OVAKO JE PISAO DENIS KULJIŠ: Akademik Radoslav Katičić bio je za stvaranje hrvatske države važniji od akademika Franje Tuđmana

Autor: Denis Kuljiš

Da u Hrvatskoj postoje poštene dnevne novine, što bi danas objavile na naslovnoj stranici? Najveći prostor bio bi posvećen vijesti o smrti profesora Katičića. Akademik Radoslav Katičić bio je za stvaranje hrvatske države važniji od akademika Franje Tuđmana.

Kad je srušen Berlinski zid, a komunizam propao, sve su zemlje iza Željezne zavjese, uključujući i Jugoslaviju, koja je kroz nju provirivala, krenule na put državnog osamostaljenja. Za neke je to išlo lako, za druge teško, jer su se imperijalne centrale komunističkih carstava borile da proces uspore, suspendiraju ili preokrenu. Odmah su počeli ratni sukobi – u baltičkim državama, u Gruziji, a onaj u Azerbajdžanu tinja još i danas. Najveći je izbio na Balkanu i potrajao – osam godina. Pa, ipak, sve su se te zemlje, nacije u stvaranju, naposljetku izborile za samostalnost.

Hrvatska nezavisnost nije bila ni gotova, ni sigurna stvar kad je počeo rat, ali presudno je što je postojala nacionalna svijest i volja da se stvori država, koja nije postojala u moderno doba, osim kao okupacijski provizorij u Drugome svjetskom ratu. U trenutku kad je počinjao rat za neovisnost, svi su točno znali o čemu je riječ, s obzirom na to da je Hrvatska već stekla samosvijest koju nije donio ustavni aranžman iz 1963. ili onaj iz 1974., nego činjenica da je apstraktno zamišljena socijalistička republika s vremenom poprimila realnu formu, stvorivši snažnu ekonomsku podlogu, te autonomni operativni sustav.

Borba za vlastiti književni jezik

Ključna je pritom bila nacionalna i kulturna samosvijest, identitet stečen nadasve kroz borbu za vlastiti književni jezik. A to je ono čemu je profesor Katičić imao presudnu ulogu. On je osnovao Zagrebački lingvistički krug, on je okupio jezikoslovce koji su bili glasniji od njega i politizirani, ali ne bi ništa značili da njegov intelektualni habitus nije bio na visini — da, povijesnog izazova. Mali, pristojan čovjek, građanski rezerviran, gotovo bojažljiv, ali upravo je on svojim nalivperom zapisao Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika.

To je bio udarac u težišnu točku cijelog jugoslavenskog projekta, u hrvatsko-srpski kompozit, koji je omogućavao koheziju cijelog federalnog ustroja. Ali, to nije bila neka politička gesta. Što se njega tiče, stvar je u potpunosti ostala na znanstvenom polju, s kojeg se nikad nije pomakao, niti ustuknuo od onoga što bi zaključio. Činjenica da je bio genij, filolog humboltovskog opsega znanja i interesa, učinila ga je pritom nedodirljivim.

Režimska represija zahvatila je one bučne likove, dok je rodoljubivim lingvistima prije i poslije beskrajno išao na živce – takav erudite – nastanjen u vili na Gornjem Prekrižju, naslijeđenoj od zaslužnih predaka, korifeja hrvatske uljudbe, sve to zajedno upravo je ona magija koja je bila potrebna Hrvatima da stvore i mistificiraju svoj nacionalni identitet, u strašnom času kad se mobilizirala vojna sila JNA, a u Hrvatskoj si jedva mogao naći nekoliko lovačkih pušaka.

Fenomenalno Katičićevo postignuće

Morao si imati neko osvjedočenje čemu pripadaš i protiv čega si spreman ustati, i tu su se onda, u podsvijesti, u magli, miješale razne slike i odjeci — zgrada HNK, zagrebačke vedute, povijesni dalmatinski gradovi, Krleža, Meštrović, a zatim i Katičić, ali ne kroz lik, nego kroz djelo, kao nevidljivi daimon koji je pokrenuo fatalno pitanje, pa se raspala cijela arhitektura fikcije ili narativa koji je trajao prethodnih četrdeset i pet godina.




Funkcija novina i glavnih informativnih programa televizije nije da donose vijesti – one su unaprijed poznate – nego da uspostavi njihovu hijerarhiju po važnosti, a zatim da uđe u pozadinu i u dubinu, koliko je potrebno da im se odredi mjesto u jednoj smislenoj slici svijeta, koju svi uspješni mediji nude svojim korisnicima.

Fenomenalna storija o Katičićevu postignuću mora stoga dominirati u “zastavi” iznad naslova, bez obzira na najniže instinkte publike svikle na trećerazredne afere, tračeve i zaraznu međuportalsku prepisivačinu, plus sise i guzice. Bespogovornim nametanjem ključnih teza, čitateljstvo discipliniraš i dovodiš u stanje u kojem će vratiti moć rasuđivanja. Ne možeš pažnju razularene gomile zadržati samo nagradicama, potrebno je tu i tamo zapucati bičem, da se uspostavi autoritet medijskog brenda, što je presudna stvar.

Hrvatska nije otok, ni crna rupa, ali je postala slijepo crijevo europske zajednice naroda. S gubitkom samopouzdanja u vlastito društvo, novine su mahom prešle na lokalne vijesti, jer ih je zahvatilo ono što je Marx vrlo precizno opisao kao – “idiotizam seoskog života”. Izopćenost iz svijeta, s idejom da ono što se događa na tim drugim, fantazmagoričnim destinacijama, na nas nema nikakav stvarni utjecaj — ta mi uzgajamo lavandu, iznajmljujemo sobe ili pravimo kulen, a sve je drugo jako daleko ili teška filozofija. Za novine je fatalno ako uredništvo pomisli da se nešto svjetsko nas ne tiče i da čitatelje time ne treba opterećivati, jer će te inače prezreti.




Američki bunga-bunga u liberalnoj citadeli…

Zato bi drugi šlager u novinama trebao biti — slučaj Jeffreyja Epsteina. Malo podsjeća na aferu u kojoj se bio Američki bunga-bunga u liberalnoj citadeli…urvi koje su dospjele pod nadzor policije. Slično je koliko je buha slična slonu, jedina je poveznica to kako je publika odmah shvatila, i ovdje i ondje, kakav je stvarni moralni lik onih koji su u to umiješani.

Epstein se ubio u zatvoru kad je afera počela nedogledno eskalirati — a neki misle da su ga ubili. Previše je znao, mogao je ucjenjivati previše ljudi. Iako se predstavljao kao milijarder koji se obogatio u financijama, čini se da je golemo bogatstvo stekao isključivo kao svodnik. Imao je “pedofilski otok” gdje su njegove pouzdanice dovodile malodobne školarke ili tek punoljetne manekenke. Tu su svojim avionima dolazili vodeći američki biznismeni i političari. Dolazio je Bill Clinton.

To poprima neslućene reperkusije, jer se ne može previdjeti kontekst, druge afere iz proteklih godina, koje povezuju isti protagonisti. Na početku je, naravno, Monica Lewinsky, 22-godišnja pripravnica u Bijeloj kući. Zatim Anthony Weiner, pedofil i zlostavljač, bivši muž najbliže prijateljice Hillary Clinton, Hume Abedin, sedam puta izabran u Kongres, a zatim osuđen na robiju, s koje je izašao prije nekoliko mjeseci.

Harvey Weinstein bio je glavni lobist Clintonovih u Hollywoodu, ključni čovjek za prikupljanje podrške zvijezda za njihove kampanje. Kad je Hillary propala na izborima, izbila je golema afera koja se pretvorila u globalni pokret “Me Too”. Do tada, Weinsteina se nitko nije usudio dirati. Sve to zajedno govori — što? Američki bunga-bunga u liberalnoj citadeli… Nešto je tu doista pošlo krivo!

Serijal ‘Agramerski Bandustan’ ide dalje…

Budući da bi taj savršeni list izlazio u Zagrebu, a ne u Ogulinu, treća vijest bila bi nova atrakcija iz serijala “Agramerski Bandustan”. Mogao bi se, naravno, objaviti ekspoze o gradnji ružnog i deplasiranog spomenika Domovini na livadi ispred “Lisinca”: 27 milijuna kuna koje se daju onom liku koji je za Bandića već gradio milijunski WC. Ali, ipak je to trivijalno, trebalo bi dublje ući u urbanistički zločin skandaloznih fontana u rupi između dvije ceste, no tu ima previše materijala, pa bi se, možda, moglo spakirati u neku top-listu sa svim sličnim primjerima devastacija. No prava je tema za naslovnicu – pročistač vode, treća faza tog projekta, koji poznavatelji problematike nazivaju -“zagrebačkom pljačkom stoljeća”.

Na naslovnoj bismo samo najavili najnovije demonstracije u Moskvi i državni udar u Kirgiziji, povezane s drugim takvim krizama koje su se odjednom umnožile u pivotalnim zemljama Srednje Azije i Bliskog istoka. Unutra bi trebalo, na dvije stranice elaborirati što se zapravo događa…

Zašto u Rusiji demonstriraju? Zemlja ima investicijski rejting kod Fitcha BBB- kao i Hrvatska, a rast je nešto veći, s tim da se ondje razbudio industrijski sektor, osobito u naprednim i informatičkim tehnologijama. Ali, novac ne dotječe do naroda, a embargo je uništio rublju. Ljudi ne žele živjeti u siromaštvu i pod terorom. Isto se, ali malo drukčije, događa u Turskoj — dinamična industrija i autoritarni predsjednik koji je posmjenjivao sve funkcionere Narodne banke, jer sam želi određivati kamatnu stopu. Lira je, normalno, krahirala.

Naši gangsteri gluplji od albanskih?

U Kirgiziji je došlo do nasilne promjene režima, ali zemlja neće izaći iz ruske orbite, za razliku od Bjelorusije, koja malo zvecka lancima, pogotovo stoga što i kod njih industrija sjajno performira, naročito IT i high-tech. Napredak je uvijek opasan za poredak. Diktator Uzbekistana, koji je sam sebi sagradio zlatni kip i postavio ga na postolje što rotira, a mjesece u godini preimenovao po svom i majčinom imenu, toga je svjestan, pa kod njega nema puno mrdanja…

No, ova nova srednjoazijska regija leži na neviđenim zalihama plina, bakra i rijetkih glina koje sadrže lantanoide, nužne za proizvodnju informatičke opreme. U listopadu, u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu, održat će se 18. konferencija na vrhu nesvrstanih zemalja. Još ćemo čuti o tom društvancu, koje je uvijek privlačilo diktatore — u međuvremenu, neviđeno su se oparili!

U Zadru će nastupiti Rita Ora, 28, zgodna mala Albanka iz Prištine, pravim prezimenom Sahatciu. Tata joj je tog “sajdžiju”, dakle urara, pretvorio u međunarodno (h)ora da to svatko može izgovoriti. Rita je megazvijezda britanske i svjetske pop-scene. Usporedno su se na vrhove top-lista plasirale i Bleta “Bebe” Rexha (29) i Dua Lipa (23). Kako je to uspjelo ovim mladim Kosovarkama i njihovim menadžerima, a mi još slušamo Škoru, Grdovića i ZAMP All-Stars? Dvije stranice. Posvuda muzički biznis kontroliraju gangsteri, no jesu li zaista naši toliko gluplji od albanskih?

Ili će novine biti jake, ili ih neće biti…

Uz ove šlagere, ne bi više bilo ni milimetra prostora na naslovnoj stranici, a ipak treba popratiti predsjedničku izbornu kampanju. Unutra, na hrpi, a na naslovnici dovoljni su rezultati istraživanja popularnosti, koji se moraju provoditi SVAKOGA DANA. Ključ je u tome što formiraš uzorak od recimo 400 ljudi, uvijek istih, kojima pokloniš peglu ili nešto slično da bi u tome sudjelovali, mejlom ili šaljući SMS.

Kod anketa nije presudna pouzdanost uzorka, nego trend, a s povećanom frekvencijom i identičnim uzorkom, povećava se osjetljivost i relevantnost te metode istraživanja. Nakon nekoliko mjeseci imaš amplitude koje se mogu dovesti u vezu s dnevnopolitičkim događajima, a to je onda dragocjena informacija i vrlo važna roba. Tako četiri manje zanimljiva lika, među kojima je velika zastupljenost morona, pretvaraš u nešto korisno za list i čitatelje, umjesto da prezentiraš njihove face i izjave, što publiku brzo dovede do zasićenja, ili do povraćanja…

Novinari bi ovome prigovorili da “nedostaje tekućine”. Ali što će ti tekućina? Pa toga imaš na internetu i na Facebooku koliko ti duša želi, a kad sve pregledaš, ne osjećaš se pametniji, nego ti je muka. Za savršene novine, doista, vrijedi ono što je Sloba rekao za Srbiju: “Ili će biti jaka, ili je neće da bude”. Čini se da nije sasvim pogriješio…

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.