CIJENU LUDILA SU PLATILI KOSOR I MILANOVIĆ: ‘U grijehu nam nema ravna. Pokora mora biti primjerena grijehu’
Još jedan nerealan, POLITIČKI PRORAČUN bez analitičke analize
Naš ugledni ekonomist Jakov Sirotković učio nas je: “Plan je osnovno sredstvo i instrument ekonomske politike”. U tržišnom sustavu privređivanja planira se proračunom. Proračun kao derivacija koncepcije i strategije razvoja predstavlja taktiku i plan operativne politike kako bi se ostvarili postavljeni društveni ciljevi. Općenito možemo reći kako proračuni od uspostave Lijepe Naše nisu u suglasju s postavkom akademika Sirotkovića. To je zabrinjavajuće. U dobrim vremenima svi bi htjeli više, a da pritom ne vode računa o tome kako pozitivna očekivanja mogu izostati. Da bi procjena očekivanja bila što realnija, potrebno je analizirati prošlost, sadašnjost, i na temelju tako dobivenih rezultata projicirati budućnost. Ako ne otkrivamo zakonitosti, ekonomske općenito i posebne Lijepe Naše, funkcioniranja globalnih kretanja na mikro i makro razini, osuđeni smo na promašaje i siromaštvo. Promašaji su uvijek skupi.
Rasprava koja slijedi ima za cilj pokazati kako bi valjalo, po mojem mišljenju, pristupiti proračunu. Pri tome imam u vidu da politika, na temelju povjerenja građana, ima zadatak promicati njihove interese. Međutim, nije dobra politika kada se odluke o proračunu donose sa sedamdeset i šest glasova. To je diktatura jednog glasa u Saboru. Proračun bi se morao donositi, u hrvatskom slučaju, dvotrećinskom većinom. Tako bi se objektivnije sagledale mogućnosti, što bi povećalo blagostanje svih građana. Naime, ostvarivanje interesa samo dijela biračkog tijela koji je političku opciju doveo na vlast može biti u izravnoj suprotnosti s interesima zemlje u cjelini. U tim i takvim slučajevima znanost mora jasno ukazati na druge mogućnosti kako bi upozorila donositelje proračuna na alternativne mogućnosti koje su bolje i učinkovitije u odnosu na promjene što ih je predložila Vlada. Tim više što bi tako, što dosad nije bio slučaj, političari snosili odgovornost za donesene odluke. Nažalost, u Lijepoj Našoj politika ignorira struku i ne odgovara za svoje nerazumne odluke. Neki politički analitičari kažu da to nije slučajno. Slažem se. Podjelu na lijevu i desnu političku orijentaciju tumačim kao svjesno od politike nametnutu temu, jer u Lijepoj Našoj nemamo ni socijalno odgovorne ljevice ni patriotske desnice.
Planiranje je sve
Kažu, plan nije ništa, ali planiranje je sve. Izjava se pripisuje Robertu McNamari, bivšem ministru obrane SAD-a. Dobro je to rečeno. Stalno preispitivanje zašto su se stvari odvijale na način na koji su se odvijale omogućuje nalaze koje analitičara obogaćuju novim spoznajama koje će koristiti prilikom procjene mogućih budućih kretanja. Cilj analize je smanjenje entropije (mjera nereda) sustava. Ne analiziraju se samo događaji i kretanja u okviru zemlje. Sve više raste utjecaj izvanjskih čimbenika na kretanja u bilo kojoj zemlji. Ni to nije cijela priča. U slučaju tržišne države, kakva je Lijepa Naša, posebno bi se trebala razmatrati kretanja na županijskoj i lokalnoj razini. Smisao odnosa centralne i lokalne vlasti temelji se na podijeljenoj odgovornosti kako bi se resursi, koji im stoje na raspolaganju, optimalno koristili. Kad je riječ o odnosu EU-a i zemlje članice, moramo imati u vidu da se radi o odnosu dijela i cjeline koji nisu konzistentno, sustavno povezani, što, sa svoje strane, kreira dodatne neizvjesnosti. Prema tome, riječ je o kompleksnom sustavu u kojem postoje multiplikativne međuovisnosti koje mogu postati ugroze za Lijepu Našu. Da bi analitičar donio prave zaključke, mora imati u vidu učinke na kratki, srednji i dugi rok. U Lijepoj Našoj vodi se kratkoročna politika “po osjećaju”, pri čemu se ne vodi briga o njezinim dugoročnim učincima.
Tako smo dobili polazište za učinkovit proračun. Spoznaje ekonomskih analitičara i ostali aspekti društvenog sustava, koje istražuju stručnjaci iz drugih područja kako bi se zadovoljio Hegelov kriterij “Istina je cjelina”, postaju podloga pri izradi proračuna. Ciljevi koji se žele ostvariti u proračunskom razdoblju moraju, putem namjenske raspodjele proračunskih sredstava, biti jasno i precizno identificirani i kvantificirani, s jedne strane, i, s druge strane, analizom troškova i koristi dokumentirani kako će upravo ta i takva odluka donijeti najveći rast blagostanja hrvatskim građanima na kratki, srednji i dugi rok. Taj i takav pristup smanjio bi rasprave u Saboru koje ponekad začuđuju obične građane, koji se pitaju: Ljudi, zar je to moguće?
Porezni kapacitet
Nažalost, u Lijepoj Našoj ignoriraju se mogući učinci (potencijali) proračuna na povećanje blagostanja hrvatskih građana. Ignorira se činjenica da je država najveći “poduzetnik” u Lijepoj Našoj – najviše kupuje jer su joj porezni prihodi nerazumno visoki – što utječe, po prirodi stvari, odlučujuće, izravno i neizravno, na gospodarsku aktivnost. Da bi se iskoristili utjecaji, nužno je u “pomoć” pozvati znanost. To je zadatak cijele Vlade na čelu s Andrejem Plenkovićem i izvršnom ministricom, gospođom Blaženkom Divjak. Nažalost, demokratski izabrana vlast očito nema potrebe da sluša “glas naroda”. Navedeno se odnosi na sve vlade od uspostave Lijepe Naše. U tome vidim barem dio razloga što su hrvatski građani neprijateljski određeni prema svakoj vlasti. O drugim razlozima nezadovoljstva i nepovjerenja ovom prilikom neću raspravljati.
U nacionalnoj državi fiskalna se politika vodila na rashodnoj strani proračuna. U tržišnoj državi fiskalna se politika vodi porezima. U tržišnoj državi ekonomska politika seli se s potražne na stranu ponude. Upravo onako kako to sugerira ekonomika ponude, i to više što je odnosna zemlja manje razvijena. To je zato što je u tržišnoj državi pitanje svih pitanja konkurentnost gospodarstva koja se u slučaju uspjeha identificira suficitom robne razmjene s inozemstvom. I obratno, ako je konkurentnost nedovoljna, odnosna zemlja bilježi deficit robne razmjene s inozemstvom.
Raspodjela društvenog proizvoda u tržišnoj državi teži smanjenju udjela poreza. Narodski rečeno, u tržišnoj državi se preferira smanjenje poreza da bi se povećala konkurentnost domaćeg gospodarstva, da bi se povećala zaposlenost jer je to najučinkovitija socijalna politika. Respektirajući konkurentnost vlastitog gospodarstva, država postaje partner svome gospodarstvu. Drugim riječima, država mora zaslužiti porezne prihode. To je, i uvijek je bio, uobičajen pristup u razvijenim zemljama. U manje razvijenim zemljama država uzima koliko hoće pa nije čudno što ostaju dio periferije. Ipak, što je naročito važno, u manje razvijenim zemljama država ima značajnih problema u prikupljanju potrebnih javnih prihoda. Navodim bitne razloge: niski porezni prihodi mjereno dohotkom per capita, fiskalna politika je često prociklička i porezni prihodi značajno fluktuiraju, što povećava neizvjesnost cjelokupnog društvenog sustava.
Porezna presija
Hrvatska bilježi nedopustivo visoku poreznu presiju koju smatram bitnim čimbenikom gospodarskih problema u Lijepoj Našoj. Ostala dva razloga prisutna su u hrvatskim javnim financijama. Krenimo redom.
Eurostat pokazuje kako je porezna presija u Lijepoj Našoj vrlo visoka i iznosi 38,6% BDP-a. To je više nego u Sloveniji i na razini porezne presije u Njemačkoj. To je nerazumno visoka poreza presija koja smanjuje konkurentnost hrvatskoga gospodarstva jer je ono ni po kojem objektivnom kriteriju ne može plaćati, što obrazlažem nemogućnošću održanja reproduktivne sposobnosti koja se ogleda u veličini dobiti i ovisnosti o bankarskim kreditima. Upravo prisutna porezna presija imperativno zahtijeva da se pri koncipiranju proračuna krene od poreznog kapaciteta. Naprosto nije moguće dovoljno naglasiti kako se postojeća praksa, koja kreće od rashodne strane proračuna, mora promijeniti. Država mora funkcionirati u tvrdom budžetskom ograničenju, kao što je to slučaj s preostala dva sektora – gospodarstvom i stanovništvom. Prema tome, ukupna veličina proračuna određena je poreznim kapacitetom poreznih obveznika koji se temelji na veličini domaće dodane vrijednosti. U Hrvatskoj se ne vodi računa niti se uvažava ovaj i ovakav pristup.
Hrvatska godinama bilježi proračunski deficit. U vrijeme “debelih krava”, kao i u vrijeme “mršavih krava”, proračunski rashodi kao proporcija BDP-a uporno se povećavaju. Tako se generira javni dug koji u vrijeme krize dodatno raste jer se, ma kako visoke bile nominalne porezne stope, raspoloživa dodana vrijednost smanjuje, što rezultira manjim poreznim prihodima. Tomu smo mogli svjedočiti kada se smanjio deficit robne razmjene s inozemstvom od 11,2 (2008.) na 6,2 milijarde eura (2010.), što je rezultiralo smanjenjem poreznih prihoda PDV-a. Rješenje je bilo u skladu sa starom navadom hrvatskih političara rastrošne države, pa se u dva navrata povećala standardna porezna stopa PDV-a. Umjesto potrebnih reformi, povećala se porezna presija. Danas umjesto potrebnih reformi turistički sektor i deficit robne razmjene s inozemstvom prikrivaju stvarne probleme javnog sektora u Lijepoj Našoj.
Proračun za 2020.
Hrvatski porezni prihodi ovise o poreznim prihodima PDV-a na temelju deficita robne razmjene s inozemstvom, koji uporno raste od 2010., i turističkoj “žetvi” koja se iz godine u godinu povećava. Deficit robne razmjene kreira značajne porezne prihode PDV-a, što valja identificirati kao objašnjenje “čudesnog” rasta poreznih prihoda PDV-a. Turizam, s druge strane, izvozi dio porezne presije PDV-a i izravnih poreza, što kao obrazloženje nije prisutno u raspravi o stanju javnih financija u Lijepoj Našoj. Upravo zato učinak turističkog sektora na javne financije nazivam fatamorganom. Prema tome, obje su poluge, malo je reći, vrlo nestabilne. Za razliku od prethodne krize, sljedeća će dvostruko djelovati na “krvnu sliku” javnih financija. Ponovit će se “šok” na računu robne razmjene s inozemstvom jer će se naglo smanjiti deficit, što će rezultirati padom poreznih prihoda PDV-a. To će biti pojačano drugim šokom – smanjenjem turističke “žetve” koja će, sa svoje strane, smanjiti izvoz izravnih i neizravnih poreza. Uz očekivano smanjenje domaće potrošnje, imat ćemo slobodni pad poreznih prihoda. Slijedit će povećanje standardne porezne stope PDV-a. Umjesto da vodimo računa o mogućim ugrozama, mi se ponašamo, malo je reći, nerazumno.
Do ove godine uobičajeno se govorilo kako je proračun razvojni i socijalni. Proračuni u Lijepoj Našoj nisu bili ni razvojni ni socijalni. Proračuni su bili politički odgovor na trenutno stanje u Lijepoj Našoj. Razumije se samo po sebi da se ti i takvi proračuni nisu mogli smisleno povezati u jedinstven vremenski proces, što znači da su bili vatrogasni i kontraproduktivni. Takav je i ovogodišnji proračun. Koliko mi je poznato, ni ovaj proračun nema svoju analitičku osnovu koja bi pokazala zašto je ovaj i ovakav prijedlog proračuna najbolji za hrvatske građane. Dovoljno je prisjetiti se izjave premijera Andreja Plenkovića koji je rekao kako odustaje od smanjenja standardne stope PDV-a kako bi se povećale plaće u državnom sektoru. Očito se opet radi o, što je uobičajen premijerov izraz, “političkoj odluci”. Uvijek su odluke svake vlade istovremeno i političke odluke. Međutim, ma koliko odluke bile političke naravi, one se moraju temeljiti na analizi koristi i troškova hrvatskih građana u kratkom i dugom, ili barem srednjem, roku. Koliko mi je poznata teorija i praksa javnih financija, bez ozbiljnih analiza ne donose se političke odluke.
Grdni problemi
Sastavni dio proračuna morala bi biti analiza koja bi precizirala učinke na mnoga pitanja, od kojih posebno ističem sljedeća: kako će proračun pridonijeti predviđenoj stopi rasta gospodarstva od 2,5%; u kojoj će se mjeri smanjiti stopa strukturne nezaposlenosti koja će, sa svoje strane, supstituirati uvoz radne snage iz inozemstva; u kojoj će mjeri proračun usporiti odlazak mladih obitelji u inozemstvo; za koliko će se povećati pokrivanost uvoza izvozom roba; koje su potencijalne opasnosti ako rast turističkog sektora posustane; kako će proračun stimulirati regionalnu i lokalnu upravu i samoupravu da se aktivno odredi prema gospodarskom razvoju na njezinu području; koje i kakve će učinke proračun imati na pojedine grane gospodarstva, i to kako s poreznog, tako i rashodnog motrišta; koji su ugrađeni stabilizatori ako se u idućoj godini promijeni stanje u okružju kao što je pad zaposlenosti, rast kamatnih stopa…
Hrvatska bi u slučaju krize mogla imati grdnih problema. U vrijeme prethodne krize upozoravao sam kako nema, osim veličine javnog i inozemnog duga, razlike između Hrvatske i Grčke. Mijenjam iskaz: predstojeću krizu grčka vlast će učinkovitije riješiti nego naša vlast. Zainteresirani čitatelj dodatno obrazloženje može naći u mojoj knjizi “Dobitnici i gubitnici” (2017.).
Na kraju, očekivanja interesnih grupa su veća. Nikad dosta. Nitko neće biti zadovoljan dobivenim, usprkos činjenici da se udio države u društvenom proizvodu povećava ili, što je isto, raste porezna presija. Tako država onima koji stvaraju dodanu vrijednost uzima kako bi po svome nahođenju dala proračunskim korisnicima. Kakvo će tek raspoloženje biti kad kriza, zbog nerazumne politike, isporuči račun državnoj blagajni?
ZADNJE VIJESTI
ŠTO NAS ČEKA NAKON KORONE? Poduzetnici su napravili jasnu računicu, evo što se očekuje od Vlade
U HRVATSKOJ ODBIJAMO GOVORITI O INFLACIJI Ali moramo znati: inflacija, koja je prehlada u razvijenim zemljama, kod nas će postati upala pluća
EUROPA NAM ŠALJE MILIJARDE EURA, A VLADA NEMA PLAN KAKO IH INVESTIRATI! Nacionalni plan oporavka i otpornosti ne otkriva baš ništa