Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Milanović za Pantovčak spreman! Evo zašto je Zoki najgori moguć izbor za Hrvate

Autor: Denis Kuljiš

Stigla je komanda – Milanovića prepakirati!

Imamo pred sobom eks-premijera, luzera u svim političkim pothvatima osim u jurišanju na vlast i održavanju na vlasti svim sredstvima kad se vlasti domogao, hladnog, zatvorenog, drzovitog i antipatičnog, uvijek spremnog na cinizam, na podrugljiv podsmijeh i politički nekorektne komentare o suradnicima i neprijateljima, naročito ženama. Žene nikad nije podnosio.

Sve one u stranci ogovarao je i ismijavao u muškom društvu svojih pajtosa koje je okupljao poput lokalnog huligančića, lažnog štemera i napuhanaca koji na košarkaškom igralištu u mjesnoj zajednici učas nađe sljedbu beta-mužjaka, pa s njima prežvakava banalnosti koje sadrže njihov najniži zajednički nazivnik. Za to druženje nije im potrebna čak ni Žuja, jer znaju da su u kvartu oni zakon. Naravno, ne dođe li do bilo kakve konfrontacije, koju uvijek izgube, a njihov vođa pritom popije šljagu, pa ode iz ugla i ondje priča kako je razmontirao protivnike…

Objektivno, učinak Milanovićevog prvoministrovanja bio je porazan. Za četiri godine vlasti, na jedinom poslu skopčanom s realnom odgovornošću za rezultat koji je u životu radio taj rano omatorjeli omladinac od 52 godina, imao je katastrofalan učinak. Čim je došao na vlast, a Hrvatska ušla u Europsku uniju, postigao je da njegovu vladu Europa stave na led, a sebe je izolirao – nitko ga nije htio pozvati u službeni posjet.

Pa je posjećivao iseljenike po svijetu, privatno – išao je na Ognjenu zemlju, onda na dugotrajnu pacifičku turneju gdje ga nitko nije zvao, ali mu je žena ondje imala neku rodbinu, pa u Kaliforniju, u Silicijsku dolinu, s turističkom vizom, ili u nekom takvom u svakom slučaju neslužbenom aranžmanu. Dotle je zemlja brzo zaostajala – po izračunu koji je napravio naš vodeći ekonomski analitičar Velimir Šonje na svom ekspertnom sajtu Arhivanalitika – u komparaciji s ostalim tranzicijskim zemljama Hrvatska je za vladavine Zorana Milanovića najviše zaostala.

Zaostajala je i pod drugim vladama, uključujući sadašnju, ali manje, a jedino je pod Oreškovićevom vladom počela smanjivati rastojanje. No, Orešković je kratko trajao, nije se smjelo dopustiti da opstane netko tko na takav odvratan ”neoliberalni” način pristupa ekonomskim problemima i uspješno ih rješava – cijela politička kasta i njene ovisničke poslovne strukture mogle su tako za čas ostati bez gaća…

U Hrvatskoj se pod Milanovićem ništa nije događalo, ništa se nije privatiziralo, osim Croatia Osiguranja, koje nije otišlo po najvišoj ponuđenoj cijeni. Umjesto poljske kompanije, dopali su domaćoj tvrtki koja se obavezala investirati u (svoj) portfelj tek kad firmu preuzme. To je Partiji zasigurno učvrstilo pozicije u Osmoj izbornoj jedinici, iako su ondje najmoćniji novčari koji su se digli pod okriljem koncentracione vlade doktora Gregurića.

Sa svim susjedima Milanović se uspio žestoko zavaditi. Sa Slovenijom je imao slabe i nikakve odnose, vrijeđao je Bošnjake i Srbe u Bosni govoreći da im Hrvatska nije tamo nekakav njihov Prnjavor, zatvorio je na čas međunarodnu granicu sa Srbijom, kojom teče promet iz Turske i s Bliskog istoka za Njemačku i ostatak Europe… Ponašao se kao Milošević, ali lišen svake moći, baš kao onaj tipični nasilnik s košarkaškog igrališta u mjesnoj zajednici.

Izazvao je županijski građanski rat u Vukovaru kad je navalio s ćiriličnim pločama, koje su mu trebale za promociju, a ne zato da etablira legalitet – na Balkanu to se postiže uvijek posredno, lukavim mjerama, treba samo zamisliti kako bi to odigrao Plenković da ima potrebu da se prsi s takvim tricama i kučinama. Naravno, Zoki nije mogao pridobiti Pupovca, koji jedino Milanovića teže podnosi od Josipovića…

Moglo bi se sad nabrojiti još milijun duboko promašenih, kontraproduktivnih, glupih i antipatičnih Zokinih poteza, ali nije potrebno, jer se Milanovića upravo sređuje za predstojeće predsjedničke izbore i tu nije važno kakav je on, nego kakva mu je protivnica, koja je redove onih koji je od početka ne podnose popunila svojim ranijim najvećim zagovornicima. Oni vide kako nema kapaciteta da vodi svoju i njihovu politiku, nego služi Plenkovićevoj.

Pa ipak, ne treba preskočiti bogat repertoar Milanovićevih političkih taktičkih promašaja… Samo kad se čovjek sjeti kako je pod svaku cijenu pokušao složiti vladu s kuhanim klerikalcima iz Mosta, pa kod branitelja navaljivao govoreći da on ”Srbe prezire još više nego oni”, i slične ludosti, koje su njima bile gadljive kao isprazne riječi i dodvoravanje, a njegovoj stranci i široj političkoj familiji ljevice, sasvim nepodnošljivi.

Nije ni čudo što je uzastopce izgubio sve izbore – četiri! – na koje je na čelu SDP-a izlazio. Zatim je propao u svim kombinacijama kad je pokušavao skrpati koaliciju za opstanak na vlasti, pa je naposljetku izgubio poziciju i u stranci, a zatim i utjecaj, jer je nasljednik likvidirao sve njegove lojaliste. Oni su se sad pritajili i čekaju čudo. A čudo je – povratak Milanovića, njegov uspon na Pantovčak, što uopće nije neostvarivo. Zato je i počela operacija ”Lenor”, budući da kandidata treba na odgovarajući način oprati, prirediti i naspinati za sljedeći čin hrvatske političke tragikomedije.

Zoka Milanović vodi ”novi život”, javljaju mainstream mediji. ”Brine se za teško bolesnog brata i stare roditelje, školuje djecu, razvija biznis, vozi Audi 6…”
Svaka je sličica u tom prikazu uzašašća bivšeg premijera, političke propalice koji se prezentira kao mlada nada i sasvim human lik, plasirana tako da začepi neku rupu, kroz koju bi mogla prodrijeti voda i brod potopiti prije nego zaplovi…

Prvo, brat Krešo. Za bratom Krešom vuče se dugi rep afera, jer je u štampi dokumentirano kako je odlazio u Poreznu upravu kao pouzdanik raznih poslovnjaka kojima je s autoritetom ”premijerova brata” trebao ishoditi posebni tretman. Kad su o tome izlazili članci, Milanović je kratko otpravio da on s tim nema veze, kao ni s bratićem, kojega su šibenske komunjare izabrali za direktora Nacionalnog parka ”Krka” valjda stoga što je premijerov rod, ne shvaćajući osnovni postulat njegova djelovanja, sasvim iskreno posvjedočen njegovim vlastitim riječima: ”Nemam ja s tim nikakve veze”.

Nikome zahvalan, nikome obavezan. Brat je gradio po Dubrovniku, dizao kredite kod Ljubljanske banke koja je valjda mislila da će tako doći do protekcije na hrvatski način, ali ta im je kalkulacija bila pogrešna. Nije Zoka od tih. On će pustiti svakoga da se utopi i neće mu dobaciti ni pojas za spašavanje. Prvo, stoga što ne želi riskirati, drugo, zato što ga iskreno nije briga ni za koga, a treće, zato što se voli nadmoćno podsmjehivati onima koji propadnu u bilo kakvim kombinacijama koje s njim pokušaju napraviti. Za njega doista vrijedi ona imoćanska – iako je otac iz Sinja, a familija porijeklom iz Livna – ”Ili ti meni, ili nitko nikome!”

No, brata valja otpraviti iz javne komunikacije prije nego započne kampanja… Nećeš valjda po novinama razvlačiti teško bolesnog čovjeka, koji je doduše neki vrijeme živio s glavnom junakinjom hrvatske skandalozne kronike, famoznom Sarom iz afere Pančo, odnosno afere kokain i orgije, odnosno afere SMS ili afere tko je kome javio da su kurve pod prismotrom policije, pa ih treba izbjegavati da ti se ne dogodi da te snime kao onog Tolušićeva lažnog dvojnika toliko prerađenog u Photoshopu da već nalikuje sam na sebe…

I ne samo to – činjenica da se ”brine”, baca na Zokija povoljno svjetlo u ljudskom smislu, jer mu pridaje karakterne osobine koje su dosad bile nepoznate. A osim toga, ”brine se za stare roditelje”. Veoma su stari, što znači da treba ignorirati sve što eventualno izgovori otac Stipe (80), koji je bio toliko iznervirao onog jadnog smetlara, da ga je htio zatući metlom (afera ”Počisti si sam stubište stara gnjido”). Drugim riječima, pustimo i Stipu, njegove ideje, provale i postignuća toga sitnog partijskog komitetlije, od kojih je možda najveća da je uspio sina utjerati u Ministarstvo vanjskih poslova vjerojatno preko hadezeova ministra kulture kojemu je bio pomoćnik, a možda je pritom i sam postao član stranke, kako se svojedobno pričalo…

Nadalje, imamo školovanje djece u inozemstvu – valja to unaprijed etablirati, da se ne bi poslije izvlačilo kao primjer licemjerja. Naime, dok je Milanović bio šef SDP-a, zagovarao je besplatno javno školstvo za svakoga, ali ne baš za svakoga, jer elita nema što tražiti na propalim hrvatskim sveučilištima, koja su i propala upravo zbog takvog fundamentalizma, koji onemogućuje zasnivanje konkurenciju s kvalitetnim privatnim visokoškolskim ustanovama.

Razvija biznis – to je, naravno, ključno. Jer inače bi izgledalo kao da je u duplji skupio neke lješnjake za zimu. Kakav biznis? E, to nitko ne zna. Zoka je registrirao svoju konzultantsku firmu EuroAlba i trebao je, navodno, nešto raditi za Edija Ramu pomažući u pristupu Albanije EU, iako se baš ne vidi kakav bi dobar savjet tu mogao dati, jer ima jedino ekspertna iskustva iz kvarenja odnosa s europskim centrima moći. Zoki se zavadio s Njemačkom zbog toga što nije bio spreman izručiti Perkovića, nego je s Glavašem pokušao dogovoriti promjenu Ustava, pa to onemogućiti. Konzultantska firma nema zaposlene, ni prijavljene poslove. Trebalo bi pogledati je li što poslala poštom ili mejlom, osim faktura…

Tko su stvarni naručioci poslova koji Milanoviću omogućuje da pliva u lovi srednjeg vodostaja i vozi umjereni A6, ne robuje radnom mjestu, nego, kako se izvješćuje, i dalje inzistira na ”kvaliteti života”? To u njegovom slučaju znači ručkove koji traju po tri, četiri ili pet sati, uz stalno napajanje boljim crnjakom, i ugodnu prijateljsku konverzaciju obilježenu njegovim mudrovanjem, praznim monolozima i paradiranju neznanjem, koje postane skandalozno tek kad ga posreduju mediji, pa postanu ono što je nezavisni producent Nebojša Taraba nezaboravno opisao kao ”direktni prijenos iz mozga”.

Ako se javnost preparira i lik pretendenta ukrasi odgovarajućom ornamentikom, Zoka može sutra bez straha izaći na izbore i – pobijediti, ako se ujedine sve antipatije koje je predsjednica pobudila kod onih koji od nje nisu drugo ni očekivali, te kod onih koji jesu.

Ima tu važna prepreka, doduše – Milanović mora pronaći nekoga tko će ga nominirati i poduprijeti u kampanji, da ne izgleda kako je sam nasrnuo, ustremio se na položaj na Pantovčaku, što ja znam da jest, jer sam jednom onuda s njim prolazio, pa iz njegovih riječi shvatio kako se, u smiraj, vidi na tom mjestu… Potrebna mu je oblatna decentnosti, politički prerogativ, bilo kakva rita kojom će se zaogrnuti kao plaštom dostojanstva prilikom objavljivanja kandidature… Ali, tko će mu sad dati ruku, kad je dobro poznato da je odgrize već i zbog prsta? Tko je od onih koji su mu pomagali zauzvrat dobio bilo što osim teške blamaže, velike štete i njegova iskrenog neprijateljstva?

Gotovo bi se moglo reći da ga je stvorila Zinka Bardić, famozna stranačka volonterka, koja je za nj trčala po redakcijama i vodila sve njegove virtualne mreže neprofitnih dragovoljaca na debelim državnim honorarima. Kako je to završilo? Izletjela je iz Banskih dvora s otiskom konjske obuće na donjem dijelu leđa, čim mu se u najmanjoj stvari suprotstavila – svim je novinarima smjesta proširio informaciju da je nepismena i da mu nije jasno zašto ju je toliko dugo trpio. Kakvi su izgledi da mu ona opet pruži neke ekspertne usluge?

Prvi mu je u strateškom pozicioniranju u politici presudno pomogao Linić, doduše da napakosti Komadini – Linić ima tu crtu zloće poput neke stare usidjelice. Bez njega Zoki ne bi postao šef stranke. Kako je razračunao s Linićem, zna se. Tu je bilo više osvetoljubivosti nego što bi bilo normalno očekivati čak i od političara, koji ipak uvijek nastoje prikriti najgora svojstva svog karaktera, pa se uzdržavaju od pokazivanja nadmoći. No Linića je potaracao upravo onako kako je taj provincijski silnik, koji se pokazao kao politički slabić, i zaslužio. Uopće, moglo bi se reći da su komunjare u Milanoviću bili dobili šefa baš po mjeri i zasluzi – nije im se slučajno opet dogodio jedan Ivan Grozni.

Kako su prošli svi oni koji su imali neku prednost u stranci zbog dugog staža ili poze velevažnosti, koja se obično ostavlja amortiziranim državnicima poput Šeksa? Poizbacivali su ih Zokijevi balavci i stranačke polovnjače, koji su se okupljali u Forumu mladih i Forumu žena. Ali i među njima je Milanović napravio trijažu – tko je od mladih podržavao omrznutog Bernardića, mlađeg, višeg i ljepšeg – noga. Mirela Holy je nešto filozofirala, iako je žena i – noga. Prošla je kao Željka Antunović. A sad bi, kao, Bernardić trebao nominirati Milanovića da mu ovaj sve vrati na način što bi se mogao opisati kao Milanovićev ”kućni stil”, kinderštube preuzet od oca, sinjskog živčenjaka, koji je oba sina u mladosti izvodio na pravi put na način uvriježen u njegovu rodnom kraju poznatom po dresiranoj galopirajućoj kljusadi.

Ako se ”institucionalni” SDP ne ponudi da ga podupre na predsjedničkim izborima kako bi ih on već u sljedećem koraku mogao razmontirati uz pomoć svojih krtica i otvorenih pobornika u stranci, preostaje mu jedino mogućnost da se nekako insinuira Daliji Orešković. Ona je dovoljno neiskusna da padne na njegov šarm, ali opet, ne čini se glupa – žena je iz Dubrave, i ne treba je podcjenjivati. Pravo razumije jedno deset puta bolje od Milanovića, što samo po sebi još nije bog zna što, ali ipak… Na koncu, rekla je da neće uzimati stare kadrove i bolji bi joj bio, što kaže narodna pjesma, ”crni Ciganin”, nego taj vitez na bijelom konju. Uostalom, neka se kandidira sama – kad je Mirela podržala Josipovića te objasnila da je spremna koalirati sa Zokom koji ju je izbacio iz stranke, bio je to njezin kraj.

Predsjednička kampanja dobra je prigoda da se Oreškovićeva javno profilira, a ako bude imala sreće, neće pobijediti, nego će se pozicionirati za parlamentarne izbore, na kojima ne mora biti premoćna među opozicionarima. Dovoljno je da je prva. To će biti malo iznad dvadeset posto birača koji glasuju, petnaest posto elektorata. Sasvim dostižno, toliko su dobili i oni ne baš najoštroumniji katolički tupamarosi iz neretvanske delte.

Možeš lako narod preparirati preko medija, ali političke centrale i centri moći, to je sasvim druga stvar – oni znaju tko je Zoka. A ima li već potporu Gazproma, koji je jako razočaran u Plenkovića? To je teško reći, ali Zoki se druži s Kotromanovićem, koji radi za Čermaka, koji je ušao u poslovne
kombinacije s ruskim energetskim lobijem, a to znači što već znači, ako išta možeš pročitati iz tih indicija ili u njih nešto učitati – ja mogu, ali zato što sam kao novinar profesionalno podložan teorijama zavjere.

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.