Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

MISLITE DA JE BANDIĆ BESPLATNO DOBIO DOKTORAT? Evo cijene koju će morati platiti Ivi Josipoviću

Autor: Denis Kuljiš

Čim je Milan Bandić predložen za počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta, znalo se odakle dolazi pobuda – osjetio se miris sumpora, začulo nekoliko taktova sonate ”Ars Diaboli”, a kako se spominjala i Glazbena akademija, bilo je lako zaključiti da se zamisao rodila u umu kompozitora koji je već jednom reinventirao zagrebačkog gradonačelnika. Ima li on i sad s njim neke nakane? Naravno da ima – Ivo Josipović nikad ne miruje, a svi njegovi potezi uvijek su dio neke komplicirane sheme. Najnetalentiraniji hrvatski političar, istodobno je najpametniji čovjek u domaćoj politici kojemu se ona ne gadi, nego se uvijek vraća u ring, kao Rocky. No, Ivo nikad ništa ne poduzima bez razloga. Pritom, ljudi uopće ne shvaćaju što ga motivira. Precjenjuju njegove poraze. Nisu svjesni goleme akumulacije moći i resursa koju tako postiže. Jer on se ne bori za funkciju, nego za utjecaj u društvu. I zato je prisutan kad god se nešto kuha.

Josipović i Bandić već imaju dugu povijest. Bili su protivnici na predsjedničkim izborima i Ivo je toga svog deplasiranog antagonista lako porazio. Jer, kad je Bandićev vjerni Ličanin, Duško Ljuština, upitao kumicu kod koje Milan na Dolcu već desetljećima ritualno kupuje grincajg – hoće li glasati za Šefa, odgovorila mu je – kaj god, glasat ću za onog gospona s belim klavirom… Kraj toga Huljića klasične glazbe, teško je malograđane pridobiti ganganjem.

Sraz velike lignje i kita-ubojice nije urodio smrtnim neprijateljstvom – ipak su to hladnokrvne životinje. Štoviše, u odlučnom trenutku borbe za svoj drugi mandat, Ivo je shvatio da mu je Bandić neophodan. Bandić, naime, kontrolira neke periferijske populacije, koji su od ljevičara postali desničari jer su primarno seljačine, ali ipak mogu za svojim vođom otići i u lijevo ako zaključe da on tamo smjera.

S matematikom koju je ispravno napravio, Josipović je zaključio da neće uspjeti ako se osloni samo na bazu koja ga je prvi put izabrala, naime na lojalno članstvo SDP-a, plus građane u centru. Jer, u međuvremenu, ušao je u sukob s Milanovićem koji je SDP kontrolirao. Što je značilo da je morao izmisliti nove masovne glasače – bilo kakve. Tako je na Pantovčak u Aneks doveo dva pripadnika Opus Dei da rade za nj kod svojih supernumerarija, povezao se s referendumovcima Željke Markić, te pošao u Osijek da pregovara s glavaševcima.

Ukratko, udružio se s Bogom i s Vragom, a najvažnije – mobilizirao je Bandića. I to tako što mu je unaprijed pomogao da se preporodi i ustane iz mrtvih. Pod Zokom kojega je izdao i napustio, Bandić je dotle padao, činilo se da gubi politički uzgon te da ne može pobijediti na idućim lokalnim izborima. Već su ga stali percipirati kao trećerazrednog žmuklera koji nešto petlja s komunalnim poduzećima. Ivo je za nj našao prikladnu soluciju – izumio je novog, državničkog Bandića, gradonačelnika okruženog respektabilnim tehnokratima.

Doveli su mu direktoricu Ekonomskog instituta kao zamjenicu, a jednu kunsthistoričarku da vodi kulturu, i onda još neke ljude, pa je one svoje vlastite mogao sakriti u pozadinu i praviti se da je na njih ljut. Čak je puštena priča da ih je okupio i rekao im: ”Što je do sad bilo – bilo je, ali od sad tko hoće uzeti čačkalicu sa stola, mora pitati konobara!” Počeli su ga pozivati na važne skupove u režiji i pod okriljem Pantovčaka, utjecali na oblikovanje percepcija u nacionalnim medijima, pumpao se publicitet i poduzimalo sve što je nužno kad iz konstruktivnog biroa izlazi novi model, poput ovog unapređenog urbanog superheroja…

Moglo je to Ivi presudno poslužiti na predsjedničkim izborima, ali je Zoran Milanović s onim svojim urokljivim pogledom sinjskog haskija odmah uoči što se sprema i spremio Milana u buturu, dok izbori ne prođu. Milan je sjedio u Remetincu dok se vodila kampanja, njegovi trećepozivci ostali su kod kuće i – pobijedila je Kolinda.

To je sve bilo davno, a zašto sad Ivo preparira Bandića, ukrašava ga i zadužuje jednim lažnim doktoratom zbog kojega će normalni intelektualci vratiti oko četiri tisuće pravih jer se protive takvom unapređenju diplomiranog profesora predvojničke obuke? Bandić mu je nesumnjivo strahovito važan otkako se Ivo vratio u SDP. Tu sad ide malo kompliciranija priča.

Donedavna, kad bi se okupili ljubitelji ruske opere – likovi kakve u New Jerseyu i Brooklynu nazivaju ”ljubiteljima talijanske opere” – među domaće energetske oligarhe, medijske tajkune, kontroverzne sportske funkcionere i ostale pripadnike političkog nadzemlja i obavještajnog podzemlja, sjeo bi najugledniji hadezeovac, koji je na jedan poziv mobitelom mogao pokrenuti bilo koga u Službi, na policiji i na Pantovčaku. Ljudima koji raspolažu najvećim kapitalom u Hrvatskoj i koji su po nekim procjenama kupili već oko trećina nacionalne ekonomije (ne računajući državna poduzeća) on je osiguravao ”politički kišobran”.

Ne on sam, naravno, nego je naprosto funkcionirao kao relej povezujući resorne, stranačke i regionalne centre moći, poput onog razvođača nalik na čovječuljka preko kojega možeš u svoj kompjuter utaknuti puno USB-kablova za različita periferijska sučelja. Sve je to sjajno funkcioniralo, ali onda je odjednom puklo, jer je ta izvaninstitucionalna moć postala prevelika i sukobila se s legitimnom, vladinom. Gomila provincijskih budala i kriminalu sklonih amatera koji su se povela za tom sljedbom podcjenjujući premijera i moć organizirane vlasti, doživjeli su zatim totalni krah, a njihovo najvažnije političko oruđe – ucjenjivački koalicijski kapacitet preko manjih skupina nužnih za održanje parlamentarne većine – razmontirano je upravo uz pomoć zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Bandić u Saboru ima jednog svog zastupnika (predstavlja njegovu personalnu stranku BM365), ali je iz usluge vlasti formirao labavu koaliciju raznih stranačkih otpadnika i prelivoda, koji su se htjeli riješiti posla oporbenog djelovanja te stupiti u službu vlasti, ali im je bilo neugodno to učiniti otvoreno, dok je ovima na vlasti bilo nezgodno otvoreno primiti tu pomoć. Stoga je uspostavljen provizorij, koji je zapravo jako čvrst, jer ne počiva na ideologiji, nego na interesima. U toj Bandićevoj političkoj kabali koju on nominalno vodi za račun vlasti što ga zauzvrat ostavlja na slobodi i lišava bojazni od istraga koje se protiv njega vode na sudu, nalaze se razni manjinci te, puno važnije – Milanovićevi kadrovi koji su napustili SDP.

Svi mudri politički analitičari u Hrvatskoj ponavljaju mantru da će Bernardić poslije idućih izbora neminovno formirati Veliku koaliciju s Plenkovićem i HDZ-om. Bernardić ne pokazuje nikakva znaka da to namjerava učiniti, naprotiv. On je čvrsta opozicija i bez obzira na istraživanja, možemo pretpostaviti da će na izborima za Europski parlament njegova stranka zato proći neočekivano dobro. No, istodobno, Milanovićev je SDP već ušao u Veliku koaliciju s HDZ-om, preko Bandića. Ta frakcija zapravo drži Vladu na površini i pruža joj moć da svime upravlja. Kad preostali milanovićevci u Saboru vide da su pečeni i da ih Berni neće stavljati na liste, svi će se do zadnjega prebaciti među ”nezavisne” i Plenković će dobivati devedeset ruku za sve što mu je potrebno – nadasve za to da guši desničare i disidente u vlastitim redovima.

Znači, Bandiljos nije prevažan, ali nije ni nevažan, a njegova je mašinerija itekako potrebna. Osim što omogućuje HDZ-u da vlada uz pomoć Milanovićevih lažnih komunjara, upotrebljava se za posredno financiranje preostalih ”autentičnih”, ”divljih”, nedomesticiranih esdepeovaca koji su ostali uz Bernardića. U Zagrebu su svi članovi gradskog predsjedništva SDP-a zaposleni u Holdingu. Bandićev financijski konsiljer Slobodan Ljubičić ”Kikaš” dopustio je stranci da mu milijunski dug (koji im je natovario Milanović) otplaćuju na obroke – ako budu dobri.

U skupini ”ljubitelja ruske opere” dopisni je član stariji, ugledni esdepeovac iz zagrebačke organizacije, ranije najtješnji Milanovićev suradnik, koji je trideset godina radio kao direktor u velikim korporacijama po Rusiji. Još je bliži s Josipovićem. On ga je vjerojatno i uputio k ”ljubiteljima ruske opere”. Transfer je empirijski dokazan – na stolici koju je upraznio ugledni Hercegovac iz prošlog vica, hadezeovac, uočen je nedavno upravo Ivo, profesor kompozicije, međunarodnog kaznenog prava i svih ostalih meštrija koje se nabrajaju u ”Grimoriju pape Honorija”.

Ljubiteljima ruske opere dešperatno je potreban netko s ozbiljnim ulogom u sadašnju ili nastajuću vlast. Plenković ih, doduše, ne dira, rade i posluju, ali znaju da mu ne mogu vjerovati jer ga ne kontroliraju kao što su ranije kontrolirali one koji su im omogućili da narastu nauštrb državne kompanije pod upravom mađarske korporacije. Ne vjeruju mu jer znaju da je orijentiran prema Europi, i to ne sadašnjoj, koju simbolizira Angela Merkel, majka njemačke Ostpolitik kojoj nedostaje samo Chamberlainov kišobran.

Orijentiran je prema Europi koja se tek pomalja, s hermetiziranim granicama, okrenutoj obnovljenom atlantizmu, Americi. U toj Europi Hrvatska neće biti Balkan, nego provincija EU gdje za ruski biznis vrijede europska pravila. Što za kremaljske sponzore znači da bi bilo jako dobro kad bi se ovdje opet uzdigli neki socijalisti, ali ne baš onakvi kao Bernardić, kojega ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep, nego starinski, preko kojih je uvijek išla svaka riječka shema, nafta, plin i politički utjecaj na Vladu, sve u duhu velike kombinacije koja je, doduše, propala, kao i sve velike, geostrateške zamisli zasnovane na idejama, a ne na novcu…

Sam Putin došao je u Zagreb 2007. da promovira svoju viziju : ”Družbadria” trebala je spojiti prijateljstvo i energiju u jedinstvenu cjelinu, kao što su i riječi slivene u jednu novu. Ali, ta fuzija nije uspjela. Prijateljstva nikad nije opterećivalo hrvatsko-ruske odnose. Rusima si se ovdje mogao diviti, ali si ih se uvijek morao bojati. A energente Rusi mogu davati na kredit, ali infrastrukturu moraš izgraditi sam, posuđujući novac na Zapadu. To oni i sami rade (sad, doduše, uzimaju zajmove i od Kine). Dakle, kao što je to netko u šali primijetio – u ovom našem Auschwitzu moraš sam podmiriti račune za plin.

Da je Bandić u ruskoj orbiti znalo se i prije nego je u Kremlju od Putina primio odlikovanje. No, on je tu omanji asteroid. Odlikovanje je kurtoazija – Zagrebačka toplana kuri ruski plin. Političku dimenziju donosi tek Josipovićev angažman.

Ako HDZ na idućim izborima osvoji većinu no ostane bez koalicijskih partnera s kojima može formirati vladu, prvo će se na Pantovčaku praviti činovnička vlada, a tu su kanali već izbušeni. U nekoj centar-lijevoj koalicijskoj kombinaciji koju je sad teško i zamisliti, bio bi pak prominentan Ivo, a bude li nužna pomoć s lunatične margine, može im se staviti na raspolaganje Živi zid, s kojim nije teško disponirati. No, sve su to morske kombinacije, na dugom štapu.

Ono što postoji sad i ovdje, to je divovska gradska firma koja zapošljava sveukupno 20.000 ljudi, najveće hrvatsko poduzeće. Komunalni poslovi su joj sporednom mjestu. Smeće, vodovod, promet, tko bi se još time bavio? Najvažniji su veliki pothvati – žičara od pola milijarde, nekoliko milijardi eura težak apsurdni ”Beograd na vodi” na Zagrebačkom velesajmu, zatim Športski holding, te stadion Plavi vulkan ili neki drugi… Gradski novac je iscrpljen, bilanca u minusu, i sad samo neka velika shema pomaže, a kad se prave dalekosežne sheme, tu je Ivo nezamjenjiv. Puno zanimljivija od njegove političke biografije, naime, njegova manje poznata poslovna biografija.

Početkom devedesetih, Ivo se ispisao iz Partije. Nije on ima želuca za te amaterske prve korake kod uspostavljanja lažne socijaldemokracije. Umjesto toga, posvetio se lukrativnim djelatnostima. Organizirao je posmrtnu pripomoć, jer se u toj morbidnoj privrednoj grani raspolagalo znatnim svotama prikupljene članarine, a udruge posmrtne pripomoći nije regulirala Narodna banka, iako su zapravo funkcionirale kao štedionice. Dok su hadezeovci pelješili banke, drugima su ostajali samo mali zalogaji.

No, sljedeći pothvat bio je neusporedivo veći – kad je Račan došao na vlast, a Ivo mu se pridružio kao nestranački kandidat za zastupnika (s Cro Copom i Vicom Vukovom), preuzeo je regulaciju autorskih glazbenih prava, iz čega je narastao parafiskalni Behemot – ZAMP. Tu se vrte doslovce stotine milijuna kuna godišnje, a djelatnost je potpuno privatizirana, pod nadzorom agencija čija je rukovodstva kadrovirao Ivo zahvaljujući dvostrukom autoritetu profesora pravnog fakulteta i predsjednika države.

No, i to je bila prava sitnica prema narednom projektu, koji nije posve uspio. U doba njegova predsjednikovanja, pokušalo se INA-u oduzeti MOL-u i prodati ruskom državnom ”Rosnjeftu”. Milanović je to spriječio, a kad se Karamarko pokušao dogovoriti s MOL-om o preuzimanju nacionalne naftne kompanije, vješto su mu nasapunali dasku, što nije bilo osobito teško jer se doveo u bezizlaznu političku situaciju. Ne znaš jesu li bilo opasniji njegovi neprijatelji, ili prijatelji kojima se okružio. No, od prodaje INA-e nije bilo ništa, zbog agresije na Ukrajinu, kad je Rusija stavljena pod sankcije.

Neumorni Ivo sprema se za novu rundu. Bit će mu potreban Bandić, kojega valja učvrstiti, iako se na prvi pogled čini da je dao svoje, da je došao do kraja vijeka trajanja, kao imoćanski ”Mercedes” s 500.000 kilometara na cajgeru. Ali nikad ne znaš… Treba tu ruka vještog majstora. Ali, nije li on napisao etidu ”Diavolezza”? Na nju bi i sam Šejtan zaplesao.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.