno ukazati na činjenicu da kriteriji glede proračunskog deficita i javnog duga (osim što osporavam vjerodostojnost službene statistike) u slučaju krize nisu održivi kao što su to pokazala Francuska i Njemačka 2003. godine. Da budem sasvim precizan  – Japan ne bi mogao amortizirati deflacijske procese u gospodarstvu da je polazio od mastriških kriterija.

Navedeno pokazuje kako su postojeći mastriški kriteriji mogući u dobrim vremenima, ali to nije dostatno jer je u vrijeme “debelih krava” sve lakše i jednostavnije kao što to lijepo kazuje “Voćka poslije kiše” Dobriše Cesarića. Hrvatska je na predzadnjem mjestu razvijenosti, mjereći dohotkom per capita, pa joj je dužnost predlagati rješenja koja će biti na dobrobit EU-a i hrvatskih građana. Kratko rečeno, nisam optimist u pogledu budućnosti EU-a ako razvijene zemlje ne prihvate, kao dio svoje tekuće i razvojne politike, dinamiziranje gospodarstava manje razvijenih zemalja. Eventualni raspad EU-a predstavljao bi konačan poraz zapadne civilizacije, a s vremenom bi razjedinjena Europa postala nebitna periferija na globalnoj razini.

 Promjena kriterija

Mišljenja sam da bi već samo pokretanje inicijative bio velik dobitak za EU i Lijepu Našu. Jasno, premijer Andrej Plenković bi dobio snažan “aplauz” svih zagovornika EU-a i njezina jačanja kao asocijacije dragovoljno umreženih država. Respektiranje interesa manje razvijenih zemalja pridonijelo bi ravnopravnosti velikih i malih, odnosno razvijenih i nerazvijenih članica. To bi bilo veliko postignuće i poziv drugim razvijenim zemljama da se pridruže u traženju jednog boljeg i ravnopravnijeg svijeta. Mišljenja sam da EU trebaju nove vizije kako bi se nastavio proces povezivanja na demokratskim temeljima zemalja članica, što bi, sa svoje strane, povećalo ugled EU-a. Rast skepticizma u pogledu budućnosti odnosa u EU-u mora zabrinjavati sve članice. Izlazak Velike Britanije iz EU-a predstavlja značajno upozorenje da se mnoge odluke moraju preispitati i zamijeniti novim primjerenijim rješenjima. Osim toga, nije realno očekivati, u srednjem roku, da će se na razini svijeta formirati koordinacijsko tijelo koje bi tražilo i iznalazilo najbolja rješenja za sve građane majke Zemlje. Prisutna sučeljavanja, recimo SAD-a i Kine, dodatno zabrinjavaju i kazuju nam kako ništa nismo naučili iz naše ne baš sjajne prošlosti. O politici kao izvršnom organu kapitala već sam pisao na ovim stranicama pa se neću ponavljati.

Promjena mastriških kriterija, kako sam to predložio, zahtijeva od svake članice i svih zajedno preispitivanje svojih politika i provedbu nužnih korekcija koje bi imale za cilj respektiranje interesa ostalih članica EU. Taj i takav pristup onemogućio bi da se neka zemlja zadužuje, kao što je to svojevremeno učinila Grčka ili Hrvatska, što bi rezultiralo smanjenjem rizika i kamatnih stopa u tim zemljama. Nije moguće ne vidjeti kako manje razvijene zemlje imaju mnogo veće kamatne stope jer su im “visoki nacionalni” rizici. Grčka kreditna kriza nastala je zbog krive prosudbe investitora kako je stanje u svim zemljama eurozone jednako ili gotovo jednako. Gorka iskustva postala su i ostaju ozbiljno upozorenje. U tu priču svakako valja ubrojiti i potrebu transformacije svemoćne države koja bi svoje opravdanje morala nalaziti u promicanju javnog interesa. Dakle, promjena kriterija povezala bi sadašnje članice u mnogo većoj mjeri jer bi svaka članica bila svjesna da je odgovorna za gospodarsko stanje u drugim zemljama, s jedne strane, i, s druge strane, omogućila bi, u uvjetima nove krize, da je rješavamo zajednički, što nije bio slučaj s prošlom krizom. Zajednička politika mora biti na crti rasta demokratskih procesa, ravnopravnosti i blagostanja svih građana EU-a. Kao što je iz mog prijedloga vidljivo, razvijene zemlje ne bi mogle, kao sada, kreirati radna mjesta, zbog suficita robne razmjene, samo na svom teritoriju, ne vodeći računa o posljedicama u manje razvijenim zemljama. Zato sam predložio da bi zemlja članica EU-a koja ima suficit na računu robne razmjene isti morala investirati, plasirati, u jednu od zemalja članica koje bilježe deficite robne razmjene. Taj bi pristup bio mnogo učinkovitiji u odnosu na postojeći sustav fondova kojima je cilj proces konvergencije nacionalnih gospodarstava. To je silno važno kako bi manje razvijene zaustavile odlazak najproduktivnijeg dijela stanovništva u razvijenije zemlje članice.

Okoštavanje postojećih odnosa u EU-u kreira “skeptike” koji su uočili da postojeća politika ne respektira interese svih članica, već postoje zemlje koje determiniraju procese i one koje se tome šutke priklanjaju ili aktivno protestiraju. Za kreiranje problema dovoljan je jedan sudionik, ali za njegovo rješenje uvijek moraju biti barem dva sudionika.

Kratko rečeno, svi bi dobili i građani bi sve više razmišljali europski, što danas nije slučaj.

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Plenković na potezu

Premijer Andrej Plenković pokazao je i dokazao da nije tek jedan od predsjednika vlade zemlje članice koja čini temelj cjelokupnog političkog sustava EU-a. Dovoljno je usporediti udio Hrvatske u svim relevantnim aspektima i poziciju na političkom planu. Postojeći politički ugled svakako valja pripisati našem premijeru Andreju Plenkoviću. Pozicija Lijepe Naše u EU-u izraz je ambicije premijera Plenkovića. Ne treba zaboraviti da se gospodin Plenković vratio iz briselske birokracije kako bi restrukturirao HDZ. To što se neki članovi HDZ-a ne slažu s premijerom, sasvim je drugo pitanje. Ono na što želim ukazati njegova je ambicija da uvijek učini više. To je pokazao i prilikom izbora europskih čelnika. Možemo se ne slagati s njegovom politikom, ali nikako nije dobro previdjeti činjenice. Upravo njegovo nastojanje da pokaže kako je moguće više, s jedne strane, i, s druge strane, činjenica da Hrvatska predsjeda EU-om daje mu pravo, rekao bih i odgovornost, da otvara i postavlja prava pitanja i pokreće inicijative koje su u interesu svih. Uspješna inicijativa imala bi snažnog odjeka u Hrvatskoj, što nije nebitno ako imamo u vidu predstojeće izbore ove i sljedeće godine.

Kratko rečeno, premijer Andrej Plenković ima dovoljno snage i interesa da otvori nova pitanja čija rješenja predstavljaju dobit za sve građane EU-a.

 Poželjna rješenja

Postojeća europska birokracija nije partner koji bi zdušno prihvatio promjene. Zapravo bi bilo tragično da se podrška traži u redovima birokratskog sustava.

Partneri koji bi podržali promjene jesu svi političari iz svih zemalja članica koji su svjesni da EU, usprkos brojnim manjkavostima, valja dalje razvijati, u interesu opstojnosti, i tako transformirati postojeće stanje u stanje koje ćemo nazvati demokratskijim i humanijim. Kratkoročno, razvijeni (zemlje dobitnici) mogli bi biti protiv preispitivanja mastriških kriterija. Međutim, dugoročno razvijeni svjesni su da postojeći limiti, posebice u pogledu  proračunskog deficita i moguće razine javnog duga, nisu primjeren okvir u slučaju značajnije krize. Navedeno vrijedi u slučaju znatno blaže krize u odnosu na krizu koju smo imali 2008. godine. Protiv promjena bit će i oni koji žele status quo. Ipak, oni su manjina. Velika većina građana i političara svjesna je da sustavi koji se ne prilagođavaju novim uvjetima nemaju šansu da prežive. Upravo je smisao znanosti da produžuju horizont predviđanja kako bi troškovi adaptacije bili što manji. Osim toga, pokretanje inicijative otvara “širom vrata” svim zainteresiranima da iznesu svoje stavove u vezi s promjenama. Hrvatska je morala prihvatiti mastriške kriterije. Njihovim prihvaćanjem stječe pravo da predlaže promjene. Na kraju, ne manje važno, promjenu mastriških kriterija podržala bi eurozona jer je svjesna da su članice, u svakom pogledu, toliko heterogene da bi značajnija kriza mogla dovesti u pitanje opstanak eura. Puno se radi kako bi se eurozona pripremila za novu krizu. Moj je prijedlog upravo na crti poželjnih rješenja.

Autor:Guste Santini
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.