Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

VICEŠAMPIONI: Svjetskog uspjeha ne bi bilo bez sustava koji je stvorio Zdravko Mamić

Autor: Denis Kuljiš

Srce vatreno važno je, kao i neusporedive tjelesne predispozicije dinarskog barbarogenija, ali ništa ne bi bilo bez sustava koji je stvorio – Zdravko Mamić.

Sad bi ga najlakše bilo zaboraviti, kao što su u Moskvi zaboravili na Blaževića, jer je HNS još uvijek Mamićev pogon dok ne uklone prvo Šukera, a zatim i sve ostale koji su Mamiću omogućili da napravi svoj imperij unutar carstva hrvatskog nogometa. Do toga će sigurno doći, jer mašina radi i već je samljela glavnog od glavnih (capo di tutti capi), a zatim će kositi po Savezu, regionalnim sportskim organizacijama sustava osmišljenog tako da bude kontrolabilan. To je bilo više od korupcije – udruženi sportsko-poslovni pothvat koji je preživio svaku dosadašnju vladu. Brzo bi odustale od ideje da reformiraju nogometnu krovnu asocijaciju, čim bi shvatili da je to čvrsta mreža, povezana sa svjetskom centralom mutnih poslova, koja im iz Švicarske jamči imunitet.

No, sad je hobotnica koja pogađa rezultate ušla u krivu posudu, što znači da će od nje napraviti salatu. Pogrešno je bilo vezivanje uz Predsjedničke dvore – korupcija nije problem, ali politička dezorijentacija jest. Stoga se više nisu mogli tolerirati nepodnošljivi ispadi stvarnog vlasnika Dinama. Nije prihvatio dobronamjerna upozorenja da se povuče i ostane neupadljiv, kako bi se uklonio konzekvencijama – njegov sustav je efikasan, ali ima tu manu da se sve događa izvan sfere zakona, što znači da postupno kriminalizira sve veći broj ljudi koji su bili nužni da stroj funkcionira.

Mamić je pobjegao u Hercegovinu, rezervnu domovinu Hrvata s kojima Hrvatska više ne može u Hrvatskoj izaći na kraj, poput Glavaša i Kutle. Glavaš je bio zapovjednik osječkog paravojnog odreda, osuđen je za ratni zločin, ali nitko od neposredno nadređenih nije bio impliciran – čak ni Šeks, koji je imao ured iznad njegovoga s jednako dobrim pogledom na garažu u kojoj su mučili civile. Glavaš je pobjegao u Bosnu kad je Ustavni sud pronašao proceduralnu pogrešku u postupku pa je pušten do obnove postupka, do čega nije došlo jer je u bijegu dočekao pomilovanje. Kutle je u BiH ishodio poništavajuću presudu na domaćem sudu kojemu se mogao prizivno obratiti i sad čeka zastaru da se za dvije ili za četiri godine vrati u domovinu te dobije papire koji će mu omogućiti da putuje bez straha od Interpolove tjeralice. I on je bio dio šireg sustava, ali se nije htio pokoriti i sam preuzeti krivnju pa je postao meta neviđenog medijskog progona bivših partnera. Mamić još nije ni shvatio shemu – on misli da mu je učinjena nepravda, ne vidi da je stavljen izvan zakona pa nema te sile koja bi mu mogla osigurati rehabilitaciju. On je zauvijek izgubio posao koji je stvorio, no pitanje je može li se bez Mamića održati cijeli taj složeni mehanizam. Hoće li hrvatski nogometni pogon i dalje proizvoditi ovakve reprezentativce kakvi sad nastupaju na Svjetskom prvenstvu? Jer, kad se analiziraju njihove karijere, vidi se da je većina počela u Dinamu ili ih je Dinamo lansirao u svjetsku karijeru.

Danijel Subašić je iz Zadra, a u inozemstvo se plasirao preko Hajduka. Dejan Lovren je išao preko Dinama, Domagoj Vida također. Šime Vrsaljko, Dinamo – naravno. Ivan Strinić preko Hajduka, kao i golman Lovre Kalinić te Nikola Kalinić, ne računa li se Ivan Perišić koji ondje nije ni zaigrao jer je već sa šesnaest otišao u gastarbajtere. Marcelo Brozović, opet Dinamo. Luka Modrić – Dinamo, naravno. Ivan Rakitić se nije dao nikome – dečko je odrastao u Švicarskoj i glava mu radi kao švicarski sat. Bio je sam svoj menadžer, što mu nije išlo teško, jer zna šest jezika. Mario Mandžukić – Dinamo, bio je kapetan. Ante Rebić – preko Splita, ali ne preko Hajduka, nego preko RNK Splita, malog, drugoligaškog kluba sa stadionom pored Turske kule. Dominik Livaković – Dinamo. Vedran Ćorluka također. Milan Badelj isto. I Andrej Kramarić je Dinamov igrač, Zagrepčanin koji je ondje igrao od djetinjstva i tu započeo profesionalnu karijeru, no kad je trebao s Mamićevim ljudima potpisati ugovor, ispričao se i otišao u Rijeku, odakle je opet dospio onamo gdje je htio – u Bundesligu. Filip Bradarić je isto tako počeo u Hajduku, a odlazak u inozemstvo očekuje iz Rijeke. Duje Ćaleta Car eksportirao se kao šesnaestogodišnjak ravno u Red Bull u Austriju iz NK Šibenik. Tin Jedvaj, Josip Pivarić i Marko Pjaca – ukratko Dinamo, kao i Mateo Kovačić kojega nisu htjeli u Hajduku.

Rezimirajmo statistiku transfera u strane nogometne klubove igrača A-reprezentacije Hrvatske nogometne lige: NK Šibenik – jedan, RNK Split – jedan, dvojica samostalno, Hajduk četvorica i Rijeka dvojica, a svi ostali, njih trinaest, preko Dinama!

Iz toga je jasno zašto pripadnici Torcide mrze Mamića ”više nego što bi to bilo normalno”, kako glasi ona stara šala o Srbima i nacionalizmu pa su ga neki povezani likovi čak pokušali ubiti. Sama činjenica da on postoji jasno ukazuje zašto je Dinamov sustav uspješan, a Hajdukov neuspješan. U Dinamu je vladao jedan čovjek i dominirao je njegov interes, koji se ostvarivao bilo kako, pod svaku cijenu, ali s golemim uspjehom, dok je u Hajduku na vlasti ulica, kojom upravlja mafija koje se političari i građani boje pa se ne usuđuju umiješati u upravljanje klubom. To kriminalno samoupravljanje gdje se uprava i treneri izvikuju na stadionu, kao u doba rimskog carstva kad su birali careve, pokazalo se totalno neuspješnim. Ne proizvode igru, igrače, a ni novac od odšteta. Klub izdržavaju grad i država. Rimski car bi podijelio novac legionarima koji bi ga isklicali, a onda ih ukrotio, a kad bi se bunili – primjenjivala se hvalevrijedna disciplinska metoda ”desetkovanja” – smaknuli bi svakog desetog u legionarskoj Torcidi.




Koliko je Dinamo ostvario na odštetama u transferima, ne uzimajući sad u obzir ono što su zaradili igrači, a od njih uzeli posrednici, dirigirani agenti?

Lovren je donio 10 milijuna eura, Vida pet do šest , Vrsaljko četiri i 25 posto naredne odštete, što je izašlo na još milijun i pol. Brozović – 8 milijuna. Oko Modrića su brojke mutne, jer je stvar još na sudu, ali promet je bio 21 milijun eura, s tim što se ne zna koliko je otišlo igraču, koliko klubu, a koliko eventualno Mamiću, a oko toga tužilaštvo i advokati obrane (koji su se mijenjali) zastupaju različite verzije. Mandžukić je otišao za 9 milijuna, Badelj za četiri. Jedvaj – 6 milijuna, Pivarić dva milijuna, a Marko Pjaca za nečuvenih 25 milijuna! Račun od oka, bez ulaženja u računovodstvene dubioze – sedamdeset do osamdeset milijuna u klupsku blagajnu, a možda još i više igračima i preko igrača. To je ozbiljan novac.

Kako je funkcionirao ‘Sustav Dinamo’? Za podmladak nije bila ključna vlastita škola, nego su se koristile i sve druge, a posebno ona koju je NK Udarnik iz Velike Gorice imao u velikogoričkoj četvrti Kurilovec. Dečki koji obećavaju uzimali su se zatim u vlastiti juniorski pogon ili slali u Lokomotivu. Tu su se već potpisivali neki ugovori s roditeljima, a novac se investirao iz glavne javno-privatne blagajne. Čim bi se pokazalo da mladić od šesnaest godina ima eksportni potencijal, stavljali su ga pod ugovor u Dinamu i posuđivali u drugu ligu da stekne igračko iskustvo. Zatim bi uslijedila ekspozicija u glavnoj Dinamovoj postavi, a posebni propagandni forsaž davao se uvrštavanjem u omladinsku ili pravu reprezentaciju, kako bi se momak prikazao svijetu. Agenti su navaljivali kao ludi, svjesni da pola europskih i bogatih zaljevskih klubova treniraju Hrvati i ostali Balkanci koji rado uzimaju momke s domaćeg terena. Sad je bila potrebna vrhunska vještina da se naprave odgovarajući sporazumi, gdje je gospodar Dinama imao presudnu ulogu jer je igrače dovodio u momčad, slao u reprezentaciju i pregovarao s agentima pa su se obično potpisivala dva ugovora – jedan s klubom za odštetu, a drugi s menadžerom, nerijetko s menadžerskom tvrtkom Mamićeva sina Maria. Teoretski ta dva ugovora nemaju veze, ali riječ je o ”personalnoj uniji”, svojstvenoj netransparentnosti hrvatskog nogometa gdje ne postoje vlasnici kluba, koji bi sve takve duple kombinacije osujetili.




Klub je ”naš”, a novac koji kroz njega teče, nije. Sportski zakon je socijalistički, a navijačke mase su ga spremne braniti, pogotovo ako ih uprava kluba instrumentalizira i pretvori u svoju ”petu kolonu” odstupajući im biznis s klupskim memorabilijama i obeštećujući ih na druge načine. Problem je što su navijačke skupine nezajažljive, pa se ne daju jeftino kupiti, nego žele sudjelovati u podjeli krupnih iznosa, kao da oni padaju s neba, ili su zagarantirani samim postojanjem nekog kluba. Rijeka napreduje jer se privatizirala, Hajduk umire na nogama jer nije, a što će biti s Dinamom, kao i s hrvatskim reprezentativnim nogometom vidjet će se jer će nedostajati spona s međunarodnom menadžerskom mrežom. S njima se razgovara Mamićevim jezikom, a moraš imati autoritet, rezultat i novac da te shvate ozbiljno. Tko to može osigurati? Kad i taj Agrokor počne propadati, morat će ga opet kupiti Rusi, ili netko drugi, jer drukčije neće ići.

Ne treba, međutim, zaboraviti da je veliki uspjeh reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Moskvi uslijedio jer je selektor po prvi put mogao raditi samostalno, a ne na daljinskom upravljaču. On je čovjek s integritetom, ali raspolagao je momčadi iz najboljih, najjačih europskih klubova, u koje ih je plasirao Mamić. Da se cijeli biznis iznova postavi na zdrave noge, valja učiniti jednostavan potez – treba prodati klubove privatnom kapitalu, kako to funkcionira posvuda u zapadnom svijetu. Ali tko ima hrabrosti i političkog integriteta da to naloži i provede?

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.