Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

USPON ULTRADESNICE: Kara-Hasan stranka će uzdrmati političku scenu

Autor: Denis Kuljiš

Počinje jesenska politička sezona. U Saboru će se raspravljati o reformi poreznog sustava. Hoće li to donijeti bitne promjene za porezne obveznike? Neće. Riječ je o zanemarivim, kozmetičkim zahvatima u hrvatski proračun od 130 milijardi kuna, što se odnose na 1 ili 2 posto toga iznosa. Boreći se za te nevažne probitke, Vlada će ipak skorirati u javnosti, budući da će svi ostali ustati protiv promjena, jer se u Hrvatskoj svi uvijek protive i najbeznačajnijim pozitivnim inicijativama, naročito ako ih nameće vlada. Ne treba joj dati da diše. Samo kad je do krajnosti slaba i ucijenjena, možeš je politički reketariti.

Hrvatska bi se mogla razvijati da proračun nije veći od 100 milijardi, znači da se umanji za četvrtinu pa se stanovništvo i biznis oslobode nepodnošljivog opterećenja. Smanjenje prihoda moglo bi se provesti postupno tako da se ciljano provede privatizacija i prve godine budžet dopuni s 20 milijardi od prodaje javnih poduzeća, nekretnina i koncesija, druge recimo 15 i tako dalje… To nipošto nije nemoguće, kad bi se proračun uvijek pisao isponova, u čisto, a ne polazeći od postojećih rashodovnih stavki. To je tzv. Zero-based budgeting i primjenjuje se, recimo na, Novom Zelandu. Zašto Vlada ne poduzme nešto tako? Pa ugrozila bi mnoge investirane interese i poremetila klijentelističke odnose s cijelim sektorima u kojima dominiraju njeni birači.

Druga rasprava na jesen bit će oko Ovršnog zakona s osam beznačajnih izmjena, koji neće pomoći ovršenima niti će od ubitačnih ovrha zaštiti one kojima se ona sprema. Zašto Vlada nije kadra provesti neku dublju reformu oko tog gorućeg pitanja, zbog kojega će izgubiti najmanje jedno mjesto u Europskom parlamentu na skorim izborima, a zatim platiti skupu cijenu na parlamentarnim izvorima? Zato što su ovrhe i stečajevi glavni izvor korupcijskog novca od kojega žive nomenklatura i establišment, dok je partitokratsko upravljanje javnim kompanijama pomoćni izvor ted ”sigurnosna mreža” koja ti omogućuje da bezbrižno izvodiš političke akrobacije, bez straha da ćeš ljosnuti i slomiti kralježnicu, koju doduše nemaš.

Gdje je najveće leglo kriminala u Hrvatskoj? U birtiji na zagrebačkom Trgu doma sportova gdje se okupljaju đentrificirani ”kontroverzni momci s asfalta”, bivši pripadnici kriminalnih formacija, danas ugledni poslovnjaci iz korporativnih krugova? Holdinški i paraholdinški centri moći u kojima se fabricira novac s kolateralom duga komunalnih poduzeća? To i slične regionalne ustanove za pranje para, samo su sporedne kaverne maligne bolesti koja iscrpljuje narodni organizam, a kad bih trebao od oka odrediti gdje je gnijezdo iz kojega se zaraza širi, ja bih intuitivno zaključio – Porezna uprava i Trgovački sud.

Porezna uprava je političko sredstvo prinude. A osim toga, kao i svi organi javne uprave, izvor golemih svota koje se dijele kroz proces javne nabave. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se pronašlo da Porezna uprava dobro pročešlja poslovanje Porezne uprave i povezanih subjekata.

Na Trgovačkim sudovima provode se neviđene operacije obdukcije dokusurenih ili polumrtvih poduzeća sa značajnom imovinom i to po propisima koji jedni druge pobijaju – umjesto stečaja, ide se često na predstečajnu nagodbu, a jednom se već pisao i lex specialis (Agrokor) što ne znači da neće i opet, recimo za INA-u. Stečajni upravitelji koji upravljaju beskonačnim stečajevima – traju godinama – sebi isplaćuju plaće od stečajne mase pa nisu motivirani da stvar završe u brzom roku i u korist povjerilaca. Recimo, ”Glumina bankom” u stečaju upravlja isti stečajni upravitelj već petnaest godina! Kad se napravi račun aktive i pasive, zašto je potrebno razvlačiti s procedurom? Sud bi trebao zatvoriti svaki slučaj u roku od 6 mjeseci, a rizik zatim preuzeti državni fond s kojim raspolaže Državni odvjetnik. On i sad zastupa državu u stečajnim postupcima, ali bi s ovakvom odredbom bio motiviran da agilno krivično goni sve one koji pokušavaju zamutiti i otegnuti stečajni postupak.

Takve i još stotinu racionalnih mjera mogla bi donijeti kompetentna vlada kad bismo takvu imali. Problem je u tome što vlada po definiciji ne sadrži kompetentne ljude, stručnjake, jer se sastavlja po političkoj logici stranke ili koalicije koja je uspjela osvojiti vlast. Kakvi su izgledi da se tu nešto promijeni, primjerice prijevremenim izborima? Mali. Najlakše je to objasniti na primjeru gospićkog ginekologa i župana kojega su izbacili iz vladajuće stranke. Istjeran iz jedne rupe pobjegao je u drugu. Izjavio je: ”Vrati li se Kolinda u HDZ bit će to početak Plenkovićeva kraja!”. Dao je do znanja da bi u tom slučaju dao ostavku na položaj župana, vratio se u Sabor, otjerao Plenkoviću lojalnog zamjenika i glasao za rušenje vlade. Znači, ostao bi bez lukrativnog položaja župana, ušao u Sabor i pokrenuo njegovo raspuštanje, tako da ostane i bez zastupničkog mjesta ako ga ne uspije opet osvojiti sam na vrlo neizvjesnim izborima… Kolinda bi pritom također trebala napustiti Pantovčak i sljemenske livade po kojima trči i (figurativno) pjeva ”Moje pjesme, moji snovi” pa doći u Sabor i krenuti u rovovsku bitku protiv vlastite vlade i birokracije koja bi joj onda stala vaditi mast još uspješnijom metodom od one koju je sama iznašla. Koliko je uvjerljiva ta politička fikcija? Ne vrijedi na to trošiti riječi.

Oni koji su sad u HDZ-u, ostaju u HDZ-u, a ako i gunđaju protiv Plenkovića svi rade za njega jer ih samo on održava na vlasti. Kad bi se predstavili u svojoj likantropskoj manifestaciji u koju se transformiraju za punog mjeseca, izgubili bi dosta glasova na centru.

Na desnici operirat će (vjerojatno već na ovim prvim, izborima za Europski parlament) Nova desnica. Ako Karamarko da ruku Hasanbegoviću, postat će stranka kakve posvuda u Europi dobivaju do 15 posto glasova. Jako će biti dobra usporedba s izborima u Bavarskoj – CSU koji nalikuje na HDZ pao je u istraživanjima javnog mišljenja na 33 posto, s 50 koliko je imao na prošlim izborima, a SPD se zadržava na 20, zeleni na 16, dok je desničarski AfD na 14. Možeš to mirno prepisati u naše okvire, s tim da će umjesto zelenih tu biti podijeljene stranke Trećeg puta, dok Kara-Hasan tiket ne može odmah pokazati svoj puni potencijal, ali će prilično uzdrmati scenu.

Očekivani uspjeh desnice, mobilizirat će ultraljevicu. Od koalicije Dragana Markovine koja se formirala na festivalu u Šibeniku, glavnom gradu dalmatinskih ekscentrika, gdje je svojedobno djelovala renomirana austrougarska ludnica, treba stoga očekivati da se odlijepi od tla, budući da se druga, etablirana skupina lunatika, Živi zid, ne naginje u lijevo, nego se svojim pijanim idejama nastoji približiti svim gledateljima emisije ”Na rubu znanosti”.

Dok se cijeli svijet bori protiv terorizma, Nova ljevica bori se protiv turizma. Ona želi primjerice od Splita napraviti dalmatinski grad, a ne da dolazi tko god hoće. Zašto bi ljudi iznajmljivali apartmane po dvjesta eura na dan kad mogu bacati mriže, saditi kupus kao Dioklecijan ili osnivati nevladine udruge koje će se na trošak vlade boriti protiv fašizma i neoliberalizma? Pa ipak, uspon ultradesnice mora utjecati na mobilizaciju ultraljevice, ali to će se osjetiti i kod SDP-a, pa čak i kod HDZ-a. Izlaznost bi mogla biti veća od uobičajeno niske za europske izbore. Narod pritom ne zna da je Komisija dala naputak da se do kraja godine povede javna rasprava, koja će uključiti široke krugove u odbir ”špicenkandidata” za predsjednika EU, ali to kod nas valjda znači da će se prirediti jedna emisija ”Otvoreno”. Ove godine, vlade će moći birati jedino između tih javno verificiranih kandidata, a ne kao do sad, iza kulisa, odlučivanjem u tri-četiri centra moći.

Politički proces koji će pokrenuti KaraHasan koncentracija, razorit će politikantske grupe Trećeg puta na centru, jer će se učvrstiti glavne stranke – treba očekivati da HDZ dobije više nego je ranije dobivao, bez obzira na veoma prošireno neraspoloženje biračkih masa prema Plenkoviću. Tko god odnese pobjedu u SDP-u, također će ojačati izlaskom stranke na europske izbore. Jer, kad se biračima učini da su stvari postale ozbiljne, više ne troše glasove na eksperimentalne liste i kandidate kojima na jedan krug daju povjerenje, nego se ponašaju konzervativno, isključivo u skladu sa svojim najdubljim svjetonazornim opredjeljenjima.

U SDP-u trenutačno traje revolucija koju su digli ”zokisti” protiv ”bernijevaca”, dok zasebna skupina ”ni vrit ni mimo” pažljivo odmjerava opcije i odgađa svaki potez – prema opreznome riječkom županu Komadini koji vodi te hrabre muževe, Kvint Flavije Cunctator bio je Brzi Gonzales. Naravno, u SDP-u je teško konsolidirati protestnu skupinu sastavljenu od bivših ministara koje je Milanović namjestio u Sabor da im se revanšira za to što su mu četiri godine čuvali leđa dok je zemlju upropaštavao nedjelovanjem. Ne samo da su mu čuvali leđa, nego su mu u tome zdušno pomagali. Tko su ti otresiti ljudi koji žele opet preuzeti SDP?

Vodi ih Peđa Grbin, barem neizravno (politički) odgovoran za tragediju ”Uljanika” i izravno odgovoran za debakl SDP-a u Istri (samljeo ih je IDS). Pomaže mu Siniša Hajdaš Dončić, doktor ekonomije koji je specijalizirao ekonomiju zagorskih vinskih puteva, izravno upleten u strahovite promašaje kod gradnje zadarske luke Gaženica. On je sklapao i ugovore s koncesionarom zagrebačke zračne luke na kojimu je izgubljeno oko 700 milijuna eura. Djelovanju i nedjelovanju Mihaele Zmajlovića, Igora Dragovana, Nenada Stazića i ostalih ”pobunjenika” trebalo bi posvetiti više prostora nego što je realno moguće. Iako je cloud na koji se informatički sadržaji transferiraju praktično bezgraničan, nije strpljenje onih koji bi morali čitati ep o bezveznjacima koji zaista ne zaslužuju cijelu Ilijadu, iako njihov frakcijski rat doista podsjeća na jedan klasični spjev koji se također dugo pripisivao Homeru, naime na djelo ”Batrahomiomahia” što opisuje ”Boj žaba i miševa”.

Pobjede li žabe ili pobijede miševi – SDP će uzeti svoja dva ili tri zastupnika u Europskom parlamentu, a sva je prilika da će ipak pobijediti Bernardić, koji se nema mnogočime pohvaliti ali opet, nije kao ovi drugi. Sam kaže ironično – da, naravno da me žele smijeniti ”jer sam umiješan u teške korupcijske afere, sudjelovao sam u privatizacijskoj pljački, u ratu sam činio zločine, izgubio sam kao predsjednik SDP-a pet izbora za redom, potpisao koaliciju s HDZ-om, vrijeđao sam Srbe, ulagivao se šatorašima, bio sam neuspješan ministar u Vladi…” Na koga misli predsjednik stranke koji svoju organizaciju i njene vodeće ljude sigurno ponajbolje poznaje? Nije bio precizan pa se to može postaviti kao eigmatski problem – znači, zadatak je da se ove njegove kvalifikacije povežu s likovima koje nasumično nabrajamo: Zmajlović, Ostojić, Jakovina, Milanović, Milanović, Milanović, svi ostali…
Kad ojačaju desna desnica i lijeva ljevica, a konsolidira se desni i lijevi centar, opet će se pokazati da je trećeputašenje gubitak vremena, vječno obećanje demokratske alternative koja se nikad ne otvori. To podsjeća na brazilsku ekonomiju – svakog desetljeća Brazil iznova proglase za privredni silu kojoj pripada budućnost, što se uvijek pokaže kao balon, jer ima brutto domaći proizvod po glavi stanovnika poput Rumunjske i ukupno nešto veći od Španjolske. To je obećanje koje se vječito produžuje u nedoglednu budućnost.

Što ovo sve skupa znači? Znači da ćemo i dalje imati nekompetentnu vladu, no najbolju od mogućih u sadašnjem parlamentarnom spektru, a neka povoljna promjena mogla bi se dogoditi jedino ”iznutra”, u samoj vladajućoj stranci… No, takva bi promjena mogla biti i krajnje nepovoljna. Što ako se zaista aktiviraju Kolinda i Milinović? Na tu pomisao oznojim se gore od njega.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.