PIXSELL

MARTINA DALIĆ – HEROJ, A NE ZLOČINAC! I Ante Ramljak možda je zaslužio jedan mali veleredić s likom Herculea Poirota

Autor: Denis Kuljiš

Završena je predstečajna nagodba u Agrokoru i sad u javnost počinju izlaziti podatci o stanju koje je u korporaciji zatekla izvanredna uprava. Svode se također računi – troškovi njenog vlastitog djelovanja u razdoblju ”financijske konsolidacije”. Sad je situacija jasna – pokazalo se da je cijela godina uludo izgubljena na divlju opstrukciju, medijsku i parlamentarnu kampanju, koje su prizivale teorije zavjere i katastrofične scenarije. Sad je napokon sve jasno – u glavnim crtama.

Prvo, postupak imenovanja prinudne uprave pokazao se primjerenim, efikasnim i jeftinim. Grupa Borg su pozitivci. Kako se to može dokazati?

Redom: Lex Agrokor proglašen je europskom pravnom stečevinom (acquis communautaire) na sjednici Općeg vijeća Europska unije u Luksemburgu. Osim Slovenije, svih 27 zemalja glasalo je ”za”. Što to znači? To znači da je prihvaćen model državne intervencije u kompanijama od strateškog značenja na način kako je to učinila Plenkovićeva vlada – imenovala je privremenog upravitelja, spriječila sudsku ovrhu po dospjelim računima te stvorila prostor da stručna skupina koja je dobila taj zadatak nađe model za dugoročno rješenje, ali bez uplitanja države, u ime vlasnika koji će to tek postati u procesu namire te uz njihovu većinsku suglasnost.

Tvrtka je bila daleko prezadužena i znalo se da se nitko neće u cijelosti naplatiti, samo je trebalo nekako raspodijeliti štetu te istodobno očuvati funkcije kompanije na kojima se zasniva buduća otplata – da se dućan zatvorio nitko ne bi dobio ni kune osim sitnice koja se nalazila na prolaznim računima, a zatim bi uslijedila prodaja nekretnina i kompanija koje bi otišle
”komadno”, kao na garažnoj prodaji, budzašto. Ostala bi samo crna rupa.

Je li se isto moglo postići kroz institut stečajne uprave kako to predviđa zakon kad stečajni sudac preuzme poduzeće pa redom namiruje vjerovnike? Nije. U tu soluciju vjeruju ekonomisti koji stvari sagledavaju statično i legalisti među političarima koji ništa ne razumiju (a takvih je 99 posto).

Poslovni ljudi znaju – u takvom strašnom času, kapital za nastavak poslovanja mora se izbiti ni iz čega, po bilo koju cijenu… Zato je zatražen i dobiven roll-up kredit, znači posudba s prvenstvom naplate. Uz masnu kamatu – jer to je kao da odeš kod susjeda i zamoliš ga za novac da premostiš bankrot, a on pristane ako dobije kao polog kuću uz ugovornu klauzulu da se prvi naplaćuje, još uz garantiranu kamatu, da kompenzira svoj strah dok mu lova ne legne na račun.

Nitko ne investira u propale kompanije, bez obzira na kamate, osim ako ne dobije jamstvo da će se namiriti ”s vrha”. Ramljakova izvanredna uprava uzela je, dakle, kredit i počela redovno plaćati dobavljače s tim što ih je obavijestila da one prethodne tražbine i fakture zaborave – to će se namirivati kad se zbroji plus i minus…

Dobavljače je to malo prestrašilo, jer su oni od Todorića, s velikim zakašnjenjem, naplaćivali robu po nerealnim cijenama, ali su zato morali sudjelovati u financiranju njegova poslovanja svojim mjenicama. Koje bi onda odstupili bankarskim kamatarskim tvrtkama uz diskont, i tako se stvorile cijela bulumenta vjerovnika koji su sad počeli navaljivati na zatvorena vrata. Među prinudnim financijerima koji su Todoriću omogućili izvanbilančno zaduživanje – financijsko poslovanje ”sa strane” – našao se, fatalno, i Adris, najveća i najjača tvrtka ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji, koja pati od viška novca na računu, pa ga je posuđivala Agrokoru u uvjerenju da je ta tvrtka previše velika da propadne. Ako se nešto pokazalo sa sigurnošću u Velikoj ekonomskoj krizi koja je na Zapadu počela 2008., a kod nas se još vuče iako su je svi drugi već zaboravili jest da NITKO nije prevelik da propadne, poput najuglednijih njujorških, a još ranije i londonskih banaka.

Kad je privremena uprava dobila roll-up kredit isplatila je prvo male dobavljače jer je to bila neznatna svota, a imala je velik emocionalni naboj pa su oko toga silno dramili tabloidni mediji. Veliko je pitanje ima li model OPG-a ikakva smisla i budućnost, a poljoprivreda je ionako ne više od 2% hrvatske ekonomije pa njen uspjeh ili neuspjeh nema prijelomno značenje. No, isplata ”malih” riješila je velik percepcijski problem. Zatim su na red došli srednji, koji u strukturi Agrokorova duga imaju oko 4 posto, što znači da su bitni samo zbog svojih zaposlenika koji se ne smiju naći na cesti (iako ne treba zaboraviti da istodobno vlada golemi manjak radne snage u drugim sektorima ekonomije). To je natezanje uspješno okončano, ali tek pod novim povjerenikom, Fabrisom Peruškom, što ne znači da je budućnost tih tvrtki osigurana – naprotiv. Prehrambena industrija u Hrvatskoj beznadno je zastarjela, a održala se pod okriljem Agrokora u jednom neprirodnom aranžmanu koji je onemogućio zdravu konkurenciju. I tko od njih poslije preživi, pričat će o tome…

Najvažniji vjerovnici bili su – financijeri. Oni su ostali za kraj, znalo se da će na kraju sve preuzeti. Sberbank i VTB, ruske državne banke, a zatim domaće, odnosno banke-kćeri velikih zapadnih banaka. Bilo je dosta manevriranja, izdvajanja slovenskog Mercatora pa srpske franšize Konzuma (Idea), ali sad će isti oni koji su Agrokor razbijali u strahu da ne ostanu bez ičega – Rusi – najviše raditi na tome da se koncern opet objedini pa ostane makar na regionalnom tržištu, kako bi povratili dio svojeg novca, a zatim cijeli paket uvalili nekom dobrom kupcu, koji god bio. Dva najveća ruska maloprodajna lanca navodno su to odbila jer ne vjeruju da Konzum išta vrijedi niti da su oni sposobni ”preokrenuti” ga, što znači da će se čekati izgledni ekspanzionist, a dotad, prema informaciji koja visoko kotira na tržištu tračeva, za novog generalnog direktora doći će Zoran Janković, koji je stvorio Mercator. Sadašnji gradonačelnik Ljubljane sad u Sloveniji nema velike političke perspektive.
U svemu, konsolidacija koncerna prošla je prilično uspješno, a država ostaje izložena jedino tužbama Adrisa koji će izgubiti skoro 90 posto uloga – gotovo milijardu kuna, a neće ih utješiti što na računima imaju druge dvije ili tri.

Prihvaćanje modela intervencije koji je Plenkovićeva Vlada provela kao pravne stečevine EU finalizira tu operaciju na prilično spektakularan način – nitko više nema prava o tome govoriti kao o ”nelegalnom postupku” i o totalnom promašaju, osim iz pozicije marginalca neupućenog u europske procese, a ljudi koji tako misle i u nas su, srećom, manje važna, najpovodljivija, najmanje obrazovana populacija.

Koliko je koštala ta operacija sanacije, koja nije učinila da deponij miriši na maćuhice, ali ipak više ne prijeti kužnom zarazom?

Objavljeni podatci pokazuju da je tvrtka AlixPartners, izabrana između šest renomiranih konzultantskih kuća koje su se pojavile na vladinu natječaju, s još tri strane konzultantske tvrtke koje su zatim oni sami uzeli (Kirkland&Ellis, za pravna pitanja i dvije za financijska – Houlihan Lokey i Ithuba Capital) sveukupno angažirala 140 savjetnika te naplatila nešto više od 500 milijuna kuna, što je 1,1 posto duga od 58 milijardi koji je trebalo restrukturirati. To je prilično nizak postotak – najniži zabilježen od 0,8 posto naplaćen je za restrukturiranje Narodne banke Ukrajine, a u Americi je tipično od 4 do 5 posto. Cijena po radnom satu (tako se plaća odvjetnicima i financijašima) bila je, pritom, više nego dvostruka niža od one koju su bili projicirali za Antonija Alvareza III kojega je isprva bio angažirao Sberbank. Prema tome, ono što se pisalo o pljačkašima iz Grupe Borg ne stoji, baš kao ni gluposti o tome da je Alvarez nekakav pop-pjevač, jer u slobodno vrijeme vrti ploče (kao i Emil Tedeschi).

Vjerojatno će još puno vremena proći dok ova saznanja ne prodru do normalnih ljudi, preko glave senzacionalistima i političarima. No, ono što je prihvaćeno u međunarodnoj financijskoj zajednici i u Europskoj uniji tvrdi je fakt, a sva ova druga lokalna dovijanja i nagađanja samo su – folklor. Tako stoje stvari.

Ali, nije to najvažnije što sad izlazi na vidjelo otkako slobodno cirkuliraju Agrokorovi financijski dokumenti. Prvo, sad su jasni razmjeri katastrofe koju je Todorić napravio na računima tvrtke dok je ona izdisala i pritom nasanjkao i uništio mladog ruskog direktora Maksima Poletajeva (47), koji je zato dobio cipelu u Sberbanku. Poletajev je povjerovao Todoriću kad mu je ovaj predočio lažnu bilancu s podacima o tome da Agrokor uspješno posluje pa se založio da se isplati još 100 milijuna eura za premoštenje ”problema likvidnosti”. Taj je novac prošao preko računa 15 dobavljača koji su ga dobili tek kad su pristali da većinu vrate Todoriću, a on je lijep iznos prebacio na privatne račune u Švicarsku! Ostatak je išao na nevjerojatne, ekscentrične troškove obiteljske tvrtke, helikoptere, šopinge i tisuću čudesa, jer je u tom času Gazda posve izgubio pribranost te povjerovao u svoje deluzije. Agrokor, to sam ja, mislio je, a tvrtka je previše velika da propadne, budući da bi mogla povući u propast cijelu hrvatsku ekonomiju – njen je udio, tvrdilo se u potplaćenim novinama, oko 15 posto nacionalnog BDP-a! Pokazalo se da je to fikcija – Hrvatska je preživjela Agrokor, ali Todorić neće. Samo ga sporost hrvatskog sudstva može spasiti od robije. No, mogao bi se naći u situaciji nepopravljivog engleskog provalnika koji je u 84. godini dobio petnaest godina pa je zavapio sucu: ”Pa znate da ja to ne mogu izdržati!”. Ovaj mu je na to blago odgovorio: ”Pa izdržite koliko možete…”

Za povijest, prošlost i budućnost hrvatskog kapitalizma sve to nisu presudne činjenice. Posljednji oligarh silazi sa scene što je više nalik na farsu nego na tragediju – umjesto ”Glembajevih” imamo vodvilj koji bi se mogao postaviti u ”Kerempuhu”. Puno važnije, u papirima ”Agrokora” otvara se nevjerojatna panorama poslovanja koje ne možeš nazvati korupcijom jer sve to skupa (vrlo vjerojatno) u Hrvatskoj nije kažnjivo – kažnjivo je samo ako o tome pišeš u novinama. Pokazalo se, naime, da je Koncern bio velika državna kasica-prasica za sve političke i parapolitičke elite, koji su odatle izvlačili nevjerojatne količine novca za svoje poslovne projekte i poduzetničke eksperimente od kojih najčešće nije bilo ništa… Novac se davao u obliku – posudbe. Što ako se novac ne vrati? Nikome ništa. Privatna lova, privatna posudba, pare iščezle, nitko nije platio porez… U Americi, za to bi svi skupa dobili milijun godina zatvora. U Hrvatskoj? Pa, vidjet ćemo.

Kome je Ivica Todorić pozajmljivao najviše novca? Pa Ivici Todoriću, naravno, tko mu je bliži? Nadalje, ljudima s kojima je sam ulazio u različite oblike partnerstva pa su oni pokretali poslove ili je pak davao trećima, kojima je naprosto htio napraviti uslugu da ih veže i obaveže jer su važni politički, šire mu bazu, osiguravaju pozadinu…

Samom sebi Todorić je iz Agrokora isplatio 650 milijuna, a svom građevinskom poduzeću Agrokor projekti d.o.o. još 165 milijuna kuna. Sad ide prava poslastica – Adriatica.net d.o.o. Kakva je to izmišljotina? Tvrtka pod tim imenom povukla je od njega 264 milijuna kuna na đemtido, a ne postoji, odnosno, od nje ništa nije ostalo, rastvorila se u maglu od koje je bila i načinjena. Adriatica je bila – turistička superagencija koja je pokupovala masu malih agencija po gradu i po cijeloj zemlji te u bliskom eksjugoslavenskom inozemstvu. To su one jedna-soba-dva kompjutera-tri tete tvrtke koje su se ranije otvarale na svakom uglu, kao kladionice, dok ih sve nije pojela internetska ponuda. Adriatica je za milijunske iznose kupovala te fiktivne tvrtke, i to bez nekretnina, samo ”brend” i ”biznis”. A što je tu biznis? Pa posredovanje u prodaji paket-aranžmana koje nudi TUI, a ovakvi lokalni dileri na njima zarade agencijskih pet, šest posto. Cijela stvar nema nikakvog smisla, ako ti onaj kojemu isplatiš novac za to većinu ne vrati, ali o tome ne znamo ništa, to bi trebale istražiti državne institucije, kad bi nešto radile…

Kakvu je dodanu vrijednost stvorilo ”okrupnjavanje” turističke ponude u koju je Todorić uložio 35 milijuna eura? Nikakvu. Taj su genijalni pothvat osmislili Nino Pavić, vlasnik tadašnjeg EPH i Marko Vojković, vlasnik Emporiona, tvrtke koja pruža financijske savjete ZAMP-u i za to inkasira 20-ak milijuna kuna godišnje. Najvažnije je zatim bilo što su pridobili premijera Sanadera, ali to nije bilo teško jer su u to vrijeme mediji EPH pružali ”prvu pomoć” njegovoj izbornoj kampanji, budući da je zaostajao za Milanovićem više od 20 posto. Tako je u projekt Adriatica volens-nolens ušla državna tvrtka Croatia Osiguranje (tko zna koliko su njih potopili), a i Slobodna Dalmacija, koju je Pavić tada kupio pa je dokapitalizaciju dijelom izveo tako da je splitskim novinama umjesto obećanog novca poklonio taj poslovni biser. Usput, Todorić je Paviću dao i nešto para za dvije njegove tvrtke (Com.Com i Com.Com.Creativ) – stotinjak milijuna kuna – ali kako su i te firme iščezle kao i Adriatica, prinudna uprava ”Agrokora” uspjela je s njegovih računa zaplijeniti 589 kuna. To je simbolična svota koju bi trebalo razglasiti kao tajnu šifru hrvatskog oligarhijskog kapitalizma – jer tih istih 589 kuna jedini je novac koji je spašen od ukupno 1,8 milijardi kuna što ih je Todorić pozajmio po gradu takvim prijateljima.

Sljedeći je na popisu je Niva Inženjering Nikice Valentića (156 milijuna) pa Zagreb Montaža Vlade Čovića (65 milijuna) i sve tako redom, do Poliklinike Aviva (33 milijuna kuna) u kojoj dvije trećine ima ”Agrokor”, a trećinu vlasništva predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, profesor Zvonko Kusić.
Sve ove podatke koje bi u normalnoj državi na vrijeme otkrila financijska forenzika Porezne uprave i Državnog odvjetništva, kompilirali su tek Ramljakovi skupo plaćeni financijski specijalci. Oni su se naplatili u novcu, kao i on, ali s obzirom na (potencijalno) kataklizmični učinak na političku svijest (zapravo nesvijest) hrvatskog društva, možda je zaslužio i jedan mali veleredić s likom Herculea Poireta.

I na kraju, kakva je (politička) odgovornost Martine Dalić? Možda je stradalo nekoliko civila, možda se išlo malo grubo tenkom gdje se moglo proći živom silom, ali, rekao bih – Martina je heroj, a ne zločinac.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.