Kako HRVATSKA može oporaviti svoju ekonomiju? Evo konkretnih prijedloga

Autor: Guste Santini/7dnevno

Hrvatska početkom sljedeće godine predsjedava EU-om. To je prilika da se otvore pitanja koja su, s jedne strane, u interesu Lijepe Naše i, s druge strane, da se otvori pitanje učinkovitijeg funkcioniranja EU-a. Tekst koji slijedi ponajprije je upućen premijeru RH gospodinu Andreju Plenkoviću, kao poticaj da se u vrijeme presjedanja Hrvatske otvori rasprava o preispitivanju danas važećih mastriških kriterija. Kako na raspolaganju ima dovoljno vremena – tri mjeseca – vjerujem da će, sa svojim timom, procijeniti utemeljenost mojih prijedloga. Zainteresirani širu raspravu o ovom pitanju mogu naći u mom radu (2017.) “Dobitnici i gubitnici” (161 – 253).

Mastriški kriteriji nisu bili predmetom osporavanja u vrijeme njihova nastanka. Bila su to dobra vremena. Razvijene zemlje dinamizirale su izvoz u manje razvijene zemlje članice. Manje razvijene zemlje imale su korist uglavnom na tržištu kredita na kojem su se, “pod zastavom eura”, zaduživale po povoljnijim uvjetima. Povoljni su uvjeti trajali do pojave globalne financijske krize, 2008. godine, nakon koje je nastao “lom preko noći”: na površinu su isplivali dotad potiskivani problemi. Refleks na krizu kod razvijenih članica bio je okretanje problemima “nacionalnih” gospodarstava, ne vodeći brigu o cjelini, pa su tako prepustili manje razvijene zemlje, poznate kao zemlje PIIGS-a (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska), njihovoj drami, dramatičnim udarima krize koje one nisu bile u stanju same riješiti bez ozbiljnih socijalnih potresa, kao što to ne bi bile ni danas da se kriza ponovi.

Problemi su i prije krize bili vidljivi u manje razvijenim članicama. Najvidljiviji “učinci” problema prije krize mogli su se identificirati kretanjem kroničnih deficita na tekućem računu platne bilance (posebno u dijelu vanjskotrgovinske razmjene) koji su bili “zatvarani” rastom inozemnog duga. Rješenje je trebalo tražiti u smjeru limitiranja mogućih deficita na tekućem računu platne bilance i visini neto inozemnog duga.

Kriteriji konvergencije

Ugovorom iz Maastrichta definirano je ovih pet uvjeta, poznatih kao kriteriji konvergencije:


  • stopa inflacije može biti najviše do 1,5% veća od stope inflacije triju zemalja s najnižom stopom inflacije

  • prosječne nominalne kamatne stope ne smiju biti veće od 2% od kamatnih stopa triju zemalja s najnižom stopom inflacije

  • proračunski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a,

  • javni dug može iznositi najviše 60% BDP-a

  • dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju valja održavati stabilnost nacionalne valute uz dopuštene granice fluktuacije.

Usvojeni kriteriji predmet su neslaganja. Zastupam mišljenje prema kojem navedeni kriteriji ne odgovaraju namjerama i ciljevima njihovih donositelja: s jedne strane, osigurati konvergirajuće sustave i politiku i, s druge strane, dostatan prostor za dinamiziranje gospodarskog rasta članica, te provoditi učinkovitu anticikličku politiku.

Problem inflacije

Prvi kriterij, inflacija, boljka nacionalne države, riješena je globalizacijom. Otvaranje domaćeg tržišta uspostavom jedinstvenog tržišta omogućilo je neograničenu ponudu gotovo svih dobara i gotovo svih usluga po stabilnim, gledano kratkoročno, i opadajućim cijenama, gledano dugoročno. Općenito, seljenje gospodarskih aktivnosti u zemlje u kojima su nadnice mnogo niže nego u domicilnim zemljama rezultiralo je povećanjem profitne stope, usprkos nižim maloprodajnim cijenama. Tako uz rastuću ulogu istraživanja i razvoja u multinacionalnim tvrtkama, koja povećavaju učinkovitost po jedinici outputa, imamo nezaštićeni i znatno niže plaćeni rad koji bitno ne zaostaje glede produktivnosti, jer je upravljanje i organizacija proizvodnje na istoj ili gotovo istoj razini kao u razvijenim zemljama.

Ovom svakako valja pridodati kako se inflacija troškova, koja postoji u Hrvatskoj, rješava na način da odumire domaće gospodarstvo u korist rasta – što je učinak inozemne supstitucije domaće ponude – inozemnog gospodarstva. Nije slučajno da neke zemlje kretanje svoje gospodarske aktivnosti mjere brojem zaposlenih. Ovo je još prihvatljivije ako se ima u vidu da razvoj tehnike i tehnologije supstituira rad u korist kapitala, pa rast gospodarstva sam po sebi nije dostatan da bi se povećala zaposlenost. Navedeno valja odrediti kao dokaz kako ocjenu o dinamici gospodarstva valja vezati s kretanjem broja zaposlenih.

Prema tome, ako govorimo o inflaciji u otvorenoj zemlji, prije svega govorimo o strukturnoj, odnosno troškovnoj inflaciji. Navedeno obrazlaže zašto se ekonomska politika seli od potražne na stranu ponude. I to tim više što je odnosna zemlja manje razvijena.

Raspon kamatnih stopa

Kamatne stope kao kriterij dobro su odabrane, međutim, njihov dopušteni raspon nije ostvariv. Imamo li u vidu da razlike između kamatnih stopa razvijenih i nerazvijenih članica mogu iznositi samo dva postotna poena, znači da je dopustiva diferencija rizika od samo dva posto. To nije održivo – nema smisla. Naime, zemlje s višom kamatnom stopom imaju veću entropiju svoga sustava. Ta entropija, kad je mjere strani kreditori, daleko je viša nego što to sugeriraju mastriški kriteriji. Upravo putem raspona kamatnih stopa identificiramo neizvjesnosti i rizike kojima su kreditori izloženi u svojim aktivnostima. Da je tome tako, dovoljno je identificirati kreditne rejtinge zemalja članica EU-a.

Osporavam kriterije proračunskog deficita i javnog duga. Pitanje zašto proračunski deficit može iznositi do 3% kao i visina javnog duga do 60% BDP-a nije zadovoljavajuće objašnjeno. Međutim, čak i da su navedeni kriteriji za veličinu proračunskog deficita i javnog duga rezultat pomne analize analitičara, obračun nije primjeren tržišnoj, već nacionalnoj državi. To je značajna razlika u odnosu na intenciju mastriških kriterija. Postoje značajna odstupanja, kao što sam pokazao u većem broju radova, glede proračunskog deficita prema evidenciji postojeće statistike u odnosu na pristup koji sugerira podjele poreza po kriteriju vremena. Zemlje koje bilježe deficit robne razmjene ostvaruju na temelju deficita veće porezne prihode neizravnih poreza, dok zemlje koje ostvaruju suficit robne razmjene ostvaruju manje. Prihvaćanjem podjele poreza po kriteriju vremena, umjesto dosadašnje mikroekonomske interpretacije o učincima poreznog sustava i porezne politike, koje su manjkave, moramo stoga makroekonomski analizirati učinke poreznih sustava i poreznih politika pojedine zemlje članice eurozone i EU-a, što bi dalo precizniju dijagnozu i prognozu svake od njih.

Osim toga, valja podsjetiti da su Njemačka i Francuska 2003. godine povećale svoje proračunske deficite i javni dug u odnosu na mastriške kriterije. Izostanak kazne od Vijeća za ekonomska i financijska pitanja EU-a tumačio se tako da komisija nije imala snage da ih penalizira. To je bila i jest potpuno pogrešna interpretacija. Navedene dvije zemlje imale su ozbiljnih deflacijskih problema pa su bile prisiljene intervenirati. Učinile su dobar posao i suzbile deflacijske procese. Da su kojim slučajem reagirale u okviru mastriških kriterija, njihova intervencija ne bi bila dostatna i problem bi se samo multiplicirao.

Kronični deficit

Kritičari koji smatraju da se projekt euro može nazvati političkim, mogu to potkrijepiti činjenicom da se u mastriškim kriterijima nije našlo mjesta za koliko može odstupati saldo na računu platne bilance, odnosno, kolike su dopustive razine neto inozemnog duga. Činjenica je da jedan broj manje razvijenih zemalja ima kroničan deficit na računu platne bilance i visok neto inozemni dug. Da bi se navedeni manjak uklonio, predlagao sam i predlažem dva dodatna kriterija:

  • saldo tekućeg računa platne bilance može biti do 3% lošiji od salda na tekućem računa triju najotvorenijih zemalja ili saldo tekućeg računa platne bilance može biti do 3% lošiji od konsolidiranog salda na razini eurozone, i

  • neto inozemni dug može iznositi najviše 50% BDP-a.

Može se reći da se konkurentnost, realnost odnosa gospodarstva i tečaja, zrcali u saldu tekućeg računa platne bilance. Upravo nam saldo na tekućem računu platne bilance kazuje uvozi li odnosna zemlja ili izvozi štednju i poreze (sic!). Izvoznice štednje redovito su razvijene zemlje ili one koje su dinamizirale svoj razvoj putem izvozne orijentacije, recimo Kina. Saldo koji može biti lošiji do 3% od tri najotvorenija gospodarstva vrlo je rigorozan kriterij. Stoga bi u prijelaznom razdoblju bilo bolje kao polazište uzeti konsolidirani saldo platne bilance eurozone kojem bi se prilagođavale zemlje koje imaju znatne deficite na računu platne bilance u odnosu na BDP. Nadalje, zemlje koje bilježe suficit taj bi suficit trebale investirati u gospodarstva onih zemalja koje bilježe deficit na računu platne bilance.

Rigorozan zahtjev

Jednako je tako značajan i rigorozan zahtjev po kojem neto inozemni dug može iznositi 50% BDP-a. Valja uočiti da se zalažem da kriterij bude neto inozemni dug jer neke zemlje, što treba pozdraviti, koriste svoj bonitet kako bi na temelju njega razvile svoju financijsku industriju, recimo Luksemburg, dok druge putem financijske poluge dinamiziraju investicije odnosno gospodarski rast. Jednom rukom uzima, a drugom daje kredit (ili investira) kako bi odnosna zemlja poboljšala svoj položaj u globaliziranom svijetu.

Zemlje eurozone, formirajući zajednički okvir putem eura, morat će najveću pažnju posvetiti povećanju konkurentnosti gospodarstava zemalja članica, što znači da se konstrukcija ostalih raspoloživih instrumenata ekonomske politike mora podrediti tom cilju. U tom je smislu potrebno dopuniti kriterije u pogledu visine proračunskog deficita, kao i visine javnog duga. Predlažem uvođenje dodatnih kriterija u pravcu preciziranja mastriških kriterija:

  • marginalnu poreznu presiju uskladiti s dohotkom per capita tako da zemlje s manjim dohotkom per capita imaju manji udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a; dakle rastom dohotka per capita udio države u finalnoj bi se raspodjeli progresivno povećavao, te

  • dogovoriti najveću moguću razinu neizravnih poreznih prihoda u ukupnim poreznim prihodima pojedine članice eurozone, tako da zemlje s manjim dohotkom per capita imaju veći udio neizravnih poreza u odnosu na izravne, čime bi manje razvijene zemlje postale konkurentnije u izvozu (učinak neizravne devalvacije).

Prvi dodatni kriterij predstavlja “doprinos” manje razvijenih zemalja zajedničkoj ekonomskoj politici, predstavlja svojevoljno ograničenje, temeljeno na objektivnom kriteriju – dohotku per capita. Tako bi udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a bio razmjeran gospodarskim mogućnostima odnosne zemlje – poreznom kapacitetu. Kao pomoć razvijenih članica eurozone mogla bi se odrediti dodatna sredstva u slučajevima kada razina opće i zajedničke potrošnje članice padne ispod dogovorenih standarda.

Drugi kriterij predstavlja “doprinos” razvijenih zemalja da se odreknu povećanja konkurentnosti svojih gospodarstava putem povećanja poreznih stopa PDV-a. Podsjećam da su razvijene zemlje tijekom prošle krize, osim Velike Britanije koja je nakon kratkog vremena povukla svoju nerazboritu odluku kojom je povećala stopu PDV-a, povećale neizravne poreze, s jedne strane, i, s druge strane, tako prikupljena sredstva usmjerila u dinamiziranje potrošnje (anticiklična mjera).

Hrvatska, zahvaljujući niskoj razini dohotka per capita, ima ograničene mogućnosti u vođenju autonomne ekonomske politike. To ne znači da nema nikakvih mogućnosti, nego da je prilikom donošenja mjera potrebno kompleksno sagledati njihov cost – benefit učinak. Zato se tvrdoglavo zalažem da se kontinuirano izučava stanje gospodarstva (vrijedi za društvo u cjelini) kako bi se na temelju ispravne dijagnoze odredila najučinkovitija terapija.

This image requires alt text, but the alt text is currently blank. Either add alt text or mark the image as decorative. Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Autor:Guste Santini/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.