Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

HDZ FORMIRA ‘B’ EKIPU! Plenkoviću je ponestalo gladijatora za slanje u arenu među zvijeri

Autor: Denis Kuljiš

Vlada ima velik problem – birači su počeli reagirati inteligentno. Nisu odjednom postali pametniji, naravno da nema te ludosti od koje bi odustali na temelju zdrava razuma. Ponude li im neki referendum, odmah će se zanijeti idejom da se sve može riješiti pameću ulice, ali ipak, jasno se vidi da njihovu reakciju više ne pobuđuju tabloidi i tabloidni elektronski mediji… Ne možeš ih fanatizirati i instrumentalizirati kao ranije, kad je bilo dovoljno da netko bilo što ispali i cijelo krdo udari u bjesomučni galop po bespućima povijesne zbiljnosti. Sad jasno vidiš kako se oko nekog povoda prvo u dubini kuha – faza gestacije – a onda tek formira konsenzus i podzemno prošire slogani – faza artikulacije. Tada započne fertutma. To je posljedica komunikacija preko društvenih mreža – njihova moć je neusporediva, ali difuzna. Ideje se ne šire od nekog ”opinion makera”, kreatora mišljenja, u sve širim krugovima onih koji ga slušaju i prenose, nego je to proces poput lančana reakcije, pada dosjetka na dosjetku, štos na štos, frca u svim smjerovima, dok ne nastane kritična masa, stvori se raspoloženje, a onda krene bijes, nastane javni pritisak, izriču se kritike, manifestiraju zahtjevi. Novine ljude zavade, društvene mreže ih okupe. Za vladu je to izazov, jer se ne može osloniti na odgovor ”festivalom politike”, spektakularizacijom narodnih proslava, režiranim predstavama ”nacionalnog jedinstva”, povorkama i jubilarnim govorancijama pred očaranim masama.

Kad je onaj dečko umro u kolima Hitne pomoći, svi su odmah shvatili da ih se taj problem tiče – vidjeli su se kao potencijalna žrtva zdravstvenog sustava. Onda su se stale širiti razne verzije o tome koliko zapravo ambulantnih kola ima na raspolaganju, koliko liječnika, kako je hitna služba organizirana, postupa li se po proceduri… No to nije moglo potisnuti nezadovoljstvo. Nitko nije izašao s nekom cjelovitom analizom općeg funkcioniranja zdravstva koje je neučinkovito, besplatno, a preskupo. Nije se razgovaralo o broju bolnica, o broju liječnika po glavi stanovnika, o tome zašto je iz sustava otpala preventiva u Domovima zdravlja, zamijenjena mrežom ugovornih liječnika opće prakse… Liječnik opće prakse da ti uputnicu za bolnicu, a nema ambulantnog liječenja na terenu, što bi moglo riješiti većinu problema ako se to tako uredi, ali možda i ne treba tako, nego nekako drukčije, no ono što su svi osvijestili jest da – ovaj ministar i ova vlada ne razmišljaju o tim i takvim problemima unaprijed, nego reagiraju tek kad se dogode. Ministar Kujundžić bio je u tom času politički mrtav. Njega je Plenković uzeo u vladu ne zato što je mislio da je sposoban administrator koji će reformirati sektor, nego zato što je imao legitimitet u biračkim masama HDZ-a, kao konzervativna ”poštena desnica”, za razliku od ”fanatične desnice”, ”proruske desnice”, frakcija koje su se bile objedinile još pod Karamarkom pa istisnule dr. Kujundžića, a i dr. Prgometa, koje nije bio toliko konzervativan koliko ambiciozan ili vlastohlepan.

Prgomet je jadno propao na izborima kao kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba, a Kujundžić je sad pokopan kao ministar jer ova nova javnost koju integriraju društvene mreže smatra da je nesposoban, simbol birokratske neučinkovitosti plenkovićevskog ”razdoblja stabilnosti”. S tim je teško polemizirati jer je istina, nije cijela istina, ali to u politici i nije bitno…

Sad politički proces sve više nalikuje na vašarsku streljanu – iskaču razne figure, zapraše zračnice, većina popada, a samo neki ostanu uspravni i privremeno zamaknu za kulise…

Politiku nespremnosti i revolveraški krizni menadžemt pucanjem s pasa,  Planković je demonstrirao od samih početaka svoje vladavine. ”Agrokor” mu se naprosto dogodio, iako je njegov financ-ministar prethodno bio Todorićev šef financija. Možda nije odgovoran, ali nešto je znao. Imaš osjećaj da ga Andrej, prije nego je sastavio vladu, ili odmah poslije toga, nije pozvao na piće da kolegijalno, neformalno razmotre kako stvari idu u državi vis-à-vis njenog financiranja i različitih možebitnih ugroza, pitanja kreditnog rejtinga i slično… ”Zdravko, što misliš, što bi mogao biti najgori scenarij? Hajde, kaži mi, nema veze, nismo na vladi, kaži mi što misliš, a ne što znaš?”

Premijer koji po svojoj formaciji nema pojma o ekonomiji, trebao je razviti takav odnos s ministrom financija, bez obzira na to je li se više uzdao u ministricu gospodarstva, koja je također po struci financijaš. Nekako se ne možeš oteti pomisli da ih je ”Agrokor” iznenadio, a nije trebao, iako su se iz toga dobro izvukli, ali uz teške kadrovske gubitke. A upravo je u kadrovima Plenković najslabiji, to je njegova Ahilova peta. Nikome ne vjeruje, nikoga ne pridobiva, i kad ljude gubi, oni su nenadoknadivi.

Preustroj vlade umjesto izbora poslije razvrgavanja koalicije s ”Mostom” ne treba razmatrati u ovom kontekstu kadrovske politike. Cirkusko prebacivanje s konja na konja u trku, mogao je samo zagovarati takav rođeni politički luzer kao savjetnik Vladmir Šeks – umjesto da se lijepo stalo i promijenila cijela zaprega pa krenulo istim smjerom. No, to nema veze s kapacitetom ljudi u vladi, nego s temperamentom njenog lidera. Proračunat, ziheraš, ali bez dovoljno uvida. Tu su ga naprosto izmanevrirali ljudi koji su vještiji od njega, cinični oportunisti koji predstavljaju puno veću, materijaliziranu moć. Iako je tu Plenković izgubio, zaslužio je pohvalu zbog ispravne, zapadne političke orijentacije. To će se uvijek spominjati u zagrobnom govoru kod pokapanja njegove vlade i u svakoj budućoj historiji. Nije ni to mala stvar – da budeš jedan hrvatski premijer koji ne zaslužuje da poslije prvog mandata odeš u zatvor.




No, da Plenkovićeva vlada ne planira, nego reagira, sasvim je očito. Još 31. ožujka 2017. objavio sam u novinama komentar najavljujući što ih čeka:  

Nakon ”INA-e” koja se i dalje vuče kao nedomišljen, na prvi pogled katastrofalan plan za spasavanje ”strateške” kompanije koja uopće nema strateške važnosti, i nakon ”Agrokora”, koji je drama ili tragedija kojoj se tek igra prolog, dolaze – brodogradilišta. Ove godine istječe sporazum s EU oko ”asistirane privatizacije” brodogradnje, pa će se vidjeti jesu li se ”Brodosplit” i ”Treći maj” doista restrukturirali, ili se samo održavaju jer obročno primaju golem državni novac koji će sad presušiti. Hoće li i tu naglo zatrebati intervencija, nova nacionalizacija, imenovanje stečajnog upravitelja s komesarskim ovlastima, što će se zagovarati i u Splitu i u Rijeci dođe li do krize?

Nadalje, gubitak se gomila i u ”Petrokemiji”. I to će u ovoj godini dostići astronomski iznos. A zatim, koliki je dug bolnica? Pet milijardi kuna? Reforme i uštede nisu ni projektirane, novac i vrijeme cure, a ministarstvo gospodarstva iz kojega smo očekivali liberalne mjere, privatizaciju, te smanjivanje državnog utjecaja u ekonomiji, još povećava svoju intervencionističku ulogu. Ni Milka Planinc nije se toliko miješala u narodnu privredu. A za takvu socijalističku politiku nisu nam uopće potrebni građanski liberali s nacionalnim predznakom, sasvim su dobri bili i oni bivši komunisti, samo da su uveli alko-test i obavezni psihijatrijski pregled za svoje čelnike.  




”Agrokor” je riješen, prepušten vjerovnicima, s tim da je stečajna uprava digla lijep novac, a propasla je potpredsjednica. Umjesto ”Brodsplita” prvi je pukao ”Uljanik” i za sobom povukao ”Treći maj” i ”Viktor Lenac”. Ima li vlada plan za brodogradilišni Ragnarok? Nema, bojim se. Ne vidimo ljude koji bi bili na visini problema. Treba ti, naime, ministar koji razumije problematiku mora i poznaje velike igrače. Njih nekolicina u Hrvatskoj – postoje takvi ljudi – posavjetovali bi ministra, kad bi ih pozvao na razgovor, ali za to ti treba ministar s odgovarajućim kompetencijama i autoritetom. On bi morao objedinjavati pomorski promet (to je sad u Ministarstvu prometa), brodogradnju (u Ministarstvu gospodarstva) i pitanje plovećeg LNG-a (to je Ministarstvu zaštitet okoliša i energetike). Jer sve je, naime, ista priča, ista dinamika – ploveći LNG je veliki posao u brodogradnji, dok brodogradnja inače ovisi o mizernom stanju u redovnom pomorskom prometu (s obzirom na historijski niske vozarine, koje će još rapidno padati jer Kinezi grade transkontinentalnu željeznicu koja će supstituirati sporije kontejnerske brodove). Imaš i koncesijski promet u obalskoj plovidbi, koji može donijeti neku manju gradnju, treba ti zatim brod za Obalsku stražu (veliki, civilni), pa bi jedno brodogradilište s tom narudžbom možda mogao utovariti recimo Nizozemcima (kao Rumunji), a ostala Talijanima, koji pucaju po šavovima od posla u Monfalconeu. Oni će ionako kupiti ”Lenac” (tu su već ušli Napolitanci), a jedan velemajstor pokušao bi ”Uljanik” recimo svaliti ”Fincantieriju”, dok bi ”Treći maj” pokušao ponuditi – Mađarima. Oni su ionako izgradili to brodogradilište, kao Danubius-Ganz iz Budimpešte, koji je konkurirao austrijskom Trstu i nije rečeno da se Orbana ne bi moglo oženiti za cijeli paket. Osim dogovora oko INA-e i riječke rafinerije, nova luka, željeznička pruga visokih brzina do Budimpešte, te auto-cesta do Beča koja obilazi Sloveniju nekoliko desetaka kraćim putem preko Zalaegerszega i Feldkirchena… Tako bi se moglo dostići Slovence koji su nas pretekli jedno deset-petnaest godina, pa je Kopar postao najveća jadranska kontejnerske luka, četiri puta veća od riječke (koja je u vlasništvu filipinske kompanije).

Slovenija je odavna izgradila međunarodnu auto-cestu a započela je i drugi, novi tunel kroz Karavanke. Gradi se željeznička pruga visokih brzina prema austrijskim i mađarskim destinacijama, odnosno kao trasa za njihov prekomorski izvoz preko Kopra… Čak se i željeznica Beograd-Zagreb planira za brzine od 140 kilometara na sat (to će financirati EBRD), što postaje standardna europska brzina za opći teret, dok je od 200 do 300 kilometara na sat  predviđeno za putničke linije. Gdje je tu zapela Hrvatska?

Zamišljam kako se okupljaju tri ministra nadležna za ovu problematiku da o njoj razgovaraju. Predsjeda im nadležni potpredsjednik vlade Mislav Tolušić koji od poslovnog iskustva ima samo staž službenika za odnose s javnošću u virovitičkoj županiji. Ministar prometa Oleg Butković bio je pak predsjednik jedine male hadezeovske općine u ”crvenom” Primorju, a navodno je daleki rođak predsjednice, ali glavna mu je politička kvalifikacija što je bio Karamarkov, a sad više navodno nije. Ministar gospodarstva izabran je da se ne da cijeli portfelj mladom profesoru Tomislavu Ćoriću, ”urbanom Hercegovcu” s ekonomskog fakulteta, ranijem ministru zaštite okoliša, za kojega se procjenjuje da je previše blizak Milijanu ”Vasi” Brkiću (kao, uostalom, i potpredsjednik Tolušić) pa je na brzinu iz špila izvučen Darko Horvat. On dolazi iz ”dubokih struktura” državnih poduzeća, kadar je iz Međimurja, dakle ”de luxe” hadezeovac. No, kao utjeha za Ćorića (i Brkića) energetika je prebačena u portfelj zaštite okoliša, što znači da su kontrolu zadržali krugovi koji ruski plin preferiraju mađarskoj (i hrvatskoj) nafti.

Kako bi, prema tome, izgledao razgovor ova četiri inkongruentna lika o tom kompleksnom pitanju? Izgledao bi kao kongres HDZ-a, na kojem bi se manifestiralo jedinstvo, a razvijale jedino klanovske igre, u kojima se hadezeovske frakcije i ministri mogu lakše dogovoriti s predstavnicima oporbenih ili kvazioporbenih stranaka nego međusobno. Plenković ih je iskadrovirao kao presliku hadezeovskog stranačkog sabora, a ne kao ekspertni tim. Prvo, nisu eksperti, a drugo, nisu tim, a ušli su u vladu isključivo po političkim kriterijima. Ne da pojačaju vladu, nego da armiraju njenu vlast. Nisu oni općenito nekvalificirani ili podkvalificirani, imaju neke fakultete, čak i doktorate, motali su se po politici i razumiju stranačku politiku i real-politiku, ali ne mogu shvatiti kompleksna pitanja koja sad dolaze pred njih i pred vladu – ne razumije ih ni vlada, ni njen predsjednik, ili razumije tek parcijalno… Svjetski razvoj iziskuje brzinu i dubinsko razumijevanje poslovanja. Zato je ”Apple” za dvadeset godina postao veća ekonomska sila od Indonezije, zemlje sa 250 milijuna stanovnika koja se inače razvija brzom, ”tigrovskom” stopom rasta…

Na zdravstvu je pao Kujundžić, hoće li brodograđevna kriza odnijeti ”električara” Horvata? Može li Butković preživjeti ljetnu cestovnu katastrofu koja se dogodila jer se oklijeva s vinjetama, s tim da će ove godine netko biti kriv za podbačaj turizma, a neće ministar turizma jer se zna da on u turizmu nije nikakav čimbenik, nego samo ukras? Postojale su naznake da se s Petrokemijom i INA-om ide prema nekom dogovoru s MOL-om, ali to sad otpada zbog uhićenja Hernadyja, što znači da će trijumfirati frakcije koje taj sporazum ne žele pa su zato i srušile Karamarka. Pojavili se pak uljudni, civilizirani Ćorić među sindikalcima i prevarantima koji upravljaju političkim i korupcijskim procesima ”na lokalu”, sagorjet će kao palidrvce ”Djevojčice sa žigicama”. I u jednom času, Plenkoviću će ponestati gladijatora da ih šalje u arenu među divlje zvijeri. Može li on preživjeti tu kadrovsku krizu koju je sam proizveo? Ne znamo još, ali znamo da se u HDZ-u formira B-ekipa, a na ljevici cijela nova infrastruktura, samo se još ne zna tko će ih predvoditi, jer će Bandića biti teško prodati kao hrvatskog Ciprasa.   

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.