BLAŽENKA DIVJAK mora biti naša najvažnija ministrica

Autor: Guste Santini/7dnevno

America First – precizno je imenovao svoj program i politiku predsjednik Trump. U provođenju najavljene politike on je uporan, iako kritike iz redova demokrata i dijela republikanaca te drugih zemalja ne prestaju. Kada najmoćnija zemlja svijeta javno priopći kako će dramatično promijeniti smjer politike, po prirodi stvari, počinju preispitivanja svih čimbenika koji se izravno ili neizravno osjećaju ugroženima. Općenito promjene jednima, koji šute, odgovaraju, a druge, koji su glasni, dovodi u nepovoljniji položaj. Pokušat ću vektorski identificirati razloge i moguće posljedice politike američkoga predsjednika Donalda Trumpa.

U razdoblju zlatnog doba kapitalizma – države blagostanja (1945. – 1971.) Keynesov pristup korišten je u vođenju ekonomske politike u vrijeme “sedam debelih krava”, što on ne bi podržao. Naime, on se zalagao za politiku javnih rashoda samo u vrijeme “sedam mršavih krava”, kada je gospodarstvo u stanju recesije (zbog nedovoljne privatne potražnje). Kratko rečeno, u dobra vremena država treba bilježiti proračunske suficite kako bi u lošim vremenima mogla putem proračunskih deficita povećati potražnju. Ekonomska politika tog razdoblja koristila je fiskalnu, pa kada ona nije bila dostatna za održavanje željene razine potražnje, monetarnu i kreditnu politiku (u literaturi nazvanu “dopunski kredit”). U posudu možete naliti vode u skladu s njezinim volumenom. Tako su velike zemlje mogle snažnije djelovati na potražnju politikom javnih rashoda, tiskati više novca, kreirati više kredita u odnosu na male zemlje. Male i razvijene zemlje, Lenjinove privilegirane nacije, nisu pribjegavale toj i takvoj politici jer su svoja, nužno otvorena, gospodarstva podržavala u izvoznoj orijentaciji. One su bile prethodnica današnje ekonomske politike tržišnih država. Uobičajeno je da mala i razvijena zemlja ima barem jednu snažnu korporaciju koja ima ulogu lokomotive u razvoju preostalog gospodarstva.

Početak spoznaje

Granice ekspanzivne fiskalne i monetarne politike nije trebalo dugo čekati. Počelo je vrijeme stagflacije (inflacija + nezaposlenost) na koje kejnzijanizam nije imao zadovoljavajućeg odgovora. Došlo je vrijeme Miltona Friedmana i restauracija slobodnog tržišta na globalnoj razini. Tako je zatvorena posuda (nacionalna država) postala “vrša” (tržišna država) koju nije moguće napuniti bilo fiskalnom, monetarnom ili kreditnom politikom. Početak spoznaje kako je globalizacija nužan i objektivan proces seže daleko prije početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Veliki ekonomist John Kenneth Galbraith cijelu priču navijestio je knjigom “Nova industrijska država”, čije je relevantne stavove moguće naći već 1952. u njegovoj knjizi “Američki kapitalizam”.

Na intelektualnoj podlozi Miltona Friedmana, Margaret Thatcher i Ronald Reagan započeli su implementaciju neoliberalizma na globalnoj razini. Ideja je bila jednostavna i obećavajuća za razvijene zemlje. Manje razvijene zemlje trebale su “kapanjem” poboljšati svoj položaj. Barem se tako govorilo. Otvaranje nacionalnih gospodarstava pod palicom Svjetske trgovačke organizacije (WTO) bio je impresivno brz. U temelju ideje je tržište koje će najučinkovitije dinamizirati gospodarski rast na globalnoj razini. Tako je slobodan protok robe, usluga, rada i kapitala postao slogan globalizacije koja je trebala zamijeniti nemoćnu nacionalnu državu. Američke korporacije, i ne samo one, selile su svoju proizvodnu aktivnost u manje razvijene zemlje koje su se potpuno podredile interesima multinacionalnih korporacija. Započela je utrka, koja i danas traje, u privlačenju moćnih korporacija. Tako je riješen problem strukturne ili troškovne inflacije (u literaturi poznate i kao inflacija dohodaka). Povoljniji uvjeti u manje razvijenim zemljama bili su toliko značajni da umjesto inflacije imamo problem deflacije. Ipak, ostala je inflacija ponude i potražnje ili, kako je neki autori nazivaju, robna inflacija. Takvu smo snažnu robnu inflaciju (rast cijena energenata, sirovina i hrane) imali 2006. godine.

Velike migracije

Kada su multinacionalne korporacije iskoristile “gostoljubivost” manje razvijenih zemalja, osiromašene mase socijalno ugroženih ljudi kreću – a rat je ubrzao procese – u razvijenija područja, gdje očekuju zaposlenje i plaću koja će im omogućiti opstanak i blagostanje. Ta su kretanja stalno prisutna iz Južne u Sjevernu Ameriku. Bliski istok i Sjeverna Afrika kreću prema EU-u iz istog razloga, a to je pojačano ratnim strahotama. Kratko rečeno, globalizacija će zbog velikih migracija smanjiti plaće u razvijenim zemljama na razinu koja je danas građanima razvijenih zemalja teško zamisliva.

U tako određenom okviru započeo je proces globalne integracije. Međutim, vrlo brzo je financijski kapital, u odsutnosti globalne koordinacije, pokazao ranjivost tako uspostavljenog globalnog sustava. Krize su se selile od Sjeverne Europe do Jugoistočne Azije. Ipak, početak valja povezati s poznatom Meksičkom krizom 1994., kada se shvatilo da kriza nije samo problem dužnika (Meksika), već može vjerovniku (SAD) nanijeti značajne probleme.

Na izazov globalizacije najučinkovitije je odgovorila Kina koja je prihvatila načela globalizacije poznata kao Vašingtonski konsenzus u dijelu koji joj je odgovarao. Kina je privukla moćne i učinkovite multinacionalne korporacije koje su vidjele ogromne mogućnosti glede rasta profita na potencijalno velikom tržištu za svoje proizvode i usluge. Kako su američke multinacionalne korporacije najbrojnije, prirodno je da je upravo najveći broj američkih korporacija prisutan u gospodarstvu Kine. Otvaranje radnih mjesta u Kini, po prirodi stvari, zatvara radna mjesta u SAD-u. Kina, koja razvija svoje gospodarstvo, svjesno zanemaruje socijalne aspekte, gledano očima Zapada, kako bi razvoj bio što brži. Ona može provoditi tu i takvu politiku jer su plaće, ma kako bile male, mnogo veće nego u područjima u kojima multinacionalne korporacije nisu prisutne. Tako niske cijene rada, pri gotovo jednakoj produktivnosti, ugrožavaju gospodarstvo SAD-a do te mjere da ništa nije rentabilno proizvoditi u SAD-u. Sve je moguće mnogo učinkovitije proizvesti u Kini. Nažalost, usput rečeno, Hrvatska je prihvatila to i takvo mišljenje.

Globalni odnosi

Odgovor SAD-a na ove i ovakve izazove jest zaštita gospodarstva od “nelojalne” konkurencije. Kritičari su zaboravili da je upravo globalizacija kao ideja nastala u anglo-saksonskom podneblju. Ona nije od jučer. Nju je zagovarala Velika Britanija u 19. stoljeću. Američki veliki inozemni dug (Japan i Kina glavni vjerovnici), kao posljedica kroničnog američkog deficita robne razmjene s inozemstvom, te funkcija svjetskog policajca koja značajno opterećuje američki proračun, nužno su na scenu dovele predsjednika koji neće dopustiti nastavak postojećih globalnih odnosa. Tako je Trump, prepoznavši probleme SAD-a, ponudio rješenje i pobijedio na izborima rekavši: “America First”. Nemali broj analitičara smatra da će predsjednik Trump osvojiti drugi mandat.

Gospodin Trump ne želi probleme s rastućom imigracijom jer ima problema s domaćim stanovništvom koje ne radi i koje ne može naći zaposlenje jer je najveći broj nezaposlenih dio tzv. strukturne nezaposlenosti. Inzistirajući na zidu s Meksikom, želi zaustaviti neobrazovanu i nekontroliranu imigraciju. Za obrazovanu i učinkovitu radnu snagu, posebno onu s vizijom, nije bilo niti će biti ograničenja. Tako podižući ogradu prema Meksiku, štiti domaće socijalno ugroženo stanovništvo. Ovo su činjenice, o normativnom aspektu navedenog neću raspravljati.

Nadalje, na samom početku svog mandata predsjednik SAD-a jasno je NATO-u dao do znanja kako su sve članice dužne povećati svoje vojne proračune i kako SAD neće, kao do njegova dolaska, snositi troškove sigurnosti NATO-a.

Posebno je zabrinjavajući današnji gospodarski odnos SAD-a i Kine. Kratko rečeno, stvorene su pretpostavke za ekonomski rat. Ponovno su vraćene carine kao moćno oružje koje bi trebale urazumiti Kineze u smislu većeg i primjerenijeg uvažavanja američkih interesa. Inzistiranje na uvažavanju interesa moćnih država nije nepoznato u povijesti. Valja podsjetiti da je komodor Matthew C. Perry 1853. prisilio Japan da se otvori, a Velika Britanija je “nerazumijevanje” Kine za njezin trgovački deficit riješila Opijumskim ratom 1839.

Negacija nacionalnog

Politika gospodina Trumpa i Brexit, kada je globalizacija iznevjerila očekivane blagodati, ima za cilj povratak na stanje koje nazivam nacionalnom državom. To je razlog što kritičari EU-a smatraju da regionalna integracija predstavlja negaciju nacionalnog. Otud “pljesak” gospodinu Trumpu. Globalizacija otvara širok prostor nerazumijevanja na relaciji nacionalna – tržišna država. Moje uporno zalaganje da se preispitaju mastriški kriteriji, kako bi jačala međuovisnost članica EU-a (što je u interesu Hrvatske), predstavlja podršku globalizaciji kao objektivnom procesu. Upravo je Karl Marx predvidio, putem koncentracije i centralizacije kapitala, postojeće globalne procese kao nužnost. Nažalost, veliki ljudi, Marx i Keynes, nerijetko su zloupotrijebljeni. Zato politike predsjednika Trumpa i premijera Johnsona smatram “kontrarevolucionarnim” politikama. To ne znači da predsjednik Trump neće uspjeti. To samo znači da bi povrat, putem ekonomskog rata ili bez njega, mogao iznjedriti probleme koje nismo bili kadri u prošlosti zadovoljavajuće riješiti.

Politika “America First” predstavlja javnu objavu predsjednika Trumpa da će SAD voditi brigu o svojim i samo svojim interesima. U prošlosti su američki predsjednici također vodili politiku u interesu SAD-a. Predsjednik Trump, za potrebe domaće političke scene, to eksplicira i u tome je razlika između njega i njegovih predšasnika. Predsjednik Woodrow Wilson je sa svojih slavnih 14 točaka zagovarao oslobođenje od kolonijalnog jarma i uspostavu samostalnih nacionalnih država s ciljem uspostave novih tržišta za američko gospodarstvo. Što nije uspjelo nakon Prvoga, glatko je prošlo nakon Drugoga svjetskog rata. Kad predsjednik Trump kaže “America First”, to nikako nije moguće interpretirati kao povrat američkom izolacionizmu. Upravo suprotno, to znači da će gospodin Trump u još većoj mjeri vanjsku politiku podrediti interesima SAD-a. Treba li posebno isticati kako američki predsjednik hvali zemlje koje kupuju američko naoružanje? Štoviše, ako je suditi o trenutnom odnosu SAD-a sa Saudijskom Arabijom, možemo reći da američki predsjednik prodaje “usluge zaštite”.

Umorna Europa

Politika gospodina Trumpa otvara pitanje članicama EU-a: jesmo li se zaletjeli kada smo dio svoga suvereniteta predali Bruxellesu? Na pitanje nije jednostavno odgovoriti. Objektivno u EU-u ima mnogo problema – političkih, ekonomskih i socijalnih – koji nisu zadovoljavajuće riješeni. Neki mogu sačekati. Neki traže brz i učinkovit odgovor. Odnos razvijenih i nerazvijenih čini mi se jednim od presudnih problema. U tom smislu javno sam obznanio neke svoje prijedloge koji imaju za cilj da EU postane, gospodarski rečeno, učinkovitija asocijacija nego što je to danas. Prilikom rasprave o ovim pitanjima moramo biti svjesni da u globalnom svijetu stara i umorna Europa nije u mogućnosti suprotstaviti se ostatku svijeta na način da dodatno smanji količinu javnih dobara. Teško je, ako je uopće moguće, postignutu razinu sigurnosti smanjiti “preko noći”. Opstanak Europe temeljit će se na kompromisnim rješenjima ravnopravnih članica. Njemačka kao lider EU-a morat će podnijeti najveći teret. To je u njezinu interesu. Njezino bi se gospodarstvo našlo u ozbiljnim problemima u slučaju raspada EU-a. Ostale članice trebale bi priznati, što jako dobro znaju, da EU nema alternativu za budućnost njihovih građana jer bi raspad EU-a značio ugrozu opstojnosti svake članice i svih zajedno. Ako se nastavi politika “fige u džepu”, imat ćemo nove probleme bez razumnog rješenja, što će, sa svoje strane, povećati rizike i neizvjesnosti. Raspravljajući o sadašnjosti i prošlosti, gubimo budućnost.

Hrvatska, da bi postala subjekt u EU-u, za što se desetljećima zdušno zalažem, mora se najprije sama pogledati “u zrcalo” i promijeniti svoju nerazumnu ekonomsku i socijalnu politiku. Prije svega mora integrirati znanost u društveni sustav. To je razlog što stalno “trubim” kako je ministar znanosti i obrazovanja najvažniji ministar u svakoj vladi. Na razini EU-a moramo sasvim pošteno pokretati bitna pitanja, i to ne samo zato što to nama odgovara, već zato što su odgovori na njih najbolji put da se premoste učinci brojnih suprotstavljenih politika kao izraza posebnih interesa zemalja članica.

Autor:Guste Santini/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.