Foto: Profimedia

DUH SVETI, PROMICATELJ ISLAMA? Leži li odgovor u suštim suprotnostima pape Franje I. i Benedikta XVI.?

Autor: Boštjan Marko Turk

U povijesti modernog doba nismo imali slučaj da su u svijetu koegzistirala dvojica papa, štoviše, da su se njihovi pogledi razlikovali jednako značajno kao između Franje I. i Benedikta XVI. Imamo pravo istražiti ovaj paralelizam i što se krije u pozadini.

Naime: Joseph Ratzinger zadržao je bijelu papinsku togu (ogrtač ili sutanu), a njegov je naslov zaslužni papa. Crkva je najstarija institucija na zapadu, po svojoj tradiciji usporediva samo sa sveučilištem. Sveučilište isto poznaje titulu zaslužnog profesora: daje se najvišim akademskim autoritetima (nakon umirovljenja) te oni zadržavaju sva prava koja su imali prije. Kanonski zakoni nadalje propisuju da je papin pontifikat (koji vrši de facto trenutni prvak Vatikanske palače) valjan samo ako je ostavka prethodnog pape bila dobrovoljna. Međutim, još nema jasnog sporazuma o tome.

Ali postoji još važnija stvar: kod sakramentalnog posvećenja, što je neizbrisiv znak, novi papa dobiva nadnaravnu potvrdu svog poslanja po Duhu Svetom. To je ono što se Benediktu XVI. dogodilo kad je stupio na mjesto Ivana Pavla II. Bit će teško bilo kome uvjeriti kršćane da je kod posvećenja Franje I. Duh Sveti prenio svoju milost s jednog pape na drugog, to jest da joj je s Benedikta XVI. “povukao”. Budući da je potonji, kao vrhunski teolog, morao znati sve kontradikcije koje bi njegova “dobrovoljna” ostavka pokrenula, to samo po sebi sugerira da je Joseph Ratzinger bio prisiljen na ovaj korak. Ne smijemo zaboraviti da su tada mediji diskretno donijeli vijest kako je Vatikanska banka ponovno otvorena tek Benediktovom ostavkom.

Poruka između redaka bila je da je u pozadini jedna od najsofisticiranijih ucjena modernog doba.

Sljedeće logično objašnjenje (neovisno o prvom) jest da u ovom trenutku na planetu postoje dvije osobe koje su primile neizbrisiv znak (sakrament) papinstva od Duha Svetoga. Da je to sakrament, govori činjenica da je papa rimski biskup, a posvećenje na ovom položaju (kao i u svakom posvećenju biskupskom naslovu) sakramentalne je prirode i kao takvo vezano za doživotni “mandat”.

Dvojica se papa međusobno ideološki razlikuju, na način koji je u prošlosti nezapamćen. Joseph Ratzinger bio je predan Europi. Kršćanstvo je nastalo i proširilo se svijetom upravo s ovog kontinenta: taj se zamah duhovno naziva zapadnom civilizacijom, koja nužno uključuje Bliski istok, a posebno Jeruzalem, bilo da se razumije u izravnom, duhovnom ili simboličkom smislu.

Ratzinger je usvojio i ime koje kaže sve: Benedikt. Kada je Pavao VI. Benedikta 24. listopada 1964. proglasio prvim zaštitnikom Europe, učinio je to jer je sv. Benedikt bio taj koji je uspostavio europsku civilizaciju. To je učinio na način koji ju je učinio najobuhvatnijom civilizacijom na planetu. Redovnik iz šestog stoljeća postao je pokrovitelj i promicatelj europskog identiteta: križem, knjigom i plugom donio je kršćanski napredak narodima raštrkanim od Sredozemlja do Skandinavije, od Irske do nizina Poljske. Ovo je model koji nikada nije razočarao: poprimio je planetarnu dimenziju: stvorio je Sjedinjene Države, Australiju, civilizirao pacifički bazen. Drugi zavjet Benedikta XVI. odnosio se na kršćanstvo: tome, a prije svega Kristu, bio je nepovratno predan, zbog čega je bio tako beskompromisan.

Franjo I. njegova je suprotnost. On najprije nije papa Europe. O tome posebno svjedoči enciklika “Svi smo braća”, koja je svjetlo dana ugledala nedavno. Javnost se složila da je riječ o izrazito političkom dokumentu, što se odražava i u često korištenom geslu Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo. Općenito, to je bitan odmak od teološke tradicije koju personificira Benedikt XVI. Ovaj je raskorak prva pozdravila španjolska velika loža masona. Enciklika je inače usklađena sa svime što možemo pročitati u većinskim medijima: to je svojevrsni prijenos trenutnog globalizma (utemeljenog na neoliberalizmu) u vatikanske dokumente.

Ovim smo označili jednu od njegovih proturječnosti, ali nije jedina. Problem koji kritičari vide krije se prije svega u tome što je u suprotnosti s Biblijom, a prije svega s utjelovljenim Bogom, kako je čovječanstvu objavljen riječima evanđelja. Naime, Krist je nepobitno naglasio: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dalje je zapovjedio da treba caru dati ono što je od cara i Bogu što je od Boga. Franjo I., s druge strane, caru doslovno daje ono što je – božansko: on kombinira božansku i svjetovnu vlast u krajnje neobičnom amalgamu.

Enciklika nadalje naglašava solidarnost s migrantima i naglašava potrebu da se islamskim migrantima omogući prebivalište u svim dijelovima Europe. Pritom se poziva na Bibliju koja govori o gostoljubivosti prema strancima. Biblija govori o tome, ali istodobno upozorava da stranca treba primiti kao gosta, a ne kao nekoga tko će se trajno nastaniti u vašem domu. I onda “doseliti” svu rodbinu. Ali konačno proturječje ovog dokumenta jest da se on želi smatrati moralno obvezujućom normom iako papa može propisati norme samo na području izravne religije, nikako na polju politike. Papa je vjerski, a ne politički poglavar. I sami smo slijedili odjeke enciklike u francuskim medijima, jednostavno zato što dokument uvodi retoričke elemente Francuske revolucije. Posvetili smo znatiželju onim medijama koji nisu pod izravnom kontrolom Macronove vlasti. U tom se kontekstu otkriva posljednja kontradikcija, naime, Macron uvodi otvorene oblike neoliberalizma, dok je njegova politička agenda globalistička, poput Franjine.

Podržavajući se na ovaj način: protive se nacionalizmu, čak i ako se u osnovi međusobno ne slažu. Papa Franjo, podupirući Macronove ideje (i ideje EU-a) o multikulturalizmu, uvodi u svoju filozofiju neoliberalizam i – još implicitnije – podupire primat svjetskih multiglobalista okupljenih oko velikih tvrtki koje rukovode Bruxellesom (Adidas, Bayer, Gilead, Netflix, Nike i druge). Ovdje ulazi u bitnu kontradikciju ne samo s Benediktom XVI. nego i s Ivanom Pavlom II. Potonji se poslije pada Berlinskog zida uvijek borio protiv ekscesa globalizma i nadmoćnosti svjetske monopolne industrije kada je bio u pitanju kršćanski identitet čovjekova bića.

Ako pokušamo izbjeći “devijantne” utjecaje trenutne francuske vlade na medijskom polju, onda prije ili poslije naletimo na Erica Zemmoura, kolumnista Le Figara i jednog od najpoznatijih francuskih publicista. Tako možemo čuti barem dio istine. Zemmour je u vezi s novom enciklikom istaknuo da je papa Franjo napravio križ preko kršćanske Europe i kako bi u starom svijetu sačuvao barem jednu religiju, u nju naseljava muslimanske migrante. Oni su potrošači iduće Europe…

Pitamo se kojem papi vjerovati i kojem ne. U isto vrijeme se pitamo kako bi Duh Sveti mogao biti promicatelj islama.

Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.