MONSTRUOZAN PROMAŠAJ: Kako se Angela Merkel pokajala zbog svoje migrantske politike

Autor: Denis Kuljiš

Europa mora ovladati problemom imigracije jer je to izazvalo požar. Možemo se diviti plemenitosti i suosjećajnosti koju su pokazali vođe poput Angele Merkel, ali sada valja reći kako je Europa učinila svoje te da mora poslati vrlo jasnu poruku: “Više nećemo biti u stanju osigurati pribježište i pomoć izbjeglicama”. Jer, ako se ne uhvatimo ukoštac s problemima imigracije, to će dovesti do potpune pometnje u političkoj zajednici.

Tko je izrekao ove strašne istine? Zvuči kao Orban. Mogao bi biti Salvini. Ili Kurz, bivši austrijski premijer koji se sprema izaći na izbore u rujnu, ali on takve stvari uglavnom ne izgovara, nego provodi… Ne, nije nitko od tih srednjoeuropskih korifeja “novog populizma” koji se razvio u zemljama bivšeg austrougarskog carstva. Naprotiv. To je izgovorila poluboginja demokratskog liberalizma, Hillary Clinton, u intervjuu politički hiperkorektnom glasilu lijevoliberalnog centra, Guardianu. Što se to događa?

Ljeto je, migrantska i politička sezona, granice su zaposjele tisuće policajaca, postavljene su nadzorne termovizijske kamere, prelijeću helikopteri i dronovi, najavaljuje se gradnja novih perimetara od žilet-žice.

Matteo Salvini, glas uličnog talijanskog gnjeva, navješćuje da će Italija utvrditi granicu prema Sloveniji žičanim preprekama. Mađarska već brani cijeli svoj granični pojas takvim neprolaznim zaprekama te dopušta ulaz migrantima koji traže azil – ali samo jednome na dan. Slovenija je uputila vojne trupe na južnu granicu, ali u simboličnom broju. Istodobno, paravojna skupina “Štajerska garda”, antiimigracijska formacija, otvorila je svoj kamp u Podčetrtku, odmah uz slovensko-hrvatsku granicu kod Bregane. Na rijeci Kupi – Kolpi – gdje vodi migrantska ruta iz Bihaća kroz ličke i gorskokotarske šume, podignut je visoki žičani zid na betonskim stupovima.

Hrvatska ne smije razvući žicu – to bi izazvalo buru kod opozicije, mobilizaciju koja bi naštetila ionako krhkoj kandidatkinji vladajuće stranke na predsjedničkim izborima. Vrši se pritisak na vladu tako što se sustavno puštaju informacije o brutalnosti hrvatske policije kod “push-backa”, potiskivanju onih koji su ilegalno prešli graničnu crtu. To je velika rezervna tema ljevice, ali još nitko nije pokušao isto pitanje upotrijebiti kao ubitačni kontra-narativ. Kad bi se SDP ili bilo tko u opoziciji oko imigrantske politike jasno opredijelio zauzevši bilo kakav drukčiji stav osim pragmatičnog i legalističkog, da granicu, naime, treba po svaku cijenu obraniti kako bismo ušli u Schengensku zonu, pretrpio bi fatalni poraz na svakim predstojećim izborima. Ljudi su se, naime, okrenuli – više to nije političko pitanje.

Čak ni ekonomsko. Sad se pretvorilo u nelagodu, ako ne već i egzistencijalni strah. Boje se za imovinu, kuće, vikendice na migrantskoj ruti kroz Gorski kotar i Liku, boje se noćnih izleta imigranata iz prihvatilišta na zagrebačkoj periferiji, gdje se već šire priče o tome kako je bolje da žense same ne izlaze navečer iz kuće. Donedavno, Zagreb je bio apsolutno najsigurnija europska metropola. Ni bogat, ni napredan, grad ugodan za život i siguran. Obilježen agramerskom tolerancijom, inkluzivnošću koja se nekoć, u doba K. u. K zvala “gemuetlichkeit”. Tu bi malograđansku nirvanu politički svakome bilo ludo pokvariti…

Bez obzira na dvije i pol tisuće ljudi u plavom na hrvatskim granicama, opremljenih modernom tehnikom kupljenom za novac dobiven iz Europske unije, bez obzira na napore ostalih nacionalnih policija koje podržava europska specijalizirana agencija Frontex u kojoj radi 700 ljudi, migracija se na balkanskoj ruti nastavlja, ali sad, doduše, pet puta manja nego krizne 2015. godine. Što se od tada promijenilo?




Prvo, sve su se nacionalne administracije od Grčke do Austrije organizirale te počele provoditi kontrolu i postupno zatvarati trasu. Ali, to je sporedno, najvažnije je što sad izostaje ono što je i pokrenulo cijeli migrantski val – poziv i politika “otvorenih vrata” koju je jednostrano proglasila Angela Merkel, bacivši u tešku političku krizu sve zemlje na jugoistoku EU-a. Zaplašila je i engleske birače, pa su euroskeptici nakon toga prevladali u bregzitovskim izjašnjavanjima.

Angela Merkel se u međuvremenu ispričala za taj strahoviti promašaj, koji ne možeš pripisati drugom nego njemačkom “etičkom apsolutizmu” i potpunoj nenadarenosti za (vanjsku) politiku, koja uvijek mora počivati na kompromisima, ili barem na lukavosti. Britanci su svoj imperij gradili stoljećima usavršavajući “understatement”, komunikacijsku tehniku kojom se sadržaj skriva iza uljudne forme, uz svu spremnost da se stvari riješe na obostrano zadovoljstvo. Francuzi su usavršili bombastičnost, koja služi kao fasada iza koje se mogu dogovoriti svakojake kombinacije.

No, kod Nijemaca, svaka je izjava zalog autoriteta onoga koji s njom istupa. Ako osporavaš tezu ili stav, osporavaš osobu, autoritet sam iza kojega stoji postrojena cijela država – stranke, industrija, mediji, narod. Nijemci NE osporavaju autoritet, jer u njega vjeruju. Rusi ne vjeruju u autoritet, ali mu se priklanjaju. Jako je teško pregovarati s Nijemcima kad zauzmu definitivne pozicije, a u svaki razgovor ulaze s apodiktičkim tezama i zaključcima kojima nema pogovora. Ima kod Tolstoja (u “Ratu i miru”) jedan divan pasus koji objašnjava da je za razliku od obične samoljubivosti Francuza i neozbiljnosti Talijana, kod Nijemaca glupost uzdignuta na razinu znanstvene metode, o kojoj ne može biti spora. Marx je, naravno, bio Nijemac.




Angela Merkel se ispričala, ali njezina politika nije prošla temeljitu reviziju u Njemačkoj i u Bruxellesu, a i neće, dok je ona na vlasti, najmanje do 2021. Prema tome, nema načina da se donesu neke nove, europske smjernice imigracijske politike, koje bi sve zemlje EU-a solidarno provodile jer se s njima slažu. Najava nove predsjednice Komisije, Ursule Von der Leyen, navješćuje još veću katastrofu. Ona se u svom nastupnom govoru u Bruxellesu založila za formiranje vojske od 10 000 “međunarodnih pograničnih policajaca”, terenskog Frontexa, koji će braniti europske granice na svakoj ugroženoj destinaciji. To je, naravno, potpuno pogrešna zamisao. Jedna nova europska služba i brokracija, neki “inspektori” poput onih “sladolerada” odjevenih u bijelo koji su dolazili početkom devedesetih na Balkan da suzbiju ratnu prijetnju, kontraproduktivna je. Sadašnji Frontex koji izviđa, analizira, te priprema izvješća potrebna za usmjeravanje pomoći državama koje se na svom terenu s tom nevoljom nose, idealno je sredstvo, poput Interpola.

Ako uvedeš međunarodnu pograničnu policiju, lišavaš države odgovornosti, a snage koje si doveo ne mogu riješiti problem. To je, otprilike kao kad su nizozemski komandosi došli u Srebrenicu, da ondje čuvaju grad, a raspolagali su s nekoliko bezveznih oklopnih kola. Visoki etički ciljevi i gomila novca koji se utroši s tipičnom briselskom neodgovornoću neće smanjiti imigracijski problem, nego će ga povećati. Izgubit će se jasna linija zapovjedne odgovornosti, a što je još gore, ljudi u državama u koje dođu ti europski besplosličari odmah će shvatiti da im se oduzima mogućnost da se sami brane i obrane te nose s onim što vide kao temeljnu ugrozu, pa je to kao da postaviš bombu pod EU – nema puno načina da se ona dovede u pitanje, ali ovo je svakako jedan od najučinkovitijih!

Birokracija u Bruxelles – nacionalne snage sigurnosti na granice, uz jasnu zajedničku politiku i jasno formulirane ciljeve! Želimo vidjeti brojke i detaljna obrazloženja o mogućnostima, cijeni i perspektivi socijalizacije imigranata u sadašnje europsko društvo. I to za svaku zemlju posebno, naravno, statistička podjela izbjegličkih kvota teška je birokratska besmislica. A kako to lijepo kaže Hillary, imigracija više nije humanitarno, nego temeljno, političko pitanje.

EU mora definirati koliko će izbjeglica uzimati u azil i kako će izgledati tehnička procedura njihova ulaska. U svakom slučaju, to može biti jedino izravni transfer na krajnje odredište, a ne ljudski stampedo po vrletima Balkana. Tobožnji humanitarni pristup svodi se sad na sasvim nehumanu praksu. Ljude trpaju u koncentracijske logore u ime čovječnosti. Još su izbjeglički kampovi zatvorenog tipa bolja solucija jer tu vlasti preuzimaju odgovornost za smještaj, hranu i zdravlje izbjeglica, najgore ja pak kad ih se satjera u enklave poput bihaćke u Unsko-sanskom kantonu, gdje nema najosnovnijih uvjeta za održanje života, pa ih tako pretvaraju u očajnike i prosjake, koji nemaju izbora nego da se svojim tijelima ukline među granične policajce, koji tada moraju primijeniti silu da ih zaustave.

U mrskoj prošlosti imali smo postupak dehumanizacije ljudi u ime najnižih pobuda, a sad imamo istu praksu u ime najviših. No, tko će preuzeti odgovornost za posljedice tog monstruoznog promašaja? Ne zaslužuje li taj zločin protiv čovječnosti suđenje i osudu, koja može, naravno, biti samo moralne prirode?

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.