Dirigirano nasilje po scenariju korporatista i anarhista

Autor: Zlatko Miliša

Iz pozicije moralnog autoriteta Zlatko Miliša dostavlja snažna gledišta koja prodiru duboko u korijene aktualnih građanskih previranja.

Suvremeni svijet potresaju dirigirani nemiri. Onaj tko smatra to slučajnošću, živi u velikoj zabludi. Glavni “protagonisti” nereda su anarhisti i korporatisti. Iako su međusobno, gotovo u svemu suprotstavljeni, ipak među njima postoji poveznica? Koja?

Hrvatska je od osamostaljenja imala prve snažnije prosvjede studenata od svibnja 2009., a veći izlazak građana na ulice početkom 2011. godine. Kaotične revolucije započete u sjevernoj Africi vremenski se podudaraju s intenziviranjem prosvjeda u Hrvatskoj. Osim vremenske podudarnosti, poveznica su i korištenje interneta kod organizacije prosvjeda. Nakon Domovinskog rata, Hrvatska je početkom 2011. „proključala“, a pravi kaos će nastati nakon “otrežnjenja” građana, kod (ne daj Bože) ulaska Hrvatske u EU. Tada ćemo, po sceriju Grčke izgubiti vode, šume, otoke… Glavno obilježje ovogodišnjih masovnih prosvjeda je „facebook revolucija” i „dani bijesa” (od Afrike i Azije do većine zemalja članica EU).

Imam moralno pravo pisati o ovoj temi, jer sam još prije nekoliko godina upozoravao što nas čeka. Tada su mi govorili da širim moralnu paniku i/ili da pretjerujem… Uredništvo Jutarnjeg lista je 7. ožujka 2008. godine organiziralo okrugli stol i pozvalo deset stručnjaka s pitanjem kako zaustaviti autodestrukciju i destrukciju kod mladih? Na tom skupu eminentnih stručnjaka izjavio sam i ovo: „Čudim se što mlada generacija nije već izazvala nemire i prosvjede. Pri tom ne mislim samo na autodestrukciju, već mislim na izlazak na ulicu“. U razgovoru s novinarom Mladenom Barbarićem za Novi list, 14. veljače 2009., izjavio sam: „Mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu, jer su godinama instrumentalizirani i oni danas traže svoj prostor. Frustrirani i zanemareni, ovaj put će to raditi kroz nasilje“.U mojoj knjizi “Raskrižja struke i politike” 2005. godine sam napisao: „Većina katastrofa proizlazi iz društvene nebrige za idealne slike mladog čovjeka, a to je ono što razara svako zdravo tkivo, jer se svakodnevno ponižavanje izražava u nemirima“. Gnjevna masa, po definiciji, emotivno reagira na izvanjske okolnosti, a njezini članovi pokazuju lakovjernost, sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranim emocijama. Pretpostavku da nam slijedi eskalacija studentskih prosvjeda, (do tada skeptične generacije) javno sam iznio 20. lipnja 2008. godine, (u organizaciji «International Center for Education of Journalists», u Novinarskom domu u Zagrebu 20. lipnja 2008.).

Mladi su prognanici života i /ili izigrana generacija…

Mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu jer su godinama instrumentalizirani i oni danas traže svoj prostor na ulici. Desetljećima akumulirani skepticizam kod mlaidh je stvorio izigranu – „bumerang generaciju”. Skepticizam se među mladima pokazao kao snažan indikator socijalnih previranja i/ili prosvjeda. On ima svoj „volumen” i puca kada postaje matrica ponašanja većine. Skepticizam se prepoznaje u bijegu u privatnost, apatijom, (općom) šutnjom, težnji ka materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti na konkretno, gledanje na svijet bez ideala, razdvajanja onoga što spada u javni život od onoga što pripada oblasti privatnog života, (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) i gubitak interesa za politiku.

„Bumerang generacija“ (ne)izravno preuzima anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, normi, pravila i respekta pred autoritetima. Odgojna atrofija škole, paternalizam zajednice i roditelja, permisivni odgoj, indiferentni roditelji te desetljećima zanemarivane potrebe, problemi i preferencije djece i mladih stvorili su današnju- bumerang generaciju. Mi, stariji smo odbacili djecu (kao jedini nacionalni i obiteljski „kapital“) od sebe i sad nam vračaju udarac. „Bumerang generacija“ (nam) poručuje: „Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!“

Češki književnik Milan Kundera je u svom romanu „Šala“ opisao karakteristike mladih, koje su danas iznimno aktualne: „Mladost je užasna (…), to je pozornica po kojoj u najrazličitijim kostimima hodaju i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani…“ To je „igralište fantazirane mase djece kod kojih se imitirane strasti i postavljene uloge pretvaraju u katastrofično stvarnu stvarnost“ . Jedanako tako, mladi ruski književnik, Ljermontov je svojevremeno u svom romanu “Junak našeg doba” kroz portretiranje Pečorina (lika iz svog romana) portretirao probleme cijelog današnjeg mladog naraštaja… Pečorin je bio neobičan i nadaren mladić koji je zbog teških društvenih okolnosti postao odbačen. Bio je neshvaćen, koji je postao drugačiji, zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem današnje mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: ”Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina, kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – pretvorili su me da sam lukav, pa sam se povukao u sebe. Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo… Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti.” (Ljermontov Mihail Jurjević, u Junak našeg doba) .




Mladi u internetskoj (internacionalnoj) „zajednici“ od 2010. prizivaju dane kaosa. Snimljen je dokumentarni film „Dani kaosa“ koji su predstavili punkeri i anarhisti u Njemačkoj. U kratkom filmu se najavljuju napadi na represivni aparat diljem Europe. Opasnosti proizlaze iz danas „rehabilitirajućih“ promišljanja predstavnika anarhističkog učenja Mihaila Bakunjina i njegova dominantnog životnog pravila: „Strast za razaranjem također je kreativna strast“, P. Josepha Proudona. “Naše načelo jest: Ateizam u religiji. Anarhija u politici.” Dostojevski (to) stanje opisuje u rečenici: “Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. S duge starne, svjetske korporacije vladaju po modelu: stvori problem, (represivno) reagiraj i ponudi riješenje (D. Icke) Icke to ovako aktualizira: “Kako bi ljude nadzirali na ulicama s postavljanjem kamera s ciljem jačanja represivnog aparata, (što u jednom i drugom slučaju ograničava slobodu građana) tada izazovite nerede, što će stvoriti prvo strah, a onda želju za nadziranjem i represijom (nad počiniteljima). Postignute li to ljudi će vam kucati navrata sa zahtjevima da se na njihove ulice stavi kamere, a policiji da više ovlasti.” (Icke, D).

Josip Eugen Stiglitz, bivši sajetnik Billa Clintona, 2001. godine je odlučio “progovoriti” o tome kako su moćne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planirali izazivati socijalne nemire, osobito u siromašnim i tranzicijskim zemljama”. Članak je objavljen u “The Observeru” 29. travnja 2001. Navodi tajne planove „prokletstva”, za male narode Indonezije, Ekvadora, Tunisa, Jugoistočne Evrope… Nakon insceniranog bijega kapitala MMF traži od vlade zemlje-žrtve da drastično poveća kamatne stope kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. Uzima za primjer Indoneziju, Boliviju i Ekvadoru koje su (tih godina) “eksplodirale u nemirima”. Zadnji MMF-ov korark ka kolapsu „malih” je poticanje radikalnih prosvjeda (s) kojima se zemlja-žrtva doslovce baca “na koljena”. U tim dramatičnim okolnostima MMF podiže socijalnu tenzije do nasilnih prosvjeda, (primjer Tunisa, Egipta i Albanije s početka 2011. godine). Tipična ideja korporatsista: Izazovi problem – ponudi rješenje. Podsjetimo se da su početom 2011. godine nastali (gotovo istovremeni) krvavi sukobi s prosvjednicima u Tusisu, Albaniji, Libiji, Jemenu, Egiptu, Grčoj, Španjolskoj.., ali i drugim razvijenijim državama, (sve) do Hrvatske, koju tek čeka isti scenarij ulaskom u EU! Podsječam čitatelje da sam o farmacutskoj mafiji, (kao važnoj korporacijskoj kariki) pisao u zadnjoj kolumni, a o stategiji korporatista “Četiri koraka do prokletsta” u svojoj prvoj kolumni na ovom Portalu.

Anarhistička strategija




U Danskoj su još devedesetih godina anarhisti intenzivirali svoje aktivnosti zauzimajući napuštene državne objekte, (prvenstveno vojne baze) za širenje svojih slobodarskih ideja. To je bio razlog zašto se 1991. god., najprije u Danskoj, započelo s projektom «Piloti kaosa» (kaos Ploterne). Isti projekt je kasnije razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan, s ciljem da se spriječi daljnje beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezorganiziranosti za stvarne potrebe mladih. A kod nas? Revolucionarni porivi i pozivi kod nas se „nojevski“ (od strane vladajućih) prešućuju, a sve okolnosti svakodnevnih prosvjeda izbjegavaju se nazvati pravim imenom – dani kaosa.

Kniga- anarhistički manifest- ‘Nadolazeća pobuna’ je prvi puta objavljena u Francuskoj 2007. godine. Autori se predstavljaju kao „Nevidljivi komitet“. Prevedena je na engeski jezik i dostupna na internetu. U poglavlju „Sedmi krugu” otkrivaju ciljeve: „Mi ne želimo zauzimati teritorij, želimo biti teritorij… Katastrofa ne dolazi, ona je ovdje. Mi se već nalazimo u kolaps civilizaciji.” Predlažu širenje svojih komuna u „svakoj tvornici, ulici, svakom gradu, selu, školi…, a koje će „istisnuti institucije društva: obitelj, škole… Predlažu blokade sveučilišta, sabotiraja pruga, dalekovoda….i apeliraju na minimum rizika u poduzimanju akcija, najmanje vremena, i najviše štete. „Uzimaju kao poticajan primjer iz lipnja 2006., gdje su u pokrajini Oaxaca u Meksiku pobunjenici zauzeli važnije vladine institucije i javne zgrade, a negdje su i protjerani i gradonačelnici. Cilj su masovme blokade, koje će paralizirati cijelu zemlju. Navode „dobre primjere“ pljačkanje trgovina i banaka gdje je god moguće. Cilj (im) je osloboditi teritorij od okupacije policije, svrgnuti vlast na lokalnoj razini…

U Rimu je 20. i 21. prosinca 2010. vladalo opsadno stanje kada su eksplodirali paketi-bombe u veleposlanstvima Švicarske i Čilea. Ministar unutarnjih poslova Italije Roberto Maroni je izjavio za La Republicu 21. prosinca 2010.da su ovaj teroristički čin organizirali anarhisti. Ove grupe su nasilne. Prisutne su i u Španjolskoj i Grčkoj i povezane su’, rekao je Maroni. Kod sukoba studenata i policije 5. prosinca 2009. godine rektor sveučilišta u Ateni završio je u bolnici nakon što su u prostorije sveučilišta upali prosvjednici. U Grčkoj je bila okupacija škola, fakulteta, sindikalnih središnjica, pa čak i gradskih vijećnica. Nakon stalnih akcija u Ateni tijekom 2009. usljedile su akcije u drugim gradovima Grčke, pa je u Solunu u travnju o.g. izvješen transparent s natpsom “Država je jedini terrorist”. Veća skupina mladih prosvjednika početkom svibnja 2010. godine su organizirali opći štrajk pod vostvom anarhista i Komunističke partije Grčke, a isti su 5. svibnja u kompleksu Akropole, raširili transparent: “Narodi Europe, ustajte”. Kao znak podrške grčkim prosvjedima, neredi su izbili u desetak gradova Europe gdje su napadnuti grčki konzulati. Sukobi s policijom zabilježeni su 5. svibnja 2010. godine u Madridu, Parizu, Barceloni, Berlinu, Rimu, Instanbulu, Bologni i Kopenhagenu, u gradovima iz zemljama s anarhistčkom tradiciomom. Od ekstremnih anarhista u srpnju 2010. godine se izdvojila gerilska skupina „Sekta revolucionara“. Zaprijetili su da će Grčku pretvoriti u “ratnu zonu”, (piše britanski The Observer od 28 srpnja 2010.) Sekta revolucionara je najavila da će nastaviti napadati policajce, “korumpirane” medije…

Da ne bude zabune, osobno podržavam prosvjede mlade generacije, ali u jednom drukčijem obliku i s bolje definiranim ciljevima i metodama, koji više ne bi išli na ruku stvaranju kaosa, nego životne perspektive mladih ljudi. Osobno sam podržao i podržavam studentske prosvjednike u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj koji su tražili ukidanje Bologne na sveučilištima i koji nisu stavljali svoje profesore u “talačku poziciju” s blokadama nastave.

Danas nasilje u Engleskoj, sutra u čitavoj Europi?!

Koronologija događaja: posljedice nasilja

Četiri dana su mediji bilježili nasilne scene u Engleskoj “Društvene mreže”, ranije putem facebooka a sada putem social.networka, pokazle su se kao glavno sredstvo organizacije nereda. Vidjeti kako se putem istih mreže organiziraju nemiri na internetskim stranicama njemačkog izdanja Focusa od 10. kolovoza 2011. Organizirane skupine mladih su vršili neviđeni teror nad građanima u više engleskih gradova. Neredi su započeli 6. kolovoza u Londonu, a potom su se proširili i na Birmingham, u kojem je zapaljena policijska postaja te nekoliko policijskih vozila. Grupe mladih sukobile su se s policijom u Manchesteru, na sjeverozapadu Engleske, razbijajući izloge i pljačkajući trgovine. U Salfordu, kod Manchestera, nasilnici su palili zgrade, pljačkali i razbijali brojne prodavaonice, bacali cigle na policijska vozila, a napadnut je i kamerman BBC-a. U Liverpoolskom distriktu, Toxtethu, zapalili su nekoliko desetaka vozila. U Londonu je u četiri dana kaosa uhićeno više od sedamstotina izgrednika, a Britanski premijer David Cameron je održao izvanrednu sjednicu Vladinog krizng stožera. Treći dan je zaprijetio “huliganima” pucanjem policije s gumentim metcima, ali i, eventualnim eskaliranjem nasilja, intervencijom vojske. Zadnji sukobi mladih i policije, ali samo jedan dan, 7. kolovoza zabilježeni su u Stockholmu u Švedskoj.

Uzroci nasilja

Pretražujući komentare u različitim tiskovinama u Engleskoj, nigdje nisam pronašao temeljite analize za nerede ”huligana”, (kako su ih listom prozivali mediji i vladajući u Engleskoj). Uglavnom se rozivaju (tek) roditelji, loši socijalni programi i slično. Nitko se nije upitao kako je moguće da nasilje svugdje eskalirala, a ne samo u siromašnim predgrađima Londona. Nisu se upitali odakle (odjednom) tolika masa “huligana” u svim većim gradovima. Nigdje analitičkog članka kod organizacije revolucija u Africi i arapskim državama s posljednjim neredima u Engleskoj, poveznica jačanja anarhističkog pokreta i uloge korporatista, političara nasilnika i kleptomana, (koji odašilju eksplicitne poruke mladima o politici kao najkoruptivnoj sferi društva), posljedice tabloidizacije medija i medijskih manipulacija na svijest i ponašanje mladih, sustavnog urušavanja svih autoriteta, normi i krize vrednota. Svako peti zaposleni mladi čovjek u Engleskoj je (bio) samo jedan od “okidača” za nerede, kao i činjenica da im socijalno podrijetlo određuje budućnost. Ipak, ni socijalni problemi nisu odgovor za nerede, jer se pljačkalo i u elitnom Notting Hillu i Claphamu, gdje je stacionirana viša srednja klasa. Mladi (njabolje) osjećaju što znači izostanak perspektive, dužničko ropstvo, recesijske mjere, sve veće socijalno raslojavanje, (osobito u Londonu). Neupućeni komentatori još (ih uvijek) mlade nazivaju “izgubljena”, umjesto izigrana generacija. S vremenom, mladi su, (opravdano) ne samo “obojeni” (osobito u Engleskoj i Francuskoj) postali sve frustriraniji, budući da za njihove potrebe i probleme nitko nije skrbio desetlječima.

Jedino sam u njemačkoj novini Süddeutsche Zeitung, (dostupno na intenetu od 11. kolovoza) u razgovoru s Wilhelmom Heitmeyerom ravnateljem Zavoda za interdisciplinarno istraživanje sukoba i nasilja na Sveučilištu Bielefeld, pronašao suvisle analize uzroka nasilja koji fermentiraju u povijesnom konteksu društvene nebrige za mlade, koji sada eskaliraju (i) u Europi. On smatra da niti jedna zemlja u Europi više nije izuzeta (i) od znatno brutalnijih nereda. Ispravno konstatira da mladi još jedino vjeruju vršnajcima, s kojima se homogeniziraju i kod ovih nereda, samo da bi pokazali solidarnost (pa i u nasilju). Kako kaže, mladi su od odraslih vidjeli kako državne zakone pretvoriše u “zakone đungle”. Represija i “vodeni topovi” dugoročno ništa ne riješava(ju). Oni su “kontraproduktivni”. Navodi primjere kada državne institucije umjestio da rješavaju socijalne probleme, iste ih samo potiču. Heitmeyer prognozira “masovno nasilje”, pa i u Njemačkoj. Eto, to su dodatni dokazi kako nisam pretjerivao (prije nekoliko godina) s procjenama da nas čeka eskalacija nasilja u Europskim okvirima.

Autor:Zlatko Miliša
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.