Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Hrvati, prevareni ste! OVO je čovjek koji je zgrnuo milijune u mutnim državnim poslovima

Autor: Denis Kuljiš

Dva junaka hrvatske tranzicije zaslužuju roman ili uzbudljivu američku televizijsku seriju koja bi se prikazivala na ”Netflixu”, iako ti s obzirom na protagoniste prvo pada napamet poljski crtić Bolek i Lolek, kojim se u socijalizmu djecu tjeralo na spavanje i liječilo od Disneya.

Prvi od dvojice, onaj visoki, štrkljasti, rođen je 1942. u Zagrebu i odrastao je u gladna poratna vremena. Obitelj od sedam članova stanovala je u djedovom trosobnom stanu na Jagodnjaku, a odijevali su se u magazinu američke polovne odjeće koju je slala ”Unrra”. Upisao se na elektrotehniku i kao student, već u ranim dvadesetima otkrio u sebi žicu za biznis, strast koja ne priznaje granice ni ograničenja. Iz Njemačke je prošvercao uredsku fotokopirku. Da je pribavi i unese trebao je neku težu vezu, a on je, čini se, uvijek bio dobro povezan. Fotokopirao je nacrte za studente arhitekture, kopirka je radila dan i noć, na njoj su se smjenjivali braća Lazo i Milan i sestra Danica. Ubrzo je vozio sportski ”Jaguar” s kakvim je princ Harry odveo Megan iz crkve na medeni mjesec.

Poslije odsluženja vojnog roka odlazi u Karlovac gdje je jedan njegov rođak upravo osnovao firmu Jugoturbina Commerce. Svaka teška industrija imala je tada svoj ogranak Commerce preko kojega se uvozila i prodavala roba široke potrošnje kupljena u inozemstvu devizama zarađenim u izvozu, jer bi ih u suprotnom morali po kursu prodavati Narodnoj banci u Beogradu. Od tada se u narodu uvriježila kovanica ”šverc-komerc”. Tu su se vrtjeli novci za najrazličitije pothvate. Otvorio je tvornicu celuloze.

Sređivao je kredite za tvrtke koje nisu mogle doći do deviza. S trideset godina postao je direktor i onda završio u zatvoru. Dobio je dvanaest godina, u Lepoglavi odležao osam, duže od Tita. Kad je izašao iz zatvora zaposlili su ga u trgovačkom poduzeću ”Tehničar”, poslali u Beč, a ondje je kod jedne korejske firme koja je izvozila u Jugoslaviju dobio plaću od 10.000 dolara i jedan posto od prometa, pa je još u socijalizmu zaradio prvi milijun. Očito, postojala je struktura u kojoj su i bivši robijaši mogli dobiti posao te pristojno zaraditi, umjesto da kao normalni samoupravljači rade za sto eura, što je bila prosječna plaća u besklasnoj državi proklamiranog blagostanja.

Kad se raspala Jugoslavija, morao je potražiti nove izazove. Prijatelji iz krugova kojima je pripadao pozvali su ga na pravo mjesto – u tranzicijsku Rusiju. Što mu se ondje događalo, nitko ne zna, a on o tome ne govori, osim da se ”naglo obogatio”, da je radio s ferokromom (strateške sirovine), u Južnoj Africi kupio 12 rudnika za 469 milijuna dolara, a nastanio se u Londonu, gdje je imao kuću na najskupljoj adresi, u Belgraviji te igrao nogomet s nekim domaćim dečkima koji su onamo izbjegli u doba rata.

Već 2004. pojavljuje se u Hrvatskoj i počinje kupovati zemljišta za razvoj turističkih nekretnina u Istri, gdje će mu se pružiti prilika da postane ”White Knight”, spasitelj velikog projekta Barbariga – Dragonera. To je golemo i prekrasno područje na teritoriju općine Vodnjan, na sjeveru Pulskog zaljeva, nasuprot otočju Brijuni. U kupnju tih terena upustila se Hypo Alpe Adria Bank, majka svih mutnih hrvatskih nekretninskih dilova. Kad su austrijski tužitelji ušli u račune te parakriminalne operacije, ustanovili su da je banka izložena 51 milijun eura i dva direktora odmah su otpremljena u zatvor. No, tada se pojavila Vinka Cetinski, majka pjevača Tonyja, agentica kupca, koji će cijeli posao spasiti. Zastupala je junaka ove storije – Danka Končara.

Tu se prvi put ukrštaju putevi avanturističkog investitora s portfeljom od trideset golemih poduzeća rasutih po svijetu koja obilazi poslovnim mlaznim avionom, i drugog glavnog lika, istarskog župana Ivana Jakovčića, stamenog Loleka iz onog nekoć popularnog poljskog crtića o dva dječaka-obješenjaka.




Jakovčić se rodio u Poreču 1957. godine. Mama mu je Austrijanka, otac etnolog i enolog, što mu je odredilo sudbinu. Završio je vanjsku trgovinu u Zagrebu i zaposlio se u ”Pazinki” na izvozu peradi: u šali bi se moglo reći da mu je kokošarenje u CV-u. Postao je 1991. predsjednik ”dvojezične” stranke IDS-DDI, koja je odabrala za politički smjer ”regionalizam bez granica”, Zapad i ljevičarske multikulturne vrijednosti umjesto ”zagrebačkog” uskogrudog nacionalizma. Ideja je bila da se sačuva istarska autonomija i s vremenom, IDS je u tome postigao nevjerojatan uspjeh – nitko mu nije mogao ući na politički teren, ni HDZ, ni SDP, a Istrijani su imali važnu ulogu u nacionalnom centru, jer bi udruženi s nekim liberalnim frakcijama i kakvim prikladnim oportunistima uvijek našli načina da kontroliraju koaliciju lijevih vlada, a desne straše ”katalonskim scenarijem”.

Najvažnije, u ozračju što su ga stvorili, neslućeno se razvio turizam, koji vrijedi više nego sve ostalo jadransko ugostiteljstvo zajedno, pogotovo ako je riječ o razvoju nekretnina i poduzetništva, a pritom su napravili proboj u maslinarstvu i vinarstvu, koji je Istru pretvorio u malu, slavensku Toscanu. Kad je sve to postigao, Jakovčić je poslije 13 godina na vlasti u županijskoj ”državi u državi” otišao u Bruxelles kao eurozastupnik, a svojim dečkima, koji ga i dalje manje-više slušaju, ostavio pokrajinu u amanet.

Kad je 2006. u Pulu došao Končar da uz pomoć Vinke Cetinski kupuje zemljišta, u spašavanju Hypo-projekta angažirao se svojim političkim utjecajem i Jakovčić. Pomagao je Nobilo, pomagao Nino Pavić. Sve su političke razine bile mobilizirane, od županije, do vlade i predsjednika. No, ubrzo je došlo do teškog sukoba – Končar je Vinku tužio za pronevjeru (a on se ipak u to razumije kao ozbiljan poslovnjak) i uspio je strpati u zatvor. Mora mu štoviše platiti odštetu – 66 milijuna kuna. S Jakovčićem se pritom nije posvadio, ali je projekt propao s ostalim poslovima Hypo-banke, čiji se portfelj održava u hladnom pogonu kao poduzeće Nina Pavića i partnera.




Drugi čin. Na vlast dolazi Milanović u kombinaciji s Čačićevim liberalima i pridruženim IDS-om, pa se rusko-hrvatskom biznismenu prodaje trogirsko brodogradilište. Što će mu? Ima on dalekosežne planove…

Kad je nedavno ”Uljanik” zapao u terminalne probleme pošto se pokazalo da je to ”jedino uspješno hrvatsko brodogradilište” generiralo stravične gubitke za državu koja mu je kao uvjet za pružanje podrške utrapila i cijeli riječi ”Treći maj” kao i trećinu portfelja ”Viktora Lenca”, remontnog škvera u Martinščici, pojavio se kao White Knight opet – Danko Končar. Zagovara ga Jakovčić, kod vlade zastupa cjelokupni IDS, obećavajući da neće talasati Plenkovićevu krhku većinu, povlačiti za rep Pupovca, divljati oko divizivnih kulturno-političkih pitanja i ustaške crne plime, ukratko, traže razumijevanje za svoju izbornu bazu u kojoj se ljudi uporno žele baviti zavarivanjem limova, što Kinezi rade bolje i jeftinije, a ne turizmom, iako nedostaje konobara i druge sezonske radne snage.

Ne možeš ti njima objasniti da je ”Uljanik” jedna neviđena pljačkaška organizacija koja perfidno isisava državni budžet… Evo, upravo je završena bušeća platforma za koju je vlada morala izdati kupcima garanciju na 138 milijuna eura, pa su je oni platili ugovorenih – 100 milijuna. Vlada je ostala kratka za 38 milijuna, koje može pripisati uz ukupno 500 milijuna koje solidarno duguje za ”Uljanik” i “Treći maj”, dok na računu oni nemaju ni za plaće. Istodobno, direktori ”Uljanika” formirali su privatnu tvrtku ”Uljanik Plovidba” za koju je brodogradilište gradilo brodove. ”Plovidba” ima brodova vrijedne 200 milijuna eura, ali oni su založeni kod financijskih institucija u ofshoreu – ukratko, ni tog novca više nema, jer je ispario…

Mudro istarsko rukovodstvo brzo je uz pomoć svog briselskog isturenog člana zamislilo operaciju spašavanja – država neka da 350 milijuna kuna za otpis dugova, još 150 milijuna za buduće poslovanje, te pomogne da se atraktivno zemljište škvera prenamijeni za gradnju stanova i lokala te još u to uloži 200 milijuna pa sve prepusti Končaru koji će i sam dati 25 milijuna, a već im je posudio polovicu te svote, za plaće.

Takav je plan poslan je u Bruxelles na odobrenje, pa sad svi čekaju suspregnuta daha. Kakvi su izgledi da EU odobri takvu transakciju u korist rusko-hrvatskog tajkuna? Bruxelles, naime, već ima teške probleme i spor s Dankom Končarom oko njegova brodogradilišta u Finskoj. On je početkom ove godine počeo akviziciju helsinškog brodogradilišta ”Arctech”, specijaliziranog za proizvodnju ledolomaca. Firma je bila u vlasništvu ruskog nacionalnog holdinga koji objedinjuje sva ruska brodogradilišta. Kad se našli pod udarom sankcija, trebao ga je preuzeti Končar. Ujedno je gradnju ledolomca prebacio u – Trogir. Tako je izbjegnut embargo.

No, finski FBI, Nacionalni istražni biro, osumnjičio je Končara za veze s organiziranim kriminalom. Finsko državno odvjetništvo pokrenulo je osim toga protiv njega proces optužujući ga za prevaru u vezi s njegovim angažmanom u drugoj finskoj firmi, Afarak Grupi, koja trguje magnokromom po cijelom svijetu, a nedavno je kupila i posrnuli srpski ”Magnohrom”. Kad su iscurili Panama Papers, pokazalo se, naime, da upravo Končar iz pozadine upravlja tom firmom, iako je negirao da je većinski vlasnik. Finske vlasti kaznile su ga globom od 50 milijuna eura i 10 milijuna jer se oglušio na nalog burzovnog nadzora da objavi kupnju dionica manjinskih dioničara. Ukratko, optužuju ga da ”Afarakom” upravlja netransparentno, te da je ”Arctech” zapravo kremaljska fronta.

Najzanimljiviji je tu podatak – tko je predsjednik Nadzornog odbora finsko-kremaljske firme za izgradnju ledolomaca u nominalnom vlasništvu rusko-hrvatskog tajkuna? Čestiti istarski sommelier koji kampira u Bruxellesu i bavi se ondje političkim pitanjima višega reda, pa samo povremeno ovdje navraća da razriješi neke najveće etičke dileme naše egzistencije na mediteranskoj razmeđi ruskog imperija i europske uljudbe. Priznao je da mu Končar plaća pet tisuća eura, što je fer cijena za profesionalne usluge političara toga formata.

Uostalom, Jakovčić mu je upravo dao otkaz – ne da mu se, valjda, natezati s ljudima koji te, pođe li što po zlu, napoje čajem od polonija ili otruju Novičokom, bojnim otrovom četvrte generacije. Tako će se moći više posvetiti domaćim političkim problemima, a kao najvažnijem, stvaranjem baze za svoju kandidaturu na sljedećim europskim izborima. Okupio je otpadnike od HNS-a i stranku ”Pametno” koje s IDS-om prema istraživanjima mogu odbaciti do 5-6 posto glasova biračkog tijela, a mogu li i 7 koliko otprilike treba da on opet ode u Bruxelles, pitanje je… Ali ne takvo da bi čovjek koji ga sebi postavlja mora izgubiti makar i trenutak sna.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.