fbpx

Duga noć dugih noževa u Hrvatskoj

Autor: Josip Jurčević

Zbog niza razloga, obračun se nije mogao dogoditi u jednoj noći, nego se ušlo u složeni proces eliminacije novoga i zaslužnoga. Na razini oružane sile (HV-a i policije) to se može najjasnije i najintenzivnije prepoznavati, ali slično se događalo i u drugim institucijama.

U koordinaciji USKOKA, koji je nadležan za organizirani kriminal, prije nekoliko dana je hrvatska civilna policija iznenada uhitila sadašnjeg zapovjednika kopnene vojske Oružanih snaga Republike Hrvatske, general pukovnika Mladena Kruljca. Prve, veoma skučene vijesti govore da je general Kruljac uhićen zbog navodnog sudjelovanja u organiziranom kriminalu različitih i velikih „malverzacija sa zemljištem na području Slavonskog Broda“, u čemu su navodno zlorabljeni i dijelovi ljudstva i tehnike kopnene vojske.

Šokice i Šokci

Osim privatnih objekata generala Kruljca, izvršen je i pretres prostorija Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske u Karlovcu. Zajedno s generalom Kruljcem za sada je uhićeno i još pet civilnih i vojnih osoba. Između ostalih, uhićen je i Zdravko Sočković, bivši saborski zastupnik te sadašnji predsjednik Skupštine Brodsko-posavske županije, te predsjednik županijske organizacije HDZ-a, što znači da je jedan od najutjecajnijih vladajućih HDZ-ovaca u istočnom dijelu Hrvatske.


Za analitičare situacije u Hrvatskoj, kao i za žuti tisak, zanimljivo je što je u istoj skupini uhiċen i Ivan Rimac, koji je najveći pojedinačni kupac dionica splitskog nogometnog kluba Hajduk. Osim toga, zanimljivost za kontekst Hrvatske, jugoregiona (jugosfere) i Europske unije je i u tome što je Rimac zbog gospodarskog kriminala već bio pritvoren u Srbiji, i to na temelju Interpolove tjeralice koja je izdana na zahtjev Njemačke.

Sve naznačeno – a to je samo mali komadić vidljivog vrha velikog ledenog brijega – je još jedan od niza pokazatelja koji ukazuju na duboku i široku mrežu – legalnih i ilegalnih te malo poznatih i uglavnom prikrivenih – spojenih posuda složenih političkih, sigurnosnih, gospodarskih, obavještajnih, medijskih i drugih događanja i interesa koji upravljaju cjelokupnim tranzicijskim procesom u Hrvatskoj i jugoregionu. Odnosno, nijedan tzv. beznačajni ili vrhunski važan događaj u Hrvatskoj se ne zbiva slučajno, nego njegova pozadina (uzroci i posljedice) ima mnogostruke i međusobno čvrsto uvezane dimenzije.

O ovim dubokim pozadinama i dramatičnosti uhićenja generala Kruljca svjedoče i reakcije sadašnjeg i bivšeg vrha svih vrsta vlasti u Hrvatskoj. Uglavnom, svi su opet, po tko zna koji puta, navodno šokirani i iznenađeni. Prisjetimo se iste navodne šokiranosti kad je u travnju ove godine objavljena teška osuđujuća presuda Hrvatskoj i njenim generalima.

Sada, opet, Predsjednik I. Josipović – koji je usput i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH a to znači da je nadređen generalu Kruljcu – javno tvrdi kako nije imao pojma o uhićenju, što mu treba na neki način i vjerovati jer je on ionako pristao biti nevažna figura koju miču oni koji su ga postavili i koji ga održavaju.

Slične su reakcije i ministra obrane, mesićevca i suncokreta Božinovića, te predsjednice Vlade RH J. Kosor, koja ionako nema pojma o onom što se događa jer navodno ona samo puno radi i ništa ne misli, slično kao što godinama za sebe ponavlja i hadezeov esdepeovac (ili obrnuto) M. Bandić, gradonačelnik navodne metropole svih Hrvata.

No, Kosorova je, u iznimno napornim predizbornim otvaranjima Potemkinovih sela diljem opustošene Hrvatske, ipak uspjela i uhićenje generala Kruljca uključiti u bitku za buduću vlast jer je predložila sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, prije nego je to netko od vrlih umnjaka naložio nadležnom Josipoviću.




Međutim, „ako lažu koze ne laže rog!“ Taj rog kaže da je general Kruljac ipak dosta ranije znao da netko ozbiljno sapuna njegovu dasku, a to znači da su to znali i naznačeni šokice i šokci koji upravljaju u Hrvatskoj. Naime, prije nekoliko tjedana general Kruljac je jednom novinaru izjavio sljedeće: „Neprijatelji se trude smijeniti me, ali ne ide im već deset godina. Znaju da me Mesić volio, a sada ih nervira jer me voli i Josipović. Vidi me kakav sam, pa tko me ne bi volio. Najmlađi sam general, školovan, simpatičan, zadovoljavam standarde NATO-a, bez mrlje u karijeri…Ali, i da me smijene, bio bih mlad i zgodan umirovljenik. Pa što bi mi falilo – uz ciničan smijeh govorio je Kruljac.“

Prema ovome i sličnim slučajevima je očigledno da nikako ne smijemo ni pomisliti kako uporno nojevsko ponašanje vladajućih šokica i šokaca u Hrvatskoj ima ikakve veze sa premudrim Sokratom koji je rekao „Znam da ništa ne znam“ te je potom časno ispio smrtonosni otrov. Odnosno, jasno je: vladajući šokice i šokci u Hrvatskoj namjesto da već odavno sami ispiju otrov, neprekidno i uporno razaraju Hrvatsku, te svim vrstama otrova masovno truju hrvatske građane.

Mediji javljaju da je general Kruljac iz zatvora poslao i iznimno zanimljivu, a mnogim šokicama i šokcima veoma jasnu poruku: „Ako ne dobijem zaštitu, iznijet ću sve što sam radio i po nalogu Stjepana Mesića!“ Dakle, u narednom razdoblju bit će još zanimljivije u Hrvatskoj, jer je ipak došlo vrijeme punog suočavanja sa ovih naših dvadeset kontradiktornih godina: s jedna strane one su sjajne i herojske, a s druge strane se nalazi teški crni mulj.




Štogod smo čuli ili ćemo saznati o generalu Kruljcu, jedno se može s dosta pouzdanja očekivati: on je dragovoljac Hrvatskog domovinskog rata i on neće kalkulantski cviliti kao uhićeni ministri, premijeri i slični, nego će reci sve što zna, a sigurno zna veoma puno.

Jedna druga dimenzija

Nastavak ove kolumne neće se baviti različitim veoma zanimljivim detaljima iz životopisa generala Kruljca, jer je puno toga točnoga i netočnoga već javno izneseno, a toga će ionako nadalje biti prepuni mediji. Ovdje je – s hrvatskog nacionalnog, državnog i društvenog motrišta – daleko najvažnije naznačiti neka pitanja i neke činjenice o jednoj drugoj dimenziji, u koju se savršeno uklapa sudbina dragovoljca i generala Kruljca.

Ponajprije, osnovna je civilizacijska činjenica – svidjela se ili nesvidjela ona nekome – da nijedna država nije opstala bez svoje oružane sile, u kojoj središnje mjesto ima vojska. Drugo, oružana sila RH je nastajala i razvijala se pet godina (1990.-1995.) u jedinstvenim i iznimno nepovoljnim okolnostima.

Uglavnom dragovoljačka obrana Hrvatske od srbijanske oružane agresije, do kraja 1991. godine, prije pripada povijesti svjetskih čuda, nego klasičnoj vojnoj povijesti. Razvoj Hrvatske vojske (HV) i briljantne osloboditeljske operacije i akcije (od kraja 1991. do pred kraj 1995.) bile su veličanstven spoj dragovoljačkog zanosa i iskustva sa klasikom vojne doktrine i ustroja.

U tom razdoblju HV je s pravom bila najveći hrvatski nacionalni ponos, vrijednost i pouzdanje, u svakom pogledu. U odnosu na ovu veličanstvenost, tadašnje veće i manje subjektivne i objektivne slabosti unutar HV-a i oko njega (sumnjivo trgovanje oružjem, problemi s kriterijima dodjele činova i odličja, nedostatak vojno školovanog kadra itd.) izgledale su minorne.

Kičma HV-a, te obrane hrvatske države i oslobađanja okupiranih dijelova teritorija nedvojbeno su bili generali koji su to postali svojim zaslugama u oružanim bitkama. Nabrojat ćemo, prema brzinskom sjećanju neke od njih: B. Zadro, A. Gotovina, M. Norac, A. Roso, J. Lucić, M. Šundov, M. Markač, I. Korade, I. Andabak, S. Praljak, I. Kapular, M. Crnjac, R. Ademi, D. Krstičević, M. Filipović, M. Kruljac. Osim generala, moglo bi se nabrojati još nekoliko tisuća viših časnika HV-a koji su činove stekli zbog zasluga u oružanim bitkama.

Slažem se s prigovorima da i među časnicima HV-a, koji nisu ni blizu generalskog čina, ima veliki broj onih čije ratne zasluge zaslužuju generalski čin, čak prije nego što je to zaslužio neki od nabrojanih generala. O tome najzornije svjedoče vojničke i drugačije sudbine trojice zapovjednika obrane Vukovara (T. Merčep, M. Dedaković, B. Borković), te barem još nekoliko desetaka drugih heroja obrane Vukovara.

Poseban problem je neviđeno golema bulumenta političara generala, koji su taj čin dobili tko zna zbog čega, ali sigurno ne zbog ratnih zasluga. I među njima ima iznimaka, poput pravomoćno osuđenog B. Glavaša i uhićenog Đ. Brodarca.

No, sve su to brojne žalosne priče za neku drugu prigodu.

Ovdje je najvažnije da se u HV-u u kratkom ratnom vremenu neplanirano pojavio veliki broj iznimno zaslužnih ljudi, koji su za svoje povijesne državne, društvene i vojničke zasluge nagrađeni činovima. Među njih nedvojbeno pripada i uhićeni M. Kruljac, i ubijeni I. Korade, i osuđeni A. Gotovina, M. Markač, M. Norac i niz drugih.

Veoma veliki broj neplaniranih i zaslužnih osoba pojavio se u HV-u zbog ratnih okolnosti, ali i zbog toga što je HV (i ministarstvo obrane) bila jedina potpuno nova državna institucija u samostalnoj Hrvatskoj, pa je HV stoga bila kadrovski potpuno prazna, u koju su u ratu ulazili najhrabriji, a manje hrabri su hvatali hladovinu drugih sigurnijih državnih institucija.

Kad je rat završio pojavio se problem: kuda s tolikim brojem neplaniranih i zaslužnih osoba? I generala i brigadira i pukovnika i satnika…, ali i vojnika. Svi oni su bili nova dokazana hrvatska kvaliteta i novi naraštaj u punom smislu riječi, koji je trebao popuniti civilnu državnu strukturu. No, civilna struktura je bila već popunjena, uglavnom kadrovima koji su većinom i prije 1990-e bili planirani da preuzmu hrvatske institucije u novim okolnostima. A mnogi branitelji nisu se mogli vratiti ni na svoja stara obična radna mjesta, jer su ih pljačkaši opustošili, ili zaposlili neku drugu radnu snagu

Duga noć dugih noževa

Tako je u Hrvatskoj započela duga noć dugih noževa, tj. obračun s najzaslužnijim građanima nove države. Načelno, bio je to u svakom pogledu sukob staroga i novoga. Zbog niza razloga, obračun se nije mogao dogoditi u jednoj noći, kako je to prije 80-ak godina u Njemačkoj izveo Hitler, nego se ušlo u složeni proces eliminacije novoga i zaslužnoga. Na razini oružane sile (HV-a i policije) to se može najjasnije i najintenzivnije prepoznavati, ali slično se događalo i u drugim institucijama.

Od tada možemo pratiti sustavne i duge nizove negativnih društvenih procesa koji traju do danas. Radi se o serijskoj proizvodnji lažnih invalida i lažnih branitelja, množenju tzv. braniteljskih udruga, slanja mladih ljudi u nezaslužene i depresivne mirovine, socijalnom poticanu samoubojstava branitelja, raslojavanju branitelja manipulativnom dodjelom činova, priznanja itd. U sve to su se sofisticiranim specijalnoratovskim metodologijama uklopili mnogobrojni protuhrvatski interesi, u Hrvatskoj i izvan nje.

Posebnu ulogu u svemu imala je suptilno građena medijska, politička i pravosudna kriminalizacija Hrvatskog domovinskog rata i hrvatske države. Mic-po-mic, zločinačko je postalo sve što je državotvorno i domoljubno.

Logično, prva je na udaru bila oružana sila, jer je ona glavni operativni jamac opstanka države.

Prvi predsjednik RH i vrhovni vojni zapovjednik oružanih snaga RH (F. Tuđman) je pretvoren u čelnika udruženog zločinačkog pothvata, a do njega su ministar obrane (G. Šušak), ratni načelnici Glavnog stožera HV-a (J. Bobetko, Z. Červenko), serija generala itd.

Izgleda da je u Hrvatskoj već dugo vremena na snazi pravilo, kako je dobar svaki hrvatski general ili vojnik koji je mrtav ili utamničen. Primjerice, na suđenjima za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata (u Nürnbergu i Tokiju) osuđen je ukupno manji broj vojnih zapovjednika, nego što je pravosudno ili politički do sada sasječeno generala HV-a. Simbolički je zanimljivo i da je prvi generalski čin u HV-u dodijeljen (u početnim mjesecima 1992. g.) tek posthumno – Blagi Zadri, legendi obrane Vukovara.

Do sada je praktično dovršena dekonstrukcija (tj. neutralizacija) suverene hrvatske oružane sile, pa su na redu dovršeci dekonstrukcije drugih dijelova državotvorne strukture. Uzalud su mnogi pojedinci „okrenuli kaput“ i naivno pristali pomagati dekonstruktorima, očekujući svoju poštedu od strane pravih gospodara kojima su služili. Najslikovitiji primjeri ovoga su slučajevi Sanader i Glavaš, koji su i međusobno zanimljivo povezani. Uskoro će istu sudbina s velikom vjerojatnošću proživljavati sadašnji i donedavni glavni vidljivi dekonstruktori (J. Kosor, M. Bajić, S. Mesić itd.), ali i pozadinci koji se nadaju da će ostati neprimijećeni u ovoj dugoj noći dugih noževa (Perković, Mustač itd.).

Glavna kobno neodoljiva zamka u koju su premnogi moćnici u Hrvatskoj upali je famozni „trag novca i imovine“, tj. pljačke ili klasičnog kriminala.

U tome smislu opet su najzorniji i najpoučniji generali, uključujući po svoj prilici i M. Kruljca. Ova igra je za većinu pravih ratnih generala započela relativno davno. Približno 1997. g., kada su ratni generali izvučeni iz ratnih postrojbi i upućeni na navodno vojno školovanje s obećanjem da se uskoro vraćaju u „svoje“ postrojbe. No, namjesto u postrojbe, neki su raspoređeni na zvučna činovnička mjesta u sustavu obrane i sigurnosti, a nekima je otvoren lokalni naizgled legalni privatizacijski, a zapravo pljačkaški prostor prema modelu Divljeg zapada.

Tako je primjerice općepoznato da je jedan ratni general i ministar, u to vrijeme, svoja državnička putovanja koristio za razvoj svoje privatne industrije. Neki generali su dobivali svoje feude: od šljunčara i lovišta do različitih nelegitimnih prava moći na nekom području, koncesija, problematičnih poslova s državom itd. Zauzvrat su na različite načine služili svojim političkim „dobrotvorima“.

Sve to je bilo u općem trendu u Hrvatskoj, jer su taj pljačkaški model prakticirale sve državne i lokalne izvršne vlasti od 1990. godine, a pravi ratni generali su u taj trend utapljani nakon završetka rata. Stoga i ovom prigodom treba reći: svaka čast veoma rijetkim izuzecima u politici, vojsci i drugim dijelovima javnog sektora.

U tome smislu je paradigmatski zanimljivo i uhićenje generala Kruljca, jer ono nikako nije slučajno, niti s njime – u oružano-sigurnosnoj, političkoj, tajkunskoj, znanstvenoj i drugoj upravljačkoj strukturi – završava ova duga noć dugih noževa. Jer, ipak se radi o čvrsto spojenim posudama.

U sličnim iskustvima iz drugih malih dijelova svijeta, na koncu se u većini slučajeva pojave civilizirana svjetska gospoda koja uspostave svoju pravdu i mir, na način da profinjenim metodama zapravo opljačkaju lokalne „divlje“ pljačkaše. I tako u krug, do novoga kaosa.

Hoće li i Hrvatska na taj način opet postati dio svijeta? Ili ćemo odlučiti izaći iz tog začaranog kruga?

Autor:Josip Jurčević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.