Druženje sa slikarom Čilićem – bankrot hrvatske kulture

Autor: Jure Zovko

Čilićev talent posebno dolazi do izražaja u portretima hrvatskih političara na kojima se iščitava njihova nesposobnost i bezidejnost. Mesić podsjeća na vukodlaka, Josipović na bespomoćnog čarobnjaka koji je zaboravio ili izgubio svoju tajanstvenu zaporku, Sanader na umišljenog pseudoberekina iz Dugobaba koji je dosegao razinu političkoga konobara, spreman svakome „naguziti“ se.

Kad sam čuo da se nestor hrvatskoga slikarstva, Branimir Čilić, priprema u Vrani kod Pakoštana za umjetnički performans na otoku Vrgadi, odlučio sam prije odlaska na Hvar na godišnji odrmor posjetiti ga i s njime porazgovarati o stanju kulture i umjetnosti u Lijepoj našoj. Susret je pripremio moj student Ante Čačić iz Vrane, a ispostavilo se da Čilić i ja pored želje za upoznavanjem imamo mnogo zajedničkih prijatelja među kojima je i moj stric Božo, bivši poduzetnik iz Frankfurta. Kao rođeni Zagrepčanin hercegovačkoga podrijetla, kajkavac od glave do pete, Čilić ima potrebu dokazati da kao umjetnik pripada hrvatskoj kulturi kao cjelini pa u tom smislu priređuje neobičan amalgam sinteze hrvatske prošlosti i suvremne kreativnosti pop artizma i konceptualne umjetnosti. Čilić objašnjava zašto je kao mjesto inspirativnosti odabrao Vranu, povijesno središte templara i Vitezova malteškoga reda. Slušajući govor zvijezda, spava pod vedrim nebom u Turskom hanu koji je u 17. stoljeću kao svoju rezidenciju gradio zapovjednik osmanlijske mornarice, Jusuf-paša Mašković, najvjerojatnije podrijetlom iz Vrane.

Za Čilića se može reći da je vrstan portretist i pristaša angažirane umjetnosti. Čilić ostaje na liniji provokativnih konceptualističkih umjetnika od Marcela Duchampa, Josepha Beuysapa do Josepha Kossutha koji pokušavaju vratiti umjetnost u društvo. Nadalje, navedena gospoda smatraju da svatko može biti umjetnik i sve može postati umjetnošću ako se stavi u adekvatan interpretativni kontekst. Marcel Duchamp je u tom pogledu bio najradikalniji jer je predmete iz svakodnevnoga života, poput pisoara, lopate za snijeg, sušilice za boce i kotača od bicikla, stavio u muzeje i proglasio ih umjetničkim djelima. Duchamp se konsekventno povukao iz svijeta umjetnosti i pokušao svojom provokativnošću ponukati suvremeni svijet na razmišljanje o ništavnoj ulozi umjetnosti u suvremenom svijetu. Joseph Beuys, genijalni njemački konceptualist, prigovorio je Duchampu da je svojim konceptom tzv. „readymades“ i njihovim instaliranjem u muzeje stao na pola puta: pisoar ne prestaje biti pisoar time što ga umjetnik instalira u muzej napisavši ispod njega „Fountain“, kao što je učinio Duchamp. Odlaganjem pisoara u muzej nedvojbeno se upozorilo na njegovu esencijalnu funkcionalnost, ali boravkom u muzeju pisoar gubi svoju relaciju s čovjekom i realnim životnim svijetom (Lebenswelt). Po Beuysupisoar je umjetničko djelo zato što ga je čovjek stvorio, a ne zato što ga je ironičar Duchamp stavio u muzej. Tu dimenziju univerzalnosti umjetnosti Beuys pokušava dočarati pomoću tzv. „vehicleart“, serijske edicije „umjetnina“ koje on naziva „multiples“, a pomoću njih želi ilustrirati univerzalnu recepciju kreativnih ideja. Beuys kreiranjem multipliciranih umjetnina nastoji isprovocirati promjenu društvene svijesti, promicati ideje o potrebi političke promjene u društvu demokratske učmalosti i žabokrečine. Riječ je o pokušaju širenja filozofskih spoznaja kojima se ističe potreba promjene čovjeka u budućnosti. Slično će učiniti kasnije pristaša američkoga „poparta“ Andy Wahrhol. U epohi vladavine demokracije koja nije naročito originalna, Beuys će zagovaranjem multiplikacije ideja pokušati eliminirati iz umjetnosti tradicionalnu auru sekularizirane svetosti i unikatnosti umjetničkoga djela. Za Duchampa koji je također pokušao svojim ready-made umjetninama isprovocirati duh vremena u kojemu je živio, Beuys će reći da još uvijek ostaje u tradiciji tzv. klasične moderne te da mu nije pošlo za rukom aktivirati umjetnost za preoblikovanje i humanizaciju društva. Umjetnik koji zagovara i promiče kompenzacijsku ulogu umjetnosti koja ostvarenja ljudskoga duha pohranjuje u muzejima kako bi ih sačuvala od propasti i ostavila budućim naraštajima na proučavanje, dosljedan je pristaša i zagovornik tzv.„moderne“. Za razliku od takvoga kompenzacijskoga koncepta umjetnosti Beuys se zalaže za kreativni model umjetnosti, tzv. „društveno modeliranje“ (soziale Plastik) koje iz slobode duha stvara novu povijest i novo društvo,novoga čovjeka,jer ideje se razvijaju samo u ljudima dok se u umjetničkom djelu petrificiraju, a pohranjivanjem umjetnina u muzeje umjetnost se totalno izolira od životnoga svijeta.

Beuys će kasnije reći da njegov koncept proširene umjetnosti zagovara stvaranje novoga čovjeka po uzoru na princip uskrsnuća: stari oblik umire, rađa se novi. To je posebice pokušao zorno ilustrirati znakovitim simboličkim „multiplom“ „Dvije gospođice s kruhom koji svijetli“. Iako je veliki protivnik interpretacije umjetničkoga djela, Beuys ipak smatra potrebnim objasniti kako metafora svjetlećega kruha ovdje znači da je porijeklo kruha u duhovnome, da se čovjek ne hrani samo kruhom, nego i duhom. To posebice vrijedi za današnje vrijeme u kojemu nas je zahvatila najveća recesija duha od neolitika. Sve ovo napisano bila je zapravo srž našeg zajedničkoga razgovora na paklenoj vrućini uz toplu Žuju prije nego smo zajednički konstatirali da je umjetnost u Hrvatskoj mrtva i da je prava šteta što Milanović nije postavio Mirelu Holy za ministricu kulture. Čilić, koji je kao umjetnik imao picassovski odnos prema ženama, mogao bi dodatno dokazati svoju zavodničku talentiranost za dobro suvremene hrvatske kulture.

Čilić svojim portretima, koje često koncipira kao plakate, preuzima ovu ideju multiplikacije umjetnosti što je posebice vidljivo na njegovu umjetničkom plakatu „Papa u Dubrovniku 6. lipnja 2003.“ Studiramo li pozorno Čilićeve umjetničke mape, koncipirane poput „décollagea”, primijetit ćemo u njima neobičnu sintezu sakralnog i profanoga, univerzalnog i nacionalnoga. Tu prije svega dominiraju hrvatski pleter, Wahrholova Marlyne Monroe i Picassova „Dora Maar“. Je li razlog Čilićeva odabira portreta Picassove partnerice Dore Maar, pravim imenom Henriette Theodora Marković, što je podrijetlom bila Hrvatica, kći zagrebačkog arhitekta i austrijskoga diplomata iz Pariza, ili što je riječ o najskuplje prodanom umjetničkom djelu?

Čilićev talent posebno dolazi do izražaja u portretima hrvatskih političara na kojima se iščitava njihova nesposobnost i bezidejnost. Mesić podsjeća na vukodlaka, Josipović na bespomoćnog čarobnjaka koji je zaboravio ili izgubio svoju tajanstvenu zaporku, Sanader na umišljenog pseudoberekina iz Dugobaba koji je dosegao razinu političkoga konobara, spreman svakome „naguziti“ se. Zajedničko je, naime, svim portretima hrvatskih političara da imaju eksplicitnu falusoidnu poruku: među nogama nose bananu koja simbolizira stanje kulture i gospodarstva u državi. Gospoda na vlasti pretvorila su Lijepu našu u „banana-državu“, što najbolje ilustrira gnomska izreka bivšeg premijera, ljubitelja pornografskih časopisa, skupocjenih urica i Picassovih sličica: „U banani smo“. Druženje s Branimirom Čilićem, umjetnikom bezdlake na jeziku, uvjerilo me u spoznaji da je hrvatska umjetnost doživjela bankrot po uzoru na državu Grčku, a umjetnik koji spava pod vedrim nebom i sluša „Opomenu“ Antuna Branka Šimića „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“, to zorno ilustrira. Naravno i njegovi političari koji su „veliki“ po „banani“ među nogama. O ponosnim građanima RH koji „puše“ njihove političke performanse ovaj put ne bih htio govoriti.




Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.