SDP ILI HDZ? Jasno je tko je ‘usmrtio’ Uljanik, no znate li tko je čovjek koji ga može oživjeti? | Dnevno.hr
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

SDP ILI HDZ? Jasno je tko je ‘usmrtio’ Uljanik, no znate li tko je čovjek koji ga može oživjeti?

Autor: Denis Kuljiš

Katastrofa koja je pogodila Uljanik iznenadila je samo Vladu i njezina ministarstva. O sustavnoj devastaciji državnog proračuna preko dubioznih poslova u brodogradilištima zna se odavno, u svim stručnim, novinarskim i političkim krugovima, ali se istina prikrivala jer je ”Uljanik” SDP-ov ”Agrokor”, ali s neusporedivo gorim posljedicama.

Preko Uljanika održavao se u doba vlade Zorana Milanovića mir u Istri i koalicija s IDS-om pa je pod svaku cijenu trebalo fabricirati predodžbu kako je tu situacija povoljna, za razliku od stanja u cijeloj hrvatskoj brodogradnji.

Kad je Milanović došao na vlast prepustivši ekonomsku strategiju Ratku Čačiću koji se, za razliku od njega ipak razumije u gospodarstvo, zatekli su strašno stanje u brodogradnji, što se, doduše, ne razlikuje od onoga u željezničkom prometu, koja je i sad ista, samo što su potencijalni gubitci i politička šteta na morskoj crti ipak puno veći.

Neprivatizirana hrvatska brodogradnja održavala su se na životu umjetno – a režim sponzorstva kroz državni proračun uspostavili su još Račanovi glavni pomoćnici, Slavko Linić i njegov prijatelj i suradnik na terenu, ”crveni tajkun” Damir Vrhovnik. Direktor riječkog remontnog brodogradilišta ”Viktor Lenac”, savjetnik Račanove vlade i Ivičin prijatelj koji ga je ugošćavao na svojoj jahti, bio je inače lovac na egzotičnu divljač poput Nadana Vidoševića. Svoju zbirku trofeja, nosoroga i krokodila, on je štoviše javno prikazao u zagrebačkom Lovačkom muzeju.

Budući da su hrvatska brodogradilišta u državnom vlasništvu zastarjela, a zbog političkih razloga opterećena su prevelikim brojem zaposlenika, brodovi koji se tu grade standardno su 25% skuplji od cijene na svjetskom tržištu. Za svaki brod država je platila četvrtinu njegove prodajne cijene, samo da bi ti nepotrebni radnici zadržali svoj beskorisni, loše plaćen posao. To je bila famozna esdepeovska ”socijalna osjetljivost” koja se ostvarivala na račun drugih, još siromašnijih krajeva, gdje SDP nije na vlasti te na račun penzionera i ostalih socijalnih kategorija, sve uz zaduživanje države po fantastičnim kamatnim stopama, čime se krpao proračun od godine do godine.

Sufinanciranje brodogradnje provodilo se diskretno – država bi dala jamstva za nabavu materijala već naručenog broda, uvijek ucijenjena mogućnošću prestanka rada i momentalne naplate prethodnih jamstava. Tako je sad u Uljaniku iznos jamstava dostigao fantastičnih 600 milijuna eura! U Agrokoru je s dugom ostala i napredna prehrambena industrija te prodajna mreža od koje jamci – ruski i privatni američki kapital – namjerava dug naplatiti u sljedećim godinama, možda i desetljećima, ali u Uljaniku i 3. maju nema apsolutno ničega, osim velike, crne financijske rupe i ”radničkog gnjeva” jer sindikalni vođe prijete blokadom prometnica u turističkoj sezoni. Možda bi im trebalo dopustiti da to i provedu, kako bi napokon propala cijela ta zlosretna regija, koja je desetljećima u vlasti možda najkorumpiranije klike u cijelom korumpiranom hrvatskom političkom svemiru.

Što su zatekli Milanović i Čačić preuzevši vlast 2011. godine?

Prvo Uljanik, gdje su se akumulirali fantastični gubitci, prikrivani pričom da to brodogradilište, za razliku od ostalih, dobro radi jer gradi specijalizirane brodove i, bez obzira na tadašnju krizu brodarstva uslijed prevelikih raspoloživih kapaciteta (do danas se kriza još produbila), dobiva obilne narudžbe. Dobivala je – ali vlastite! Menadžerska ekipa bivšeg direktora Karla Radolovića, koji je tvrtkom upravljao još u socijalizmu, sveukupno više od trideset godina, osnovala je, naime, brodarsku tvrtku Uljanik Plovidba pa su sami od sebe naručivali brodove, koje je vlada pumpala jamstvima i sve je izgledalo banjo. ”Uljanik” se prikazivao kao pošteno poduzeće kojim upravljaju provjereni, čestiti istarski antifašisti, a ne tamo neki zločesti tajkuni povezani s HDZ-om.

U 3. maju stanje je bilo puno gore. To riječko brodogradilište u međuvremenu je preuzelo susjedni ”Lenac” gdje je Vrhovnik propao, pa se dug gomilao, a nigdje nije bilo vidljivog rješenja. Vješti dvojac se 2012. ipak domislio – a bit će da je to Ratko iskombinirao, ako već nije Linić, koji je tada još bio njihov stožerni ministar financija. Zaključili su da je najpametnije neuspješni 3. maj uvaliti uspješnom Uljaniku. Maheri u Puli nisu imali kamo, s obzirom na sva ona državna jamstva, ali Radoloviću su očito popustili živci pa se iz te piramidalne sheme izvukao, povukavši se u zasluženu nevidljivost (čak je i Plovidbu vodio netko drugi).

Ostale su još Kraljevica, Brodosplit i Trogir. Kraljevicu su naprosto zatvorili, iako je tvrtku htio kupiti srpski biznismen Philip Zepter, pravim imenom Milan Janković (68) iz Kozarske Dubice, europski kralj čelika. Namjeravao je taj lijepi mali škver pretvoriti u brodogradilište za jahte kakvu i sam ima – izgradili su mu je, naime, za 30 milijuna eura upravo tu u kraljevičkom bivšem ”Titovu brodogradilištu”. Odbijen, Philip se prebacio u Trst – on nije propao.

Za ”Brodosplit” pronašli su pak marljivog momka koji se prilično obogatio kao tvorničar vijaka u Kninu. Zašto su mislili da će on znati voditi taj divovski, sofisticirani, no beznadno zastario, pogon? Manje-više rezonirali su (znam, to nije zaključivanje): Ako propadne, propast će on, a ne mi, odnosno Vlada, koju radnici mogu ucjenjivati, a njega neće moći. Da se tranzicija izvrši mirno osigurali su mu poticaje po sistemu ”drži vodu dok majstori odu”, na određeni rok, što dopušta regulativa EU. Osim toga, naručili su od njega neka ophodna plovila za vojsku, koja ne trebaju ni Bogu ni vragu. Brodosplit sad lebdi između neba i zemlje. Čine što mogu, rade kako znaju, a dokle će i kako, pitanje je.

Što se tiče Trogira, tamo su škver uvalili izvjesnom gospodinu Danku Končaru koji je osuđen na 12 godina robije zbog pronevjera u karlovačkoj ”Jugoturbini”. Izašavši iz zatvora otišao je u Rusiju i našao neke prikladne ruske partnere pa se pritom (navodno) fabulozno obogatio. S njim u vezi spominjali su se neki rudnici kroma u Južnoj Africi. Nekakvi takvi rudnici spominjali su se i u aferi Milošević, kad su se Slobina žena i brat našli u Moskvi pa počeli disponirati ostavštinom neprežaljenog diktatora. To samo pokazuje kako su sve te ruske priče nepronične – pola bajka, pola kagebeovska ”maskirovka” pa ti vidi.

U Trogiru škver ne posluje naročito – djelomično je pretvoren u marinu, ostalo šteka ili možda stoji, a i ovo preuređenje bilo je financirano državnim kreditima. Kako tisak izvještava, Končar nije uplatio sav novac koji je morao po stipulacijama privatizacijskog ugovora. Ipak, ispalo je da će se upravo on, u najnovijoj epizodi brodogradilišne sage, pojaviti kao ”spasitelj” pulske brodogradnje, na koju se nadovezala ona riječka.

Končar ima podužu istarsku povijest. U doba Sanadera po Istri je kupovao nekretnine, terene za turističku izgradnju, a spominjao se najviše u vezi Dragonere, terena na sjeveru zaljeva, koji leži između bivše policijske baze i hidroavionskog pristaništa, blizu Fažane, preko puta Brijuna i rimske vile, uz Arenu najimpozantniji antički spomenik u tom posvećenom arealu. U pothvat oko Dragonere bio je involviran i tadašnji župan Jakovčić, koji ga je zagovarao, a veliku medijsku potporu davao je bivši EPH, bivšeg Nina Pavića. Pao je Sanader, Jakovčić odmaglio u Bruxelles, Pavić pao u stečaj, a Končar se okrenuo novim lukrativnim pothvatima u kojima je imao potporu nove Milanovićeve vlade.

Pod Plenkovićem, javlja se sad kao spasitelj ”Uljanika”, ali ta je kombinacija napravljena na nekim nižim razinama vlasti pa se premijer drži rezervirano i kiselo, a njegov ministar gospodarstva kao da želi da model sanacije koji su skuhali u Puli, propadne u Bruxellesu gdje se ga morali podnijeti na uvid. U slučaju da ga odbiju, moći će se poći u potragu za ozbiljnijim rješenjima.

Uprava Uljanika održavala je u međuvremenu privid da je sve u redu posuđujući novac od svog vlastitog riječkog pogona – 3. maja. Pozajmili su više od 500 milijuna kuna! Ne mogu ih vratiti, naravno, jer su i sami propali pa je sad vlada pod dvostrukim reketom – ucijenjena mogućom obustavom posla i u Puli i u Rijeci! A to bi izazvalo revoluciju, koju bi njena krhka parlamentarna većina teško izdržala. Naravno da će IDS i SDP nadići dreku kako je Plenković za sve kriv dođe li do stečaja i prinudne naplate oko 600 (ili po drugim izvorima ukupno 900) milijuna eura! Ta nije li do sad bilo sve u redu, kažu ti likovi, poput čovjeka koji pada s pedesetog kata i u visini petog sam sebe utješi: ”Hvala Bogu, evo još nije bilo nikakvih problema!”

Kakav je genijalni plan sanacije smislila uprava Uljanika?

Ovako: Vlada bi odmah trebala pljunuti 350 milijuna eura da se pokriju dubioze, odnosno zatvore nenaplativa jamstva, koje novi privatni vlasnik nije spreman preuzeti. On će sa svoje strane dati – 25 milijuna (a bude li uplaćivao tempom kao u Trogir, možda će morati iskeširati pola od toga). Istodobno, Vlada mu mora osigurati (uz pomoć Županije koja će se, obećava, tu svesrdno zauzeti) da velike dijelove pulskog zaljeva koje pripadaju brodogradilištu – a fućkaš brodogradilište – prenamijeni u turističku zonu i odstupiti mu pomorsko dobro. Također, traži se da Vlada uloži 200 milijuna eura u apartmane i hotele koje će on ondje graditi. Znači, Vlada bi trebala pretvoriti brodogradilište u turističku destinaciju, potrošiti pritom 550 milijuna (za početak, jer će još i dalje trebati sponzorirati brodogradnju da radnici ne ostanu bez posla), a nešto će dodati i vrijedni Končar, da se ne kaže da je sve dobio džabe, ”na guzove”. No, ako vlada već misli pretvarati ”Uljanik” u ”Crvenu lagunu”, što će joj onda taj nepronični poslovnjak iz Rusije? Čak su i Crnogorci prodali svoje brodogradilište ”Sava Kovačević” u Tivtu, ali ne nekim čudnim Rusima, nego državi Dubai (suverenom fondu emirata Dubai) i to za 800 milijuna transparentno uloženih šuštavih zelenih dolara!

Kad bi Vlada i Bruxelles još i prihvatili ovu bijesnu glistu od sanacije, time se ništa neće riješiti oko 3. maja. Riječanima treba vratiti 500 milijuna kuna (ali neće Končar, on s tim nema veze, on kupuje samo očišćen Uljanik), a zatim riješiti njihova jamstva, podjednako nedogledne dubioze. Sve u svemu to, čini se, nije nikakvo rješenje, iako ga je kod Vlade zagovarala udvojena delegacija IDS-a i uprave Uljanika. No, bit će da s Plenkovićem to ipak nije moguće provesti – morat će oni pričekati povratak Milanovića na vlast, s tim da onda on još mora istupiti iz Europske unije i udružiti se s Rusima, kako bi Končar i drugi takvi poduzetnici ovdje dobili još šire polje djelovanja.

A postoji li uopće neko drukčije moguće rješenje, neka spasonosna kombinacija?

Prvo, trebalo bi obaviti temeljitu knjigovodstvenu i kriminalističku forenziku ugovora koji su omogućili nastanak profitabilne velike brodarske kompanije Uljanik Plovidba, s aktivom od milijardu i dvjesta milijuna kuna, dok je poduzeće-majka krahiralo i stvorilo milijardski gubitak za državu.

Drugo, trebalo bi ”dijete vratiti majci”.

Pulsko brodogradilište nastalo je od austro-ugarskog arsenala i razvijalo se pod talijanskom upravom između dva rata. Poslije rata, tu su se gradili brodovi za Sovjetski Savez, a direktor brodogradilišta bio je famozni agent Kominterne, Josip Kopinič. Bez sovjetskih narudžbi i jugoslavenske državne privrede ne bi ono nikad zatvorilo bilancu.

No, na vrhuncu, zapošljavalo je na desetke tisuće radnika i zatim se počelo smanjivati u samostalnoj Hrvatskoj, ali se održavalo zahvaljujući specijalnom režimu koji su mu osiguravale SDP-ove garniture na vlasti, dok ih u doba Sanadera, nisu dirali, jer su s lokalnim moćnicima našli zajednički interes u zemljišnim spekulacijama.

Jedina šansa za oba sjevernojadranska brodogradilišta je povezivanje s tršćanskim ”Fincantierijem”. To četvrto najveće brodogradilište na svijetu osnovala je i desetljećima vodila malološinjska hrvatska obitelj Kozulić/Martinolić. Oni su koncem 19. stoljeća utemeljili svoj škver u Monfalconeu kod Trsta. ”Fratelli Cosulich” su neviđeno važna dinastija, koja se u poslu održala do danas, s tim što je Mussolini nacionalizirao ”Fincantieri”, pa je u javnom vlasništvu uspješne talijanske kapitalističke države.

Navodno postoji njihov interes za ”3. maj”, a možda, zašto ne, i za Uljanik. ”Fincantieri” je grozno prezaposlen i prekapacitiran – trenutno imaju u knjigama narudžbi 16 kruzera od po 150.000 tona, svaki otprilike milijardu dolara vrijedan. Tu grade i nosače aviona i projektilske fregate, ali Trst je samo jedna od lokacija na kojima ta globalna kompanija radi. Kupili su sva važnija brodogradilišta na talijanskoj obali – u Veneciji (Marghera), u Anconi, zatim u Genovi i Palermu, skoro sva norveška brodogradilišta, po jedno u Brazilu, Rumunjskoj i Tajvanu te još jedno (vojno) na Velikim jezerima u Americi. Preuzeli su također – polovicu francuskog arsenala, glavnog vojnog brodogradilišta u St. Nazaireu. No, sve skupa Fincantieri ima samo 4 puta više zaposlenih nego dva propala hrvatska brodogradilišta. Možda bi ih se moglo namoliti da ih ipak preuzmu, radi slobodnih navoza za najveće tonaže (u Uljaniku su se gradili brodovi do 300 tisuća tona, ali u dvije sekcije). Vlada, naravno, mora preuzeti skrb za višak radnika i za otplatu jamstava, tu milijardu možeš odmah lijepo precrtati u bilanci, ali tako bi se otplata mogla rastegnuti na sedam-osam, a možda i deset godina. Znači, ono što je moja pokojna baba govorila: ”Bolje ranjen, nego mrtav!”

 

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.