Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

VLADA POKUŠAVA REALIZIRATI POTHVAT MANDATA: Za Hrvatsku je ključna izgradnja LNG terminala na Krku

Autor: Denis Kuljiš

Genijalni strip-satiričar Dubravko Mataković izumio je prikladno ime za idealtipski hrvatski tabloid: ”Ćorsokački brložnik”. Reflektira duh domaćih medija koji lokalne bare izviđaju mikroskopskim zorom, pa im svaki gmizavac izgleda velik poput krokodila. Nijedna vijest ili pojava, ne registrira se dok se ne svede na razmjere marginalnog skandala. Zato nikad nije bitan ključni aspekt nekog događaja, nego njegove sporedne manifestacije koje pobuđuju strahove, mobiliziraju predrasude, rađaju skepsu i pobuđuju cinizam. Nije čudo stoga što se hrvatska vlada, dok pokušava realizirati najvažniji pothvat svog mandata, o tome oglašava suzdržano, očekujući bastinado medijskih reakcija, beskonačne tračeve i optužbe u parlamentu. Pogotovo što će to pumpati svi oni koji se protive jer imaju suprotne komercijalne interese.

O čemu je riječ? Od prošlog tjedna, Vlada jasno iskazuje nakanu da s mađarskim MOL-om razriješi vlasnički odnos u nacionalnoj naftnoj korporaciji INA. To je postalo nužno i neizbježno s obzirom na razvoj događaja na energetskom tržištu. Za Hrvatsku je od ključne važnosti da pokrene izgradnju LNG-terminala na otoku Krku. Stvorene su pretpostavke, otpor uglavnom slomljen. Odabran je ploveći terminal manje zapremnine, koji se može financirati očekivanim prometom ukapljenog plina na trasi koja će počinjati u Omišlju. Donesen je izvanredni zakon koji omogućuje izuzimanje obalnog zemljišta na koje polaže tvrtka u stečaju, DIOKI.

Iako je tvrtka u stečaju, njen bivši vlasnik prodao je svoj interes austrijskom poduzeću koje ga dalje ustupa jednoj luksemburškoj, vjerojatno pod kontrolom ruskih fondova. U Luksemburgu operira Volga Grupa Genadija Timčenka, kojega nazivaju ”kremaljskim blagajnikom”. On sam težak je 16 milijardi dolara. Volga Grupa je holding ruskih naftnih tvrtki, a suvlasnik im je ruska Narodna banka. Luksemburški kremlj, koji nije opasan palisadnim zidom, nego je lociran u financijskom vorteksu Europske unije.

Ilegalna prodaja krčke tvrtke u stečaju, ranije u vlasništvu Sanaderova i esdepeovskog oligarha Ježića, trebala je stvoriti nedogledne pravne zapreke sudovanjem u inozemstvu. Zakon donesen po hitnoj proceduri u Saboru, to je presjekao. Obalsko pomorsko dobro vraćeno je državi, a na tom mjestu, povezat će se plinovodni sustav kojim će ukapljeni plin poteći na kopno. Europska unija dala je više od 100 milijuna eura za gradnju infrastrukture i već je naručen odgovarajući brod, ploveći LNG, u norveškom brodogradilištu.

Bilo je nešto lokalne opstrukcije – omišaljska utvrda SDP-a kao i sam riječki SDP, oduvijek preko Linića povezan s istočnim energetskim interesima, pokušavali su pokrenuti lokalnu političku scenu na protivljenje s ekološkim, komercijalnim i političkim argumentima. Ekološke ugroze otklonjene su odabirom odgovarajuće tehnologije koja ne zagađuje more, komercijalne će biti riješene u narednoj fazi, a što se tiče političkih, više nitko nema volje da se bavi promašenim esdepeovskim idejama, za koje ne znaš pripadaju li ovom ili onom lokalnom čelniku kvarnerske ljevice. Javlja li se to iz duboke pozadine Linić, progovara li iz trbuha Komadina, ili nešto drnda Obersnel, znaš samo da nema veze s Bernardićevim stranačkim vodstvom koje ne može dočekati dan kad će se napokon riješiti te ortodoksne riječke frakcije SDP-a, koja je u ovoj stranci igrala otprilike onu ulogu koju su u HDZ-u imali zadrti Hercegovci.

Ključna je prepreka napretku LNG-operacije, naravno, komercijalna konstrukcija posla. U ovom času, ukapljeni plin koji se dovozi iz Katara ili Amerike, a uskoro će poteći i sa Sredozemlja, s obzirom na to da su pronađene velike zalihe ispred egipatske i izraelske obale u prostoru kojim dominira Cipar, za 30 je posto skuplji od ruskog, koji stiže kopnenim plinovodom. Skuplji je – teoretski, kad se uzima s glavnog pravca opskrbe, recimo iz Sjevernog toka, ali cijena se razlikuje od zemlje do zemlje, te s obzirom na ugovorne uvjete, što znači da su drukčije ako se obavežeš na kupnju fiksnih količina na dugi rok pa riskiraš da kupuješ skupo, iako su pale cijene. Cijene su tu strahovito promjenjive, i nema algoritma koji bi mogao predvidjeti trendove, jer je volatilno energetsko tržište integrirano, a cijena struje iz ugljena, iz A-centrala i iz obnovljivih izvora, uprosječuje se s promjenjivom cijenom nafte i plina, podložnim globalnim političkim zbivanjima. Embargo iranskih energenata, sankcije prema Rusiji, koja stoga ne može razvijati svoju infrastrukturu na zapadnom dijelu euroazijskog kontinenta, sve to utječe, pa europske zemlje, koje su velike neto-uvoznice energenta, nastoje izbalansirati različite izvore.

Na Baltiku, koji je na Sjeveru isto što je jadransko-mediteranski bazen na Jugu, riješili su to tako što su sagradili golemi LNG-terminal u Latviji. Poljska gradi Norveški tok, podvodni plinovod do norveških nalazišta na Sjevernom moru i od 2020. u potpunosti otkazuje ruske isporuke. Njemačka pokušava izgraditi Sjeverni tok 2, pa se jače vezati za ruski energent, koje je u količinama potrebnim njihovoj industriji, najjeftiniji, ali time ostavlja Ukrajinu u izolaciji, jer više nije potreban transfer preko te zemlje, pa će ih Rusija moći svake zime slediti i zadaviti kijevski režim koji ne podnosi. Putin upravo dolazi u Srbiju da Beograd pridobije za Turski tok, koji bi se preko Mađarske pružao na Zapad, te anulirao LNG-konkurenciju, američku instalaciju u grčkoj Trakiji i onu hrvatsku na Krku. Pivotalnu ulogu u svim tim kombinacijama ima centralno postavljena Mađarska, preko koje idu svi pravci.




Kad je došao na pregovore s premijerom Plenkovićem u Zagreb, mađarski lider Viktor Orban, otvorio je karte i na konferenciji za štampu rekao: ”Mi se opskrbljujemo s četiri strane, izravno od Rusa, interkonekcijom preko Rumunjske, koja i sama ima energent, a prikopčana je na ruske plinovode, zatim sa Zapada, preko Austrije, a ovaj četvrti pravac preko Hrvatske na LNG, svakako bi nam bio najskuplji…”

To je bila, naravno, početna pregovaračka pozicija, jer je mađarska energetska politika kao i strateško pozicioniranje još puno kompleksnije.

Rusima je Orbanova vlada prepustila gradnju dvije moderne A-centrale napredne tehnologije, ali plin i naftu kontroliraju kao primarni nacionalni interes. Na Jadranu MOL je pak kupio od ENI-ja njegovu polovicu udjela u hrvatsko-talijanskim plinskim platformama.




Taj joint-venture pothvat s Talijanima, bio je, inače, najgori korupcijski pothvat u cijeloj bogatoj povijesti hrvatske korupcije. Dragocjeni plin prodan je unaprijed talijanskom partneru po smiješnim cijenama, a on je kreditirao izgradnju platformi i preuzimao sav plin, pa su na tom poslu izgubljene milijarde. Tko je vodio te poslove? Širi riječki lobi, koji je uključivao pokrovitelje u Zagrebu. Jedan računovodstveni forenzički tim našao bi tu materijala da se mnoge ljude spremi na doživotnu robiju, kad bi u Hrvatskoj postojala odgovarajuća pravosudna praksa koja bi omogućila suzbijanje korupcije. No, korupcija je u nas glavna djelatnost političkih kasta, a javnost se od te strašne istine brani uživljavanjem u zanemarive pljačkice o kojima javljaju novine…

Otkako je MOL kupio polovicu u platformama, postao je još važniji partner hrvatske države, koja ima polovicu portfelja u Ini. Osim toga, za LNG je MOL jedini mogući partner, drugi nije ni zamisliv – sa Slovenijom nema nikakvih poveznica, niti je njihov Petrol u poziciji da se samostalno razvija i širi. Pitanje je trenutka kad će ga slovenska država prodati nekoj grupaciji koja taj prilično mali biznis može učiniti održivim – jer Slovenija je, ipak, kako glasi besmrtna Pervanova šala, ”država koju možeš prijeći na rezervi”.

Da bi LNG komercijalno uspio, a neuspjeh se sad zaista više ne bi dao podnijeti, nužno je da MOL postane partner, i o tome se nesumnjivo u Zagrebu pregovaralo. Poznavajući mađarsku kompaniju koja, uostalom, ima najgora iskustva s Hrvatskom, ona sigurno traži polovicu, ali vlada mora biti na oprezu, prije svega zbog političke recepcije pa će vjerojatno nuditi trećinu, a onda će se naći negdje na pola puta.

Ako MOL uđe u vlasničku strukturu LNG-a i uzme odgovarajući udio prometa na tom plinskom pravcu prema Srednjoj Europi, projekt je osuđen na uspjeh. A kao posljedica, otklonit će se napokon i prepreke za razvoj Ine, koju Hrvatska sama više ne može podići. Takve ideje koje je Plenkovićeva vlada iznosila kad je došla na vlast, već se s ove distance čine djetinjastima. Dioničari MOL-a, uključujući mađarsku vladu koja drži 25% ne bi nikad prodali kompaniju za manje od 3 milijarde eura, što znači da bi trebalo iskeširati deset milijardi kuna, pa tek onda početi s ulaganjima – u što? INA više ne može postati globalna kompanija, ta je prilika propuštena prije dvadesetak godina… A zatim, vlada se susrela s realnošću hrvatskog gospodarstva.

Zamalo se srušio Agrokor. Započela je otplata milijardi koje će odnijeti brodogradilišta – bit će to trošak od oko pet milijardi, a nekoliko tisuća ljudi, možda i pet tisuća radnika, ostat će naposljetku bez posla. Da otvori još jedan front, Plenković bi napravio samoubojstvo, a on je srećom dovoljno oprezan i iznad svega rangira vlastito političko samoodržanje.

Tako je suradnja s MOL-om odjednom počela poprimati konkretne oblike. Prihvaćeno je ono što je jasno već dvije godine – Hrvatska distribucijska mreža ne može održavati dvije rafinerije, obje zastarjele, pa će se sisačka zatvoriti i pretvoriti u logistički centar da se smanji socijalna cijena gubitka radnih mjesta. Riječka će se modernizirati, za to je krajnji trenutak. To je nekoć bila najveća europska rafinerija i koju su opsluživali prvi tankeri na svijetu (baš prvi-prvi bio je riječki i zvao se ”Etelka”). Bilo je to u doba kad je Rijekom upravljao – mađarski parlament, a sve je financirao Rothschildov kapital, koji je izgradio modernu Budimpeštu, Baku i Fiume.

Jadranski plin s platformi, riječka rafinerija, LNG, INA, MOL – to se sad pretvara u jedan logični niz, energetsku transverzalu i politiku koju ekonomski podupire EU sa sto milijuna eura i Amerika diplomatskim i političkim sredstvima. Kao prethodnica ovom hrvatsko-mađarskom sporazumu, regiju je posjetio američki senator i potpredsjednik Senata Orrin Hatch, glavni čovjek energetskog lobija u Kongresu, jedan već jako vremešni čiča, koji je, međutim, letio u svemir jer je htio pokazati da senatori mogu u orbitu, kad već astronaut John Glen može u Senat!

Kome sve to ne odgovara? Pa ne odgovara ruskom ”Gazpromu”, najvećem poduzeću na svijetu, kojim izravno upravlja Kremlj, kao i njegovim lokalnim hrvatskim distributerima, koje ovdje podržava širok krug ljudi u biznisu i politici.
Kad je proradio latvijski LNG, cijena plina na Baltiku pala je za 30 posto. To je superprofit koju ti omogućuje monopol.

Nije tu riječ o različitim tehnologijama – ruska je samo zasad inferiorna, s ukapljenim naftnim plinom koji se vozi preko Ploča, gdje su izgradili svoj terminal i kupili hrvatsku željezničku kompaniju koja ga razvozi po regiji. Neće uvijek ostati tako primitivna, jer u Rusiji ne vlada socijalizam, nego oligarhijski kapitalizam, pa ljudi u čijim je rukama imovina koncentrirana (Rusija je zemlja s najvećom na svijetu koncentracijom bogatstva) itekako skrbe o svojim interesima. Zato je Volga Grupa pokrenula osnivanje nove, avangardne LNG-kompanije Novatek koja će konkurirati Gazpromu i već bilježi silne uspjehe, jer je u suradnji s japanskim industrijskim kombinatima počela graditi sibirski terminal Yamal, gdje će operirati LNG-ledolomci. Nema sumnje da će se ruski ukapljeni plin pojaviti i na drugim tržištima, ali to ne znači da će stare strukture lako otpustiti monopol ondje gdje su ga već stekle.

Da bi mogao politički progurati projekt LNG-a, a zatim i sporazuma s MOL-om oko Ine, Plenković je morao taktički ”osigurati bokove”, ono u čemu je iznimno dobar. Zato je skršio Kolindu i ”Vasu” koji su se previše približili plinarima te osnovao prirodni rezervat za prebjege kod Bandića, kako bi unaprijed onemogućio svaki parlamentarni udar koalicijskih partnera. Tako više ništa ne može zaustaviti realizaciju LNG-terminala na Krku. To i sporazum s MOL-om bit će trijumf vlade u drugoj polovici mandata, nesumnjivo popraćen s puno osporavanja, bijesa, induciranih otpora, parlamentarnih i medijskih žestokih verbalnih napada.
Ali, ovaj sporazum otvara mogućnost za bezbroj novih, ako se tome pristupi pametno i naprosto obnove relacije na osnovama od prije više od sto godina.

Kad je mađarska vlada pristupila gradnji željeznice Budimpešta – Rijeka, Zagreb je (1850. godine) imao 16.000, a Rijeka 15.000 stanovnika. Bile su to od boga zaboravljene selendre – Temišvar je bio dvostruko veći, a Brno i Bratislava imali su po 40 tisuća stanovnika, Trst 65, a Lavov 80 tisuća stanovnika. Pruga i zatim industrijalizacija Rijeke, dali su modernu podlogu nastanku hrvatskog društva koje se počelo preobražavati u političku naciju. Ta je pruga još ista, i tek je sad započela njena djelomična modernizacija. U stvari, potrebno je izgraditi modernu prugu za brzine od 200 kilometara na sat za putnički i 160 km/h za teretni promet, te napraviti novu luku. U ovom času, Kopar ima 16 puta veći promet kontejnerskog, a 9 puta veći rasutog tereta i ta razlika raste, jer je riječka luka marginalno lučko odredište s 1 posto ukupnog prometa na Jadranu. To se može obrnuti samo nekim strateškim potezima, a ne ”proširenjima” i ”poboljšanjima”.

Da su Hrvati pametni koliko su Mađari domišljati, osim oko nove željeznice i luke, pokušali bi se dogovoriti i oko cestovne infrastrukture.

Kad bi se autocesta Rijeka – Varaždin – Letenye – Nagykanizsa produžila spojem preko Mađarske: Zalaegerszeg – Körmend na austrijski Fürstenfeld (spoj na austrijsku auto-cestu A2 Graz – Beč), skratio bi se put Zagreb – Beč za nekoliko desetaka kilometara i sasvim zaobišle komplikacije na slovenskoj granici! Tuda bi se onda odlio kamionski i sezonski promet, što bi možda navelo slovensku vladu da pristupi pregovorima oko drugih zajedničkih, racionalnih prometnih interesa – primjerice izgradnje 35 kilometara spoja Rupa – Kozina, koja bi hrvatske autoceste vezale s talijanskim, a Sloveniji novac od neizmjerno povećanog prometa.

Riječka zračna luka s manje od 200 tisuća putnika godišnje, guši se u zakutnosti i besmislu lokal-izolacionizma, kao i sva riječka ekonomija i, uostalom, njihova politika. S druge strane, najbrže rastuća europska low-cost aviokompanija Wizz Air operira iz Budimpešte sa 100 zrakoplova, a naručila ih je još 265. Lowcosteri u principu ne žele plaćati aerodromske pristojbe, što nije bitno, jer se jako dobro zarađuje na njihovim putnicima i otpremi prtljaga (oko 60 posto aerodromskog prihoda). Da netko pametan ponudi Wizz Airu Krk kao jadransku bazu, tu bi smjesta nastala golema turistička navala. Wizz Air je registrirao svoju englesku, bugarsku, rumunjsku i ukrajinsku tvrtku-kćer, a sigurno bi napravio i hrvatsku, pa bi golema potpuno prazna riječka zračna luka dobila novu svrhovitost.

Takve poslovne inicijative i ideje ne možeš očekivati od lokalne zajednice koja se desetljećima odupire svim promjenama, a i samoj ideji slobodnog poduzetništva. S druge strane, ni u vladi nema puno ljudi koji sugeriraju razvojne pothvate – tamo sve ide usporenim tempom, na izazove se reagira, umjesto da ih se pretvara u prilike. Za stolom, naime, nema puno ljudi koji pridonose. Plenkoviću je sigurno sto puta palo na um pitanje koje je Staljin bio spreman i izgovoriti: ”Dobro, a zašto ovdje samo ja imam neke ideje?” Da iz vlade pobaca sve hadezeovce pa ih nadomjesti stručnjacima, i Plenković bi se osjetio ugodno zaokupljen. Ovako, vlada nalikuje na konzilij u kojem je profesor popio svu pamet svijeta, a pacijent, jedva živ, održava se na životu bazalnim metabolizmom. Gospodarski organ hrvatskog društva bilježi erekciju od oko tri posto.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.