Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

OBOJE IMALI KORIST OD SUSRETA: Veljači je dosta ‘sapuničarenja’, a Plenković…

Autor: Denis Kuljiš

Boji li se Andrej Plenković Jelene Veljače? Ne boji. Uz takvu opoziciju mogao bi vladati vječno. U prosvjede koje je organizirala i sam se ugradio, dok će njezinim sljedbenicama dopustiti da se ugrade u vlast pa do mile volje prekrajaju zakone i propise, sudjelujući na sastancima ”radnih skupina”, koje će prerasti u važna tijela državne uprave pa će um na čelu biti žene isto toliko važne kao i njegovi ministri koji se, ”naoružani zagonetnim osmijehom”, što bi rekli u tabloidima, iskrcavaju na Markovu trgu iz crnih ”Audija” među gomilu promrzlih ”krušku pod njušku” medijskih izvjestitelja… Ove pripadnice pokreta za umjereni napredak u okvirima zakona, bit će jamac Plenkovićevoj tolerantnoj vlasti i stup njegova političkog legitimiteta.

Boji li se Aleksandar Vučić Boška Obradovića, vođe radikalne političke organizacije ”Dveri”? Ne boji. Ti će opozicionari cementirati njegovu vlast. Kad su se hodači Dveri otkinuli od matice mirnih građanskih prosvjednika koji već mjesecima demonstriraju ulicama Beograda i još oko 80 srpskih gradova pa prešli u napad, zauzeli zgradu Radio-televizije Srbije i opkolili predsjedničke dvore u bivšem Muzeju princa Pavla na Pionirskom trgu, pretvorili su percepciju premijera, bivšeg radikala, u demokrata koji se suprotstavlja uličnoj stihiji poput Macrona.

On će tu, dakle, steći silni politički kapital i dobiti potporu u Europi, jer ga kao ”manje zlo” prikazuju već i hrvatski ljevičarski mediji, pošto je otprve prošla njegova kvalifikacija Dveri kao fašističkog pokreta, iako oni koji znaju stanju shvaćaju da sljedbenici Boška Obradovića nisu isto što i sudski zabranjeni ”Obraz” Mladena Obradovića, iako je sve to, naravno, nastalo alkemijskim procesom iz iste materije – no tko će makar i iz ove najmanje daljine, toliko detaljno razmatrati srpske paranormalne pojave i, što bi sami Srbi rekli, ”cepati dlaku na šesnaest delova”?

Ukratko – svi prosvjednici koji nisu demokratska politička oporba učvršćuju svaku lošu vlast u Europi. Latinska deviza Crkve – ”Extra Ecclesiam nulla salus”, što znači da izvan crkve nema spasenja, može se primijeniti na parlament i na demokratski proces. Oporbu koja ne prerasta u realnu političku opoziciju, lako je kupiti ili marginalizirati.

U čemu je, zapravo, problem s porastom nasilja prema ženama na koju su reagirale prosvjednice na zagrebačkom Tomislavom trgu, uključujući tu i moju vlastitu ženu?

O porastu, rekao bih, ne može biti ni govora – porastao je broj medijski eksponiranih slučajeva, napadnute žene češće istupaju javno i brane se u sudskim postupcima. I mediji tome poklanjaju sve više pažnje. Logično – žene su se emancipirale i ne podnose više ono što su ranije strpljivo podnosile. To pokazuje i globalni uspjeh pokreta Me Too, koji nas nije zahvatio, pa nije bilo otkrića o seksualnim ucjenama kojima su žene izvrgnute na radnom mjestu – u nas je to još dio kulture i ”dobro jutro” u svakoj tvrtki. Tko je čuo za direktora koji nema ljubavnicu ”u kolektivu”? Da se ide do vrha našlo bi se i onih s dvije.

Također, nije nas zahvatio globalni katolički pokret nulte tolerancije prema pedofiliji i seksualnom nasilju u Crkvi koji je proglasio jezuitski papa Franjo. Naši biskupi tome se odupiru, osim na riječima. Jedan od njih, sad penzioniran, figurirao je u sudskom procesu koji sam (zbog klevete) godinama vodio na splitskom sudu. Bio je po srijedi župnik koji je preuzeo ženu nekog lokalnog lika i instalirao je pored svog župnog ureda te redovito opsluživao, pošto ju je prvo uvjerio kako je njen brak crkveno ništavan zbog prevelike razlike u godinama. No, muž nije pristajao na razvod nego je pisao pisma, išao do biskupa i nadbiskupa, sudio se na dijecezanskom i višem interdijecezanskom crkvenom sudu i žalio u Vatikan samome papi (ali onom pred bivšem). Kad nije postigao da se župnika kazni, istupio je iz Crkve.

Prethodno mu je visoki prelat rekao: ”Ma što biste vi htjeli? Da mi svakoga kažnjavamo za svaku stvar? Pa tko bi onda tu ostao?” Da tko, zaista? Možda samo sveti ljudi, koji imaju ozbiljnu relaciju prema Isusovoj revelaciji. Vjera u Crkvu bez vjere u Boga, to je čista prisutnost Sotone, rekao mi je svojedobno jedan biskup (ali protestant pentekostalac).

Mislim, dakle, da nije porastao broj slučajeva nasilja prema ženama, nego je narasla opća društvena osjetljivost. To je, naravno, dobro, ali nije dovoljno. Valja nešto učiniti da se osigura ”društvena reakcija”.

Prvi korak povezan s članstvom i standardima što vrijede u EU učinjen je potpisivanjem Istanbulske konvencije koja propisuje kakve se institucije za pomoć ugroženim ženama moraju osnivati i kako će funkcionirati – to je civilizacijski standard u Europi koji nije obvezujući format kao šengenski režim granica, ali ima usporedivu težinu. Osnivanjem skloništa i interventnih službi ne otklanja se, doduše, uzrok problema, neravnopravnost žena, ali se ublažavaju posljedice ugnjetavanja, dok istodobno raste i kulturna svijest. Neminovno će to dovesti do onoga što je u Francuskoj već slučaj – nošenje burke, primjerice, proglašeno je protuzakonitim, bez obzira na to pristaju li žene na nju ili ne. Drugim riječima, kodificira se zapadnjački kriterij intolerancije prema vjerskim praksama koje ženama uskraćuju građanska prava i briše granica između privatnog i javnog u odnosu prema ženama – žena nipošto ne može postati privatna svojina.

Kod nas, doduše, žene nisu kulturalno potisnute i podcjenjivane kao drugdje na Balkanu, naprotiv, hrvatskoj kulturnoj matrici svojstven je izuzetan društveni autoritet žena što je, možda, etablirano u socijalizmu, ali se u svakom slučaju održalo i u današnjoj Hrvatskoj. Žene su ovdje nerijetko držale stvarnu vlast. Savka Dabčević-Kučar, Milka Planinc, Jadranka Kosor, Kolinda Grabar Kitarović nemaju pandana u Sloveniji ili Srbiji, gdje su žene-političarke najčešće bile ukras ili marionete. U Sloveniji, žene su gospodarile glavnim komunističkim političarima, koji su svi bili papučari, ali su se morale držati u drugom planu, prema malograđanskim standardima, dok u Srbiji ili u Bosni nije uopće bilo važnih ženskih političkih figura. Žene danas u Hrvatskoj igraju prvorazredne role u biznisu i najvišoj administraciji i uopće nije toliko daleko dan kad će postići i brojčani paritet, iako nećemo preko noći postati Švedska.

No, istodobno, u manje prosvijećenom i siromašnom, svakojakim nevoljama izloženom društvenom tijelu postoji mnoštvo ugroženih žena, koje teroriziraju u kući, na poslu, na ulici… Tu je presudno ono što se očituje i u svakom hrvatskom problemu, uključujući gospodarstvo – katastrofalno stanje pravosuđa, najgoreg segmenta hrvatskog društva. Caruju nekompetentnost, konformizam i korupcija, a suci su društvena skupina koja najčešće tuži novinare – i u parnicama uvijek pobjeđuju! Nastoje sačuvati fasadu trulog zdanja kojemu je hitno potrebna rekonstrukcija.

Kakvi su izgledi da će skupina ogorčenih žena koje predvodi najuglednija scenaristica ljubavnih telenovela prodrijeti u bit stvarnih problema? Nije osobito velika, pogotovo što je njihov angažman vezan uz javnu percepciju i medijsku sliku koja se stvara, a nije orijentiran na batiskafsko uronjavanje u ocean dreka koji se krije ispod društvene površine.

Samo ovlašni pregled statistika najkrvavijih obiteljskih zločina u, primjerice, Zadarskoj županiji, pokazuje da je tipski počinitelj nedjela branitelj stariji od pedeset godina s PTSP-om, šećernom bolešću i kroničnim alkoholizmom. Ona prosječna dva mjeseca koje je hrvatski branitelj proveo na bojištu (ne nužno na prvoj crti) prije dvadeset i pet godina, kao i sve ono što mu se događalo u poraću, u dugogodišnjem razdoblju bezakonja, mentalno ga je i moralno destabiliziralo… Tko će ući u taj problem? Neće ni Veljača, a neće ni HDZ. Tko će, dakle, započeti dubinske promjene u pravosuđu? Vlada je nešto započela, ali njeni su ciljevi kao i uvijek taktičko-politički. Cinični promatrači prilika vide to ovako…

Mladež HDZ-a kandidirala je za europarlamentarca mladog, markantnog Karla Resslera, iako ga možda nisu stigli dobro upoznati jer je uglavnom radio u Plenkovićevu kabinetu u Bruxellesu i na Markovu trgu. Karlo je posinak Vladimira Šeksa, a hrvatsko sudstvo je jedna šekspirijanska tvorba njegova očuha. Što se pak poduzima na administrativnoj reformi pravosuđa? Osniva se Visoki kazneni sud, što je odavna odlučeno u parlamentu, ali sad se za tim ukazala nasušna potreba.

Visoki kazneni sud djelovat će kao prizivni (drugostupanjski) sud i razmatrati odluke nižih kaznenih sudova, što sad obavljaju županijski sudovi. Oni istodobno vode istragu i sude teškim kaznenim djelima. Još moraju kao drugostupanjska instancija popravljati odluke nižih kaznenih sudova (kriminal) i općinskih građanskih (imovinske parnice). To je, naravno, sve skupa nedostižno i jedan od uzroka sadašnjeg pravnog kaosa.

Treći, žalbeni stupanj suđenja u kaznenim djelima je Vrhovni sud, gdje razmatranje mnogobrojnih slučajeva po pojedinačnim sucima onemogućuje da Vrhovni obavlja svoju osnovnu zadaću, naime da djeluje kao kasacijski sud, te u sudskom vijeću, odlukom svih svojih članova na sjednicama ”ujednačava praksu”, donosi važne presedanske odluke. Sad niži sudovi riskiraju da im padnu odluke, budući da se njihove presude arbitrarno ruše ponekad iz formalnih i oportunističkih razloga na Vrhovnom, a ponekad iz političkih na Ustavnom sudu.

Prizivni sud je stoga dobra stvar. Najbolje izglede da mu postane prvi predsjednik ima Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu. Odluku o tome donijet će Državno sudbeno vijeće, gdje beskrajni utjecaj uživa Vladimir Šeks, ali još je važnije tko će biti odabran da Turudića zamijeni na zagrebačkom županijskom sudu gdje konačno treba zaključiti to skandalozno suđenje Hernadiju iz MOL-a. On je postao talac prgavog ”urbanog kauboja” sa Zrinjevca, što onemogućuje realizaciju najvažnijih nacionalnih projekata i planova.

U novinama najviše volim dobre teorije zavjere, ali kako toga nema dovoljno, ono što me zanima uglavnom si sam napišem. Kad to kažem ponavljam riječi Kreše Fijačka, glavnog urednika Vjesnika iz tuđmanovskog doba. Štiklecima iz svoje karijere mogao je ispuniti jednu duhovitu memoarsku knjigu, koja bi vrijedila više od standardnih memoara hrvatskih novinara i političara, napuhanaca i blefera bez pokrića…

Na koncu, zašto je premijer Plenković tako brzo i lako pristao na susret sa samom Veljačom, što je, možda, početak jednog lijepog prijateljstva, suradnje koje će donijeti izmjene i dopune zakona koji se po medijima već naziva Lex Veljača? Pakt koji su njih dvoje skovali u ožujku, neće im naškoditi. Jelena se valjda već zasitila sapuničarenja koje više ionako ne prolazi tako dobro kao ranije – i ona i vremena su se promijenila pa je trenutačno najgledanija komedija ”Na granici” koja podjednako ”rastura” u Hrvatskoj i u Srbiji. Što se tiče Plenkovića, njemu je ovaj photo-op, prilika za slikanje, došla kao blagodat u danu kad je izgubio većinu u najhrvatskijoj hrvatskoj županiji.

U Lici, odmetnuti hadezeovski župan Darko Milinović lako se dogovorio s gradonačelnikom Gospića, Karlom Starčevićem i Antom Dabom, koji predvodi lokalnu formaciju ”mostovaca”. To je prirodna koalicija – Milinović je bio hadezeovski unutarstranački desničar koji je postao izvanstranački, jer se pokazao nespreman da drži Plenkovićevu ”liberalnu” liniju. Starčević je teški hrvatski nacionalist, a Dabo pripada stranci koja je izgubila prvotni reformski naboj i sad naprosto uzima poziciju desno od desnoga, ono što bi Zoran Milanović u opuštenom razgovoru, kad bi recimo ocjenjivao idejne predilekcije ”Večernjeg lista” ako bi ga ondje napadali, nazivao ”klerofašizam”. Ali, to je samo jedna bitna razina koju valja uočiti, ideološka, no postoji i druga, pragmatično-politička…

Starčević je industrijalac koji proizvodi najbolje hrvatsko pivo i, kao i Trumpu, nisu mu potrebni tuđi novci za vlastitu političku agitaciju – plaću gradonačelnika daje kao stipendiju devetorici gospićkih studenata. Dabo je gradonačelnik Novalje u kojoj se vrte velike pare od turizma, otkako su ondje postigli historijski kompromis s ljudima koji u koncesiji drže plaže gdje se ljeti održavaju festivali nalik na rimske orgije, ali puno masovnije. Renomirane zaštitarske firme sankcioniraju upotrebu rekreativnih droga, sigurno puno uspješnije od progonitelja pedofilije u hrvatskoj Crkvi. Što je tu politička pouka?

Tko je mislio da će HDZ lako napraviti sporazum sa Starčevićem i Milinovića lišiti vlasti, prevario se. Smatralo se da će moć usmjeravanja različitih poticaja i europskog novca koju ima centralna vlast biti presudna, ali, ovdje se to pokazalo neučinkovitim. Prvo, do europskog novca ideš kroz proceduru i HDZ ti ne može do kraja pokvariti posao, a uostalom, ono što preko njih dođe, ionako se najčešće usmjeri njihovim ljudima na terenu, koji tu realiziraju različite komunalne poslove i obrazovne kampanje.

Osim toga, u hadezeovskoj ”dubokoj državi” Plenkovićevi neprijatelji nisu neprijatelji njegovih prijatelja – štoviše, svi su oni stari prijatelji, a jedino je Plenković strano tijelo, iako mu većina trenutačno služi. No hoće li, primjerice, Žalac ”vaditi utrobu” svom starom partijskom drugu Milinoviću s kojim se već sutra može naći u tko zna kako redefiniranoj Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici? Uvijek jako hrvatska, prava zajednica tih dobrih ljudi koji se drže kao pripadnici sekte ili horde, jedino nikad nije demokratska, nego svi zlovoljni jašu za svojim kanom, koji im je u svakom trenutku spreman srubiti glave…

Pouka koju bi trebali uzeti k srcu i oni koji ne dijele idejna uvjerenja ovih vodećih Ličana, nego im se ona naprotiv gade, jest – jedino ozbiljni poslovni ljudi mogu voditi ozbiljan posao u politici! Pravi vođa, protagonist ličke intifade nije gospićki ginekolog, bivši hadezeovski krajslajter, nego su to Starčević i Dabo. Ako mislite nešto napraviti u politici, potražite čovjeka koji je u nju spreman uložiti novac, ali ne kao sponzor koji se skriva i plaća samo da ga se ne dira… Imali smo do sad razne uspješne start-upove, ali ovaj Starčevićev prvi je pravi politički start-up!

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.